IAKO naizgled sve kolektivne infekcije nisu jednake, u praksi se svode na isto, na zadovoljenje kriterija koje vrhunaravni sistem vidi kao svoj ideal. U Hrvatskoj to je ispunjenje svih HDZ-ovskih demokršćanskih normativa.

Tu sad nećemo o notornim saborskim zastupnicama ili zastupnicama koji primaju itekako dobar novac za to što rade, oni ionako bez svoje čipiranosti ne bi mogli funkcionirati.

Nije problem samo u "krezubim HDZ-ovcima"

Treba govoriti o društvenom učinku te politike, o društvenim osloncima hrvatske kontrarevolucije. A to nisu samo "krezubi HDZ-ovci" koji tobože u šakama drže normalnu Hrvatsku. To je i ta "normalna" Hrvatska.

Tu su predstavnici civilnog društva ili čak opozicije, novinari s urođenim senzibilitetom za društveni poredak, razni kulturnjaci, ti dosadni kimaci što padaju u nesvijest uz svakog vladara, lokalpatrioti ili tobožnja alternativa i drugi netalentirani bezveznjakovići.

Čovjek je najjači kad je sam, tako su nas učili, tada je svoj. Kad je s bilo kim drugim, on je tek napola svoj, uz druge on gubi samoga sebe. Ne može se očekivati od ljudi baš toliko povjerenje u samog sebe, ali čemu taj mehanizam uz koji se nastoji potpuno ugoditi vrijednostima koje zastupa vlast? Je li to, kako Andrić upućuje, možda ostatak dugotrajne loše vladavine, koja  i moralno izobličuje ljude?

Vrijedi to vjerojatno ne samo za Hrvatsku nego i za cijelo ovo podneblje. Dotaknut ćemo se Dubrovnika; kad je adresa dubrovačka, teško je izvan gradskih zidina, ma koliko god skučenih i nemaštovitih.

I biskup na dočeku vaterpolista

Nedavno je od dočeka vaterpolista ispala prava priča. Oni su osvojili svjetsko zlato, u Zagrebu su ih dočekale obitelji s tek ponekim rođakom, što pokazuje da ti mladići, prema kriteriju 21. stoljeća, igraju krivi sport.

Zagreb nije organizirao doček, Dubrovnik, Split i Šibenik jesu. Vjerojatno je greška Zagreba što nije bilo dočeka, ali Dubrovnik je odlučio posebno politički poentirati, dokazati hladnom i ljevičarskom Zagrebu kako se to radi.

Na pozornici su se uz vaterpoliste namještali gradonačelnik, župan, ali i biskup (?), bio je iznajmljen dron pa su snimke simultano išle na društvene mreže, a vaterpoliste su dočekali i gradski vatrogasci s upaljenim bengalkama. Svi su bili upogonjeni za pravu stvar.

Stvar je tako bila ispolitizirana. I to je čak u redu kad se već jednom pristalo da ti je HDZ na vlasti. Ali bitan je društveni učinak koji spominjemo. Iako do tada za to vaterpolsko zlato ljude i nije bilo nešto briga, euforije nije bilo ni na društvenim mrežama ni u realnom životu, nekoliko tisuća ljudi je na doček došlo. Ljudi su bili istinski ponosni.

Ne znamo kako je bilo u drugim gradovima, ali kako nam je rečeno, većina gradske uprave u Dubrovniku stajala je na dočeku vaterpolista, ljudi koje ne zanima sport su dijelili Storyje s kockicama, dok su novinari pisali izvještaje u stilu da se to tako radi, da se tako dočekuje prvake, da smo pokazali ono što je važno itd.

Društvo koje prepozna trenutak

Svi oni su htjeli odati počast, ali ne samo svjetskim prvacima, bilo je tu i ponešto dokazivanja svojoj gradskoj upravi. Naravno da za to ne postoji dokaz, ali ako išta - s noža svog duha potpisnik ovog teksta to se usudi ustvrditi.

Društvo je prepoznalo trenutak, prepoznalo je prostor u kojem se treba mobilizirati na simboličkoj ravni. Problem je u tome što je sama ravan te vrste domoljublja idiotska.

Da se to dokaže, ne treba ni velika mudrost. A ipak, sva nastojanja na toj razini prolaze. Gomila je onih koja su dijelom tog simbolizma, tvore ga na najjeftinije moguće načine, ali stvar funkcionira jer je matrica lošeg ukusa ispunila sve društvene slojeve.

Ima jedna priča, o kralju koji se volio pojaviti u masi s patuljkom, dvorskom ludom. Kralj se nekome povjerio da mu je tako najugodnije jer samo tako njegova veličina i moć dolaze do punog izražaja. A i patuljak je imao svoju računicu koju je iznio istom društvu. Sve što je prepričavao svodilo se na dvije riječi - nas dvojica.

Više nije dovoljno staviti krunicu na retrovizor

Navada je duboko ukorijenjena u strukturu društva. Ne tiče se ona samo strogo političkih stvari, za što su obično zaduženi novinarski bijesni psi zaljubljeni u svoj grad i svaku vlast, već se i u drugom smislu odaju počasti onome što aktualna vlast smatra važnim.

Više nije dovoljno staviti krunicu na retrovizor, sad su prednja mjesta u crkvama rezervirana za one koji u vjerskim procesijama sudjeluju zajedno s predstavnicima sela iz kojih su njihove babe i djedovi došli. Tako se valjda potvrđuje pravi, tradicijski gen, koji zna otkud potječe, za razliku od onog gradskog, koji može vući na svaku stranu.

Estetika se odabire prema sjenama koje kipovi svetaca i križeva bacaju na ulice, vole se pisci i umjetnici što trenutno odgovaraju uzusima odozgo, tuguje se za smrtima onih za kojima tuguju i vladajući... Nije, stoga, bitno kako mi sebe vidimo u nečijem djelu, nego se ljubav i poštovanje iskazuje po onome što je predmet obožavanja vidio u našem gradu ili državi, kao kolektivu svih nas.

Nekad su to i sitne stvari, gotovo neprimjetne, tek tako da se iskaže savitljivost uz logiku trenutka ili čak jednostavno pristanak na funkcioniranje unutar unaprijed zadanih okvira, uz što je obaveza da se voli i poštuje svoje, a svaki drugi pogled na život ili umjetnost potrebno je prilagoditi tom poštovanju.

U stroju za dobrobit domovine

Zato i protivnici vlasti, unatoč tom protivljenju, ne zaboravljaju iskazati odanost gradu ili državi. Tako su oni u igri, održavaju se živima, nesvjesni da su pristali na najperfidniju moguću igru.

Ukratko, ako vam se vere uz prijestolje, samo domoljublje, pa makar bilo ono najumivenije, ono je što prolazi. Ne može se ništa drugo, ni za što drugo, osim odanosti zajedničkoj ideji, nema prostora, ni za lijeka ne možeš biti ispod crte općeprihvaćenih načina koje propisuje trend stranke na vlasti.

Pa i ako nisi član partije, imitiraš je u svojoj glavi i kopiraš pravila ponašanja kojih naoko nema, no sveprisutna su na svakom koraku.

Društvo je to koje traži svoje ponizne žrtve za višu stvar. Svi u stroju za dobrobit domovine.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala