DANAS se navršava 25 godina od smrti dugogodišnjeg hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška, jednog od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Šušak je neprijeporno kontroverzna figura novije hrvatske povijesti, kojega mnogi nekritički slave kao nacionalnog junaka ključnog za pobjedu u Domovinskom ratu, dok drugi ukazuju na to da je Ministarstvo obrane pod njegovim vodstvom bilo leglo kriminala te kako bi Šušak, da je poživio, najvjerojatnije završio optužen u Haagu za ratne zločine.

Politički angažman u Kanadi - na svinju napisao "TITO"

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. u Širokom Brijegu u ustaškoj obitelji, a otac i brat nestali su mu u svibnju iste godine, nakon partizanskog oslobođenja Zagreba. Mladi Šušak osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Širokom Brijegu, no 1963. započeti studij matematike i fizike u Rijeci nikad nije završio. Prije nego što je morao otići na odsluženje vojnog roka u JNA, Šušak je 1968. emigrirao prvo u Austriju, a potom u Kanadu, u kojoj je već živio dio njegove obitelji.

U Kanadi se Šušak isprva zapošljava u lancu restorana Scott’s Chicken Villa, a nakon toga osniva vlastitu tvrtku za ugostiteljstvo i soboslikarstvo. U brak sa suprugom Đurđom ulazi 1973. godine, a s vremenom su dobili troje djece: Katarinu, Tomislava i Jelenu. Šušak je bio aktivni pripadnik hrvatske dijaspore u Kanadi te se priključio krugu koji se okupljao oko franjevačkog samostana u Norvalu, koji je, pak, Franjo Tuđman posjetio na svojem putu po Kanadi 1987., kad je i upoznao Šuška.

Šuškovo političko djelovanje u kanadskoj emigraciji bilo je ponajprije usmjereno protiv Jugoslavije kao takve i Josipa Broza Tita, a njegova najpoznatija prosvjedna akcija dogodila se 1979., kad je ispred tadašnje jugoslavenske ambasade u Ottawi pokušao postaviti lijes sa svinjom na kojoj je bilo napisano “TITO”. S obzirom na to da je svinja bila živa, cijeli je slučaj doveo do istrage kanadskih vlasti zbog kršenja zakona o okrutnosti prema životinjama.

U Hrvatsku se vratio 1990. i postao ministar iseljeništva

Šušak se iz emigracije vratio 1990. godine i sudjelovao na Prvom općem saboru HDZ-a u Lisinskom, a nakon demokratskih izbora postaje član hrvatske vlade na poziciji ministra iseljeništva. Šušak se već tada počinje profilirati u lidera tzv. hercegovačke struje u HDZ-u, koja je imala tvrde nacionalističke stavove i koketirala s ustaštvom.

I s pozicije ministra useljeništva Šušak se bavio pitanjima naoružavanja Hrvatske, što mu je i službeno postala zadaća kad je 18. rujna imenovan ministrom obrane. Prethodno su se na toj poziciji u nekoliko mjeseci izredali Martin Špegelj, Šime Đodan i Luka Bebić, no Šušak ju je zadržao sedam godina, sve do svoje smrti od raka.

Iz proljeća 1991., u vrijeme velikih napetosti između Hrvata i Srba u Slavoniji, potječe prvi veliki skandal u koji je Šušak bio upleten, a svjedoči da tadašnji ministar iseljeništva nije bio pretjerano zainteresiran za mirno razrješenje postojećih sporova. Šušak je u društvu HDZ-ovih ekstremista Vice Vukojevića i Branimira Glavaša 8. travnja pucao po Borovu Selu kako bi isprovocirao lokalno srpsko stanovništvo. Njih trojica su u noći na Borovo Selo iz armbrusta, protuoklopnog lansera, ispalila više projektila, o čemu je, pak, svjedočio kasnije u sumnjivim okolnostima ubijeni šef osječke policije Josip Reihl-Kir. 

Napad na Borovo Selo u društvu Vukojevića i Glavaša

Da nije riječ samo o ratnoj legendi nego i o sudski potvrđenoj činjenici, pokazalo se na suđenju Branimiru Glavašu godinama kasnije. Na njemu je svjedočio prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, rekavši da se taj napad na Borovo Selo doista dogodio, zbog čega ga je, pak, Vice Vukojević tužio za klevetu. No sud je presudio da Boljkovac nije oklevetao Vukojevića, s obzirom na to da je Boljkovac kao sudski svjedok jednostavno prepričao što se dogodilo.

Taj događaj iz travnja 1991. svjedočio je da je Šušak bio spreman učiniti sve i svašta kako bi ostvario svoj politički cilj neovisne hrvatske države, uključujući i raketiranje hrvatskih građana srpske nacionalnosti, no to ga je i učinilo uspješnim dugogodišnjim Tuđmanovim suradnikom i uspješnim ministrom obrane. 

Inače, Šuškova supruga Đurđa bila je zaposlena kao šefica kadrovske službe u tajnoj službi HIS, a obitelj je stekla i raskošnu vilu u Zagrebu.

Tuđmanov čovjek za tzv. Herceg-Bosnu

Kao ministar obrane, Šušak se brzo sukobio s generalom Antunom Tusom, koji je bio načelnik Glavnog stožera, i to zbog Tusova plana probijanja obruča oko Vukovara. Tus je kasnije izjavio da je Šušak, kako bi zaobišao generale HV-a koji su došli iz JNA, uspostavio dvostruku liniju zapovijedanja, na što se požalio i predsjedniku Tuđmanu, no Šušak je očito imao slobodne ruke u vođenju MORH-a. Dvostruka linija zapovijedanja je, prema nekim svjedočenjima upućenih, dovela do pada Bosanske Posavine 1992., a, prema jednoj verziji događaja, to je bila posljedica dogovora Šuška i vođe bh. Srba, ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Neprijeporno je da su lideri bh. Hrvata i lideri bh. Srba međusobno pregovarali o podjeli BiH, kao i da je Šušak bio ključna osoba za upravljanje HDZ-om BiH u skladu sa željama Franje Tuđmana. Šušak je bio i jedan od najvećih zagovornika osnivanja tzv. Herceg-Bosne te velik poklonik Mate Bobana, a takvu je hrvatsku politiku, predvođenu Franjom Tuđmanom, Haški sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom. Prijeporno je i kakva je bila uloga u započinjanju rata između Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Šuškov MORH skrivao optužene za ratne zločine u Ahmićima

MORH je u Šuškovo vrijeme sudjelovao u skrivanju osumnjičenih i optuženih za ratne zločine iz BiH, poput Ivice Rajića i skupine koja je operativno izvela masakr u bošnjačkom selu Ahmići. Zbog svoje velike političke moći i utjecajne pozicije u stranačkoj i državnoj hijerarhiji, koju je uspostavio Tuđman, Šušak je zapravo sudjelovao u svemu dobrom, ali i u svemu lošem što se vezalo za sektor obrane, ali i vanjske politike RH, naročito kad je riječ o politici prema BiH. 

Umro od raka u 53. godini života

Svoj posljednji javni istup Šušak je imao u veljači 1998., kad je u saboru HDZ-a održao govor i bio izabran za potpredsjednika stranke. U govoru se naročito založio za to da se Hrvatska usmjeri na pomaganje Hrvatima u BiH. 

Šušku je rak pluća dijagnosticiran 1996., a umro je 3. svibnja 1998. u bolnici u Dubravi, u kojoj će nekoliko godina kasnije umrijeti i Franjo Tuđman. Na poziciji ministra obrane naslijedio ga je Andrija Hebrang, koji je nakon nekoliko mjeseci mandata napustio MORH, uz objašnjenje da se ne uspijeva nositi s golemim kriminalom koji je ondje vladao.