RAST cijena, još od sredine prošle godine, a posebno od rata u Ukrajini, u bogatim će državama svijeta dovesti do pada standarda stanovništva, štrajkova i političke nestabilnosti. No, u pravilu se radi o dovoljno stabilnim i bogatim društvima da stabilnost ne bude radikalno poremećena.

Oni koji će biti u problemu, točnije koji već jesu u problemu, su siromašne zemlje u razvoju. Rast cijena hrane je financijski problem za bogate, ali je egzistencijalni problem za siromašne. Većina država Afrike je i prije 2022. bila na rubu gladi, a istok kontinenta su 2021. poharali rojevi skakavaca, pa je svaki rast cijena za njih jako poguban, praktički smrtonosan.

Bogate države imaju i financijske mogućnosti da svom stanovništvu pomognu, kroz razne programe za siromašne, rasterećenjem gospodarstva koje je inače jako oporezivano, ako treba i dodatnim zaduživanjem.

Siromašnim zemljama u razvoju su opcije ograničene. Gospodarstvo im nije toliko porezno opterećeno, iz jednostavnog razloga što nije dovoljno jako da se može opteretiti jednako kao u bogatim državama, a da to ne dovede do kolapsa. Zbog slabog gospodarstva i niskih državnih prihoda se one ne mogu ni zaduživati kao bogate, a zbog većeg rizika ionako plaćaju veću cijenu zaduživanja (kamate). One svojim stanovnicima jednostavno ne mogu pomoći.

Zbog toga bi se u zemljama u razvoju mogle pojaviti političke nestabilnosti, prosvjedi, revolucije i državni udari.

Siromašni puno troše na hranu, njima je rast cijena egzistencijalna prijetnja

Kod situacije visoke inflacije, kada cijene rastu, ljudi se prvo odriču neesencijalnih dobara. To se već događa, a primjer za to je pretplata na televizijske streaming servise poput Netflixa. Potrošnja na sve što bi se moglo nazvati "luksuzno dobro", tj. što nije ključno za život, se smanjuje.

Bogati će tako ukinuti pretplate, neće kupiti najnoviji model mobitela, manje će kupovati markiranu odjeću, više koristiti javni prijevoz umjesto osobnog automobila i slično. Njima je inflacija financijska prijetnja.

Siromašni puno veći dio svog dohotka troše na hranu. Među zemljama vrijedi pravilo da što je zemlja mršavija, to stanovništvo veći dio svog dohotka troši na hranu. Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), u razdoblju od 2017 do 2019. udio hrane u troškovima kućanstava bio je u prosjeku 8.16 posto kod kućanstava bogatih zemalja, 19.26 kod kućanstava zemalja srednjeg visokog dohotka, 21.40 posto u zemljama srednjeg niskog dohotka i  čak 44.84 posto u zemljama niskog dohotka.

>> Putin nije glavni krivac za poskupljenje hrane

Što je zemlja siromašnija, to kućanstva u njoj moraju trošiti veći dio svog dohotka na prehranu. Tako će rast cijena hrane utjecati na rast manje od jedne desetine od ukupnih troškova kućanstva u bogatim zemljama, jedne petine ukupnih troškova kućanstva u zemljama srednjeg dohotka, ali na gotovo polovicu ukupnih troškova kućanstava u siromašnim zemljama.

Posebna opasnost u gradovima siromašnih zemalja

Upravo je hrana druga kategorija u kojoj cijene najviše rastu, nakon energenata (plin, struja, gorivo). Bogati nešto veći dio dohotka troše na energente od siromašnih, ali relativno je lako izbjeći rast cijena energenata tako da se jednostavno manje koristi automobil. Rast cijena hrane se teško ili nikako "zaobilazi", a na to siromašnima odlazi najveći dio dohotka.

Posebno je to opasnost u gradovima siromašnih zemalja. Ruralno stanovništvo može proizvoditi dovoljno hrane za osobne potrebe i izbjeći glad, pod uvjetom da nema suše, poplava i ostalih prirodnih katastrofa. Ali stanovništvo gradova u tim zemljama je sasvim ovisno u uvoznoj hrani, jer su siromašne zemlje većinski neto uvoznici prehrambenih proizvoda te je udio troškova na hranu kod gradskog stanovništva i veći od prosječno 44 posto u ukupnim troškovima kućanstava.

Africi su se opraštali deseci milijardi dolara duga, opet je postala prezadužena

Istodobno te države nemaju mogućnosti da se dodatno zaduže kao bogate jer zbog slabog gospodarstva teško vraćaju i postojeći dug. Dok bogate države mogu izdržati razinu javnog duga od 70, 100 i više posto BDP-a, te razine su neodržive za siromašne. Zbog većeg rizika bankrota i prestanka vraćanja duga, kamate na dug su veće, što dovodi do toga da moraju puno veći dio proračunskih prihoda trošiti samo na otplatu postojećeg duga.

Očekuje se da će se prosječni omjer javnog duga i bruto domaćeg proizvoda država Afrike povećati sa 60% u 2019. na 70%. Međunarodni monetarni fond (MMF) procjenjuje da će afričkim zemljama trebati dodatnih 285 milijardi dolara financiranja do 2025. za suočavanje s posljedicama pandemije.

Toliki novac one jednostavno neće moći dobiti jer bi cijena otplate tog duga postala prevelika za državne proračune. Njihova jedina nada je da im bogate države i svjetske organizacije poput MMF-a i Svjetske banke posude novac, bez ili s jako niskom kamatom. Ali s obzirom na to da će se stanovništvo bogatih također suočiti s krizom, a za vrijeme pandemije je ionako i bogatima rastao javni dug, šanse za to su jako male.

Od početka 21. stoljeća se državama Afrike opraštao dug u nekoliko navrata. 2001. je otpisano oko 34 milijarde dolara duga siromašnih zemalja, uglavnom iz Afrike. 2005. je otpisano dodatnih 40 milijardi dolara, također uglavnom Africi. To su bile godine masovnih otpisa dugova, ali se skoro svake godine nekoj državi opraštaju dugovi, bilo kroz otpis ili restrukturiranje. Samo preko dvije globalne inicijative, HIPC i MDRI, je oprošteno 86 milijardi dolara državnog duga, uglavnom državama Afrike.

Iako su vidljivi određeni pomaci kao efekt tog otpisa, posebno zbog toga što se uvjetovalo reformama kao što su ulaganje u obrazovanje, zdravstvo i bolje upravljanje, s obzirom na uloženo, rezultati nisu zadovoljavajući.

Kakva je situacija po afričkim državama?

Prema podacima neprofitne organizacije Debt Justice, koja se bori za otpis duga siromašnima, dio prihoda državnog proračuna 126 nerazvijenih i srednje razvijenih zemalja koji se troši na otplatu duga je 2021. bio 14 posto. Još 2011. je bio samo 6 posto. Neke države su pogođene više od drugih.

Javni dug Angole je 2020. iznosio 135 posto BDP-a, uslijed pada cijene nafte te godine, o kojoj gospodarstvo i državni proračun te države ovise. Zemlja je ipak uz pomoć kredita MMF-a i trogodišnjeg moratorija Kineske razvojne banke (CDB) izbjegla financijsku katastrofu, ali je 2021. ipak trošila više od 60 posto proračunskih prihoda na otplatu duga.

Gana troši više od 40 posto proračunskih prihoda na otplatu duga, a javni dug iznosi 77 posto BDP-a, što je vrlo visoko za siromašnu državu. Ipak, vlasti odbijaju novi aranžman s MMF-om, tvrdeći da se mogu same nositi s krizom.

Zambija je u svibnju ove godine zatražila djelomični otpis 32 milijarde dolara duga, a pregovore između Zambije i kreditora će voditi zajednički Kina i Francuska. Ta je zemlja u studenom 2020. postala prva država koja je službeno bankrotirala od početka pandemije. I ona troši više od 40 posto proračuna na plaćanje dugova.

Nasilni prosvjedi diljem svijeta

Situacija nije ograničena samo na Afriku. U svibnju ove godine je bankrotirala Šri Lanka, po isteku roka plaćanja od 78 milijuna dolara za kuponsku isplatu na obveznicu. Trenutno inflacija iznosi 30 posto, zadnjih mjeseci se odvijaju nasilni prosvjedi, desetak ljudi je poginulo, a više od dvjesto ozlijeđeno. Predsjednik je dao ostavku i pobjegao, a jedan član parlamenta je pretučen na smrt.

>> Kako je bankrotirala Šri Lanka

Nasilni prosvjedi u kojima je preminula jedna osoba su izbili i u susjednoj Indiji. Policija je zapucala na prosvjednike. Povod je taj što država planira zapošljavati vojnike na rok od četiri godine, umjesto kao do sada za stalno. U prosvjedima su zapaljeni vagoni vlakova, razbijani izlozi i automobili. Zaposlenje u vojsci je jako popularno u Indiji, a mnogima i jedini izlaz iz siromaštva.

Peru, Ekvador, Kazahstan, Iran , Argentina, prosvjedi zbog ekonomskih razloga su sve češći. Ako cijene hrane nastave rasti, može se očekivati politička destabilizacija u mnogim siromašnim državama. To bi moglo dovesti do nasilnih prosvjeda, revolucija i ratova. Arapsko proljeće na svjetskoj razini.

EU bi mogao očekivati veći migracijski val nego zadnjih godina. Glad dovodi do nasilja, a nasilje do migracija. S obzirom na to da se EU već bori s velikim migracijskim valom iz Ukrajine, a novi bi potencijalno mogao biti još veći, pitanje je kako će političari reagirati.