MIRELA Čavajda, trudnica čiji plod ima agresivan tumor mozga, još uvijek ne dobiva zeleno svjetlo za obavljanje prekida trudnoće u Hrvatskoj, iako prema svim dijagnozama, kako hrvatskim tako i slovenskim, očito ima pravo na to.

Budući da je još u izvornom intervjuu za Index rekla da će se boriti za svoja prava, ako treba i na europskim sudovima, zanimalo nas je kako se takvi slučajevi tretiraju u pravnom sustavu Vijeća Europe.

Odgovore smo potražili kod izv. prof. dr. Sunčane Roksandić, profesorice Kaznenog prava pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ona je nositeljica predmeta medicinskog prava te bioetike i ljudskih prava. Sudjeluje u nastavi iz medicinske etike i medicinskog prava na Medicinskom fakultetu. Voditeljica je Croatian Unit of the International Chair in Bioethics - Cooperating Centre of the World Medical Association.

Posljednjih dana zbog slučaja Čavajde ponovno je otvorena polemika oko prigovora savjesti. Neke zemlje, poput Švedske, uopće ne priznaju prigovor savjesti kada je u pitanju pravo žena na prekid trudnoće. Što o tome kažu europski zakoni?

Prema članku 1. i 2. Rezolucije Vijeća Europe, 1763 o pravu na priziv savjesti u zdravstvenoj zaštiti, niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne smije biti prisiljena, smatrana odgovornom ili diskriminirana na bilo koji način zbog odbijanja obavljanja, smještaja, pomoći ili podvrgavanja pobačaju, izvođenja pobačaja kod ljudi, eutanazije ili bilo koje radnje koja bi iz bilo kojeg razloga mogla uzrokovati smrt ljudskog fetusa ili embrija.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe naglašava potrebu afirmacije prava na prigovor savjesti uz odgovornost države da osigura pacijentima pravodoban pristup zakonitoj medicinskoj skrbi.

Dakle, liječnici imaju pravo na priziv savjesti prema Rezoluciji VE. No što ako zbog njega u bolnicama ne ostane nitko tko ženama može pružiti zakonom zagarantiranu zdravstvenu uslugu prekida trudnoće?

Treba naglasiti da pravo na prekid trudnoće i pravo na priziv savjesti ne smiju biti međusobno isključivi. Dakle, prekid trudnoće je reguliran, no reguliran je i priziv savjesti kao individualno pravo, a ne institucionalno.

Hoćete reći da liječnik kao pojedinac može imati pravo na priziv savjesti, ali da to istovremeno ne znači da cijela bolnica kao institucija nema nikoga tko bi obavio prekid trudnoće?

Da, moramo osvijestiti činjenicu da ako su bolnice, odnosno zdravstvene ustanove akreditirane za određene medicinske zahvate, onda iste moraju i obavljati. A kako svi imamo pravo na zdravstvenu zaštitu koja je dozvoljena, svi imamo pravo tu uslugu i dobiti. U redu je da se pojedini liječnici pozivaju na priziv savjesti što je regulirano i Kodeksom medicinske etike i deontologije. No bitno je znati što točno piše u Kodeksu.

Liječnik ima pravo na priziv savjesti ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrožava život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti nadređene i pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Liječnik se ne smije upuštati u osobne ili obiteljske probleme pacijenta niti pokušavati utjecati na njega izvan onoga što zahtijeva njegovo liječenje. Ovdje moram reći nešto što ne mogu uvijek, a to je da su mjerodavni zakoni i pravilnici jasni.

Je li predviđena neka zakonska odgovornost za liječnike koji svojim prizivom savjesti čine štetu pacijentima?

Da, osim postojanja prekršajne odgovornosti za neobavljanje onih usluga za koje je ustanova akreditirana, postoji i kaznena odgovornost. Kaznena odgovornost u Hrvatskoj moguća je i za pravne osobe, a ne samo fizičke.

Dakle, sukladno članku 134. Kaznenog zakona, tko drugome uskrati ili ograniči pravo iz mirovinskog ili zdravstvenog osiguranja ili osiguranja od nezaposlenosti utvrđenog zakonom ili uskrati uplatu doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom, ako time nisu ispunjena obilježja nekog drugog kaznenog djela, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Ako je moje pravo iz zdravstvenog osiguranja i pravo na prekid trudnoće, meni se to, sukladno propisima, mora omogućiti. Liječnicima se mora omogućiti, također pod uvjetima propisanim mjerodavnim aktima, pozivanje na priziv svijesti.

Ali ravnatelji nemaju taj luksuz, dakle oni moraju omogućiti obavljanje onih djelatnosti za koje je njihova bolnica akreditirana. Dakle, sklapanjem ugovora s onim liječnicima koji će te zahvate obavljati. E sad, tko to na kraju plaća, ili bi trebao plaćati, posebno je pitanje.

Čavajda kaže da su je liječnici bez podrobnih informacija o njezinom zdravstvenom problemu i njegovim mogućim ishodima te zakonskim pravima i procedurama jednostavno slali u Sloveniju. Koju odgovornost prema pacijentu imaju liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti?

Rezolucija u članku 4. kaže da su države članice Vijeća Europe pozvane da izrade sveobuhvatne i jasne propise koji definiraju i reguliraju prigovor savjesti u pogledu zdravstvenih usluga, a koji jamče pravo na prigovor savjesti u svezi sudjelovanja u predmetnom medicinskom postupku; koji osiguravaju da pacijenti budu pravodobno obaviješteni o svakom prigovoru savjesti i upućeni drugim pružateljima zdravstvene skrbi; koji osiguravaju da pacijenti dobiju odgovarajući tretman, posebno u hitnim slučajevima.

U slučaju Čavajde to se nije dogodilo. Može li ona tužiti Hrvatsku nekom europskom sudu?

Sigurno ne želimo 2022. završiti pred Europskim sudom za ljudska prava jer nismo u stanju provoditi ono što je već odavno i u našem zakonu vezano uz reproduktivna prava – a to je ostvarivanje prava na prekid trudnoće. Slučajevi Tysiac, R.R. i P. i S. protiv Poljske ne bi smjeli, niti su ikada bili, hrvatski slučajevi.

U njima je nađena povreda članaka 8. odnosno ponegdje i članka 3. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava. Presuda P. i S. protiv Poljske, uz negativnu obvezu država - da ne ometaju pristup pobačaju kontradiktornim informacijama koje daju vladina tijela i odgađaju postupak (npr. zbog prigovora savjesti), također je potvrdila pozitivnu obvezu države - uspostaviti učinkovite postupke za odlučivanje o pobačaju.

Obaveza države u provođenju prigovora savjesti mora biti i istovremeno osiguravanje da isto ne ometa uživanje prava žena na medicinske usluge na koje imaju pravo po zakonu. Procedure moraju biti učinkovite i neovisne kako bi se pravovremeno utvrdilo pravo na pobačaj i riješili potencijalni sukobi, potrebno je osiguravati pravodobni pristup dijagnostičkim postupcima te urediti institut prigovora savjesti na način koji ne ugrožava prava žena na pobačaj.

Posljednjih dana često se u vezi slučaja Čavajda, ali i generalno, otvaraju svjetonazorski frontovi. Može li svjetonazor biti izgovor da se pacijentu ne omogući zakonom zagarantirano pravo?

Osim što po hrvatskim zakonima vrijedi načelo dostupnosti zdravstvene zaštite, vrijedi i načelo humanosti. Načelo humanosti zaštite prava pacijenata ostvaruje se osiguravanjem poštivanja pacijenta kao ljudskog bića, osiguravanjem prava na fizički i mentalni integritet pacijenta te zaštitu osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja. Ne moraju to biti naša uvjerenja, ali ih moramo uvijek poštovati.

Također svjedočimo moraliziranju, osuđivanju i prodikama usmjerenim protiv Čavajde, ali ne samo nje, već svih onih koji se zalažu za pravo žene na prekid trudnoće.

Živimo u vremenu prava na autonomiju pacijenta, a ne u paternalističkom odnosu prema pacijentima. Koliko god nam se činilo da mi kao pacijenti ne bismo izabrali određene opcije, ne smijemo nametati svoje viđenje, nego poštivati želje pacijenta, osim iznimno, ako osobe nisu sposobne razumjeti prirodu rizika i preporučene postupke, sukladno pravilima informiranog pristanka.