Foto: Radnička fronta, Index

RADNIČKA FRONTA na izbore 2015. izlazi samo u I. (centar Zagreba), VI. (Zagreb, Sisak, Kutina…) i VIII. (Istra, Rijeka, Kvarner) izbornoj jedinici te, među ostalim i zato što je nedavno osnovana i mlada organizacija, nema realne šanse osvojiti vlast. Pa ipak, pogledajmo kako bi Hrvatska izgledala četiri godine nakon što bismo mi teoretski došla na vlast.

Iako će mnogi naše ideje otpisati kao preradikalne i nerealne, kako ćete vidjeti, to ne znači da ćemo mi zato glumiti da Hrvatska do 2019. može postati raj na zemlji, kako će glasačima obećavati druge stranke. Neće jer je to nemoguće. Situacija je jako loša i ne može se znatno popraviti u samo četiri godine. Tko god vam kaže drugačije – laže.

Osim toga, velike i radikalne promjene koje bi išle u korist većine društva ne bi ostale bez ogromnog otpora – unutar i van zemlje – jer se oni koji su na vrhu ekonomsko-političkog sistema u kojem živimo sigurno neće bez borbe odreći svojih povlastica. Sasvim je sigurno da vam vaša prava i bolji život nitko neće iz samilosti pokloniti – za njih se morate sami izboriti, kao što su se ljudi u prošlosti za sve morali izboriti (i za izbore – takve kakvi jesu, i za osmosatni radni dan, i za pravo na štrajk, i za osnovna ljudska prava…) na različite načine – političkom organizacijom, protestima, štrajkovima, javnim kampanjama, a ponekad čak i revolucijama.

Kako bi izgledala Hrvatska 2019. nakon 4 godine vladavine Radničke fronte? Hrvatska te imaginarne 2019. ne bi bila zemlja u kojoj bi tekli med i mlijeko i u kojoj bi medijalna plaća bila 15.000 kn. No, nakon 4 godine vlasti RF-a, bila bi zemlja u kojoj bi radnici, siromašni, danas obespravljeni i potlačeni, studenti, penzioneri i sitni poljoprivrednici živjeli nešto bolje nego danas, imali bi puno više prava i puno više bi sami mogli odlučivati o svojoj sudbini. S druge strane, privatizacijsko-tajkunskom krupnom kapitalu i trenutnoj političkoj oligarhiji bi bilo puno gore nego danas. Bilo bi naivno i/ili manipulatorski obećavati da se sve može srediti u 4 godine, ali neki pomaci bi se sigurno mogli načiniti. U nastavku ćemo nabrojiti neke od njih, s naglaskom na kratkoročnije ekonomske mjere koje bi se odmah mogle provesti (a ne opisujući nekakvo idealno buduće društvo kojem težimo), a uzimajući u obzir realna ograničenja i probleme koji bi pritom nedvojbeno nastajali.

Nacionalizacija INA-e

INA spada u kategoriju krucijalnih strateških poduzeća i industrija. Proračunski gubici zbog prodaje INA-e mađarskom MOL-u neposredno se mjere u milijardama, a multiplikatorni gubitak zbog izgubljenih radnih mjesta, propuštenih inovacija i cjelokupnog industrijskog know how-a je nemjerljiv. Hrvatska ima mogućnost, potrebu i obvezu hitno vratiti INA-u u svoje vlasništvo, pozivajući se na međunarodno pravo koje dopušta renacionalizaciju uslijed ključnog nacionalnog interesa, a pogotovo povodom važećih presuda o koruptivnim ugovorima kojima je prodaja sklopljena. To bi odlučna vlast mogla provesti bez previše problema, tim više što bi za to postojala velika potpora odozdo u Hrvatskoj, kao i od radnika INA-e, dok mađarske vlasti, s druge strane, trenutno u Europi ne kotiraju baš najbolje.

Sadašnja situacija, u kojoj je INA obična podružnica MOL-a, instrument za ostvarivanje interesa mađarskog poduzeća, bila je jasno predvidljiva i očekivana već u prvim trenucima nakon prodaje, jednako koliko je šokantna rezigniranost političkih elita danas prema zatečenom stanju u kojem jedna od glavnih industrijskih grana i vrlo vjerojatno najbitnije domaće poduzeće ubrzano zaostaju i propadaju s obzirom da MOL-u ne pada na pamet ostvariti obećana ulaganja. Krivica prvenstveno leži u kompradorskoj ekonomskoj politici (politici u kojoj domaće političke elite služe samo kao medijator za strani krupni kapital). Racionalna država ne odriče se svojih strateških nacionalnih resursa i poduzeća, a kompradore koji radi vlastitog džepa izdaju društveni interes ne amnestira, ne ignorira i ne zataškava njihova zlodjela, već upravo suprotno, privodi ih pred lice pravde.

Radnička fronta zahtijeva beskompromisni povratak INA-e u državno vlasništvo, restrukturiranje poduzeća i prilagodbu novonastalim uvjetima i globalizacijskim procesima, ne povlačenjem i gubitkom radnih mjesta, već poslovnom ekspanzijom, aktivnim politikama zapošljavanja, rastom konkurentnosti i produktivnosti kroz povezivanje domaćih industrija i stvaranje uvjeta za punu suradnju između akademske i poslovne zajednice tako da INA ne bude proračunski teret i obveza, već predvodnik nacionalne industrijske politike, koji će svojom stabilnošću, veličinom i rastom dati vjetar u leđa i pozitivne eksternalije cijeloj nacionalnoj ekonomiji.

Rast zaposlenosti kroz socijalizaciju investicija, poticajne programe beskamatnog kreditiranja i osnivanje nove razvojne banke

Trenutna nominalna paradigma razvoja Republike Hrvatske podrazumijeva prepuštanje pitanja rasta i razvoja privatnoj inicijativi domaćeg i stranog privatnog sektora, uz prividnu stabilnost monetarnog sustava, prazno obećanje smanjenja birokratskih prepreka investiranju i utopijsku nadu u direktne strane investicije koje bi svakog časa trebale pohrliti prema hrvatskoj ekonomiji. Kažemo nominalna, pošto se u stvarnosti odluke donose ad hoc intervencijama, populističkim predizbornim potezima i odgađanjem privrednog kraha kroz vanjsko zaduživanje, ali i delegiranjem odluka vanjskim autoritetima poput jučer i danas Europske komisije, a sutra već možebitno MMF-u i ECB-u, a sve uslijed općeg nedostatka razvojne strategije te evidentnih logičkih nedostataka postavljene paradigme koja proizvodi disekvilibrijumske učinke, nezaposlenost i stagnaciju u gotovo čitavoj Europi.

Pozicionirana na periferiji europskog  kapitalizma, naša privreda ponajviše ovisi o vanjskim šokovima, bilo pozitivnim ili negativnim, a beziznimno biva osuđena na dugotrajnu stagnaciju i relativno zaostajanje za drugim zemljama zbog inherentnih strukturnih nedostataka unutarnje ekonomske politike. Dok je Europa do 2008. godine napredovala u svojoj ekspanzivnoj fazi, Hrvatska je bilježila iz današnje perspektive značajan rast BDP-a, no uz sasvim neefikasan rast proračunskih izdataka, predizborna prijevremena umirovljenja, ogroman i kumulativan deficit vanjskotrgovinske bilance, rast uvoza, pad proizvodnje i općenito uvezeni rast potrošnje kroz javno i privatno zaduživanje stanovništva, što je rezultiralo umjetno napuhanim mjehurom prividne kupovne moći i standarda, koji se uslijed abnormalne situacije potpune odvojenosti stabilnog monetarnog a krahiranog realnog sektora ekonomije održava do današnjeg dana. Međutim, čak i takav rast (pritom ne i razvoj) u predkriznim godinama u usporedbi s ostalim zemljama u okruženju ostaje vrlo skroman. Od 1990. godine do 2004. Hrvatska bilježi rast nominalnog BDP-a od 4%, a primjerice Poljska 63%, Mađarska 28%, Bugarska 17%, Slovenija 27%, Češka 15% Slovačka 20% itd. Pritom ratna zbivanja ne mogu biti opravdanje za zaostajanje, pošto se tek naknadno primijenjeni model rasta u hrvatskim uvjetima jasno manifestirao kao model sloma.

Istovremeno, privatizirani bankarski sektor u rukama stranog kapitala bilježi rastuće i zavidne profite u milijardama kuna, izbjegavajući pritom svoju primarnu funkciju kreditiranja privrede i poslovne aktivnosti financijski deficitarnih subjekata. Domaće podružnice stranih banaka svoje postojanje svele su na lihvarske potrošačke i hipotekarne kredite domaćem stanovništvu za tekuću potrošnju ili rentijerske poduhvate, a profiti se mehanizmom dividendi izvlače iz zemlje i predstavljaju prvoklasni bijeg kapitala i aktivno osiromašenje ekonomije, dovodeći Hrvatsku u de facto kolonijalni položaj u monetarnom smislu. Profiti se privatiziraju, eventualni gubici socijaliziraju, a društvena razvojna dimenzija bankarskog sektora potpuno (i logično) iščezava. Monetarna politika na realni sektor ne djeluje samo kroz promjene kamatnjaka (troška kredita), već primarno putem promjene raspoloživosti, odnosno kroz mogućnost endogenog racioniranja kreditne aktivnosti.

Jasno je da će u prorecesijskim uvjetima primjerice njemačka banka uskratiti kredit hrvatskom poduzeću po određenoj kombinaciji prinosa i rizika, a isti će odobriti njemačkom poduzeću. Glavna krivica naravno ne pada na njemačku banku, već na potpuno promašenu ekonomsku politiku RH, koja je dozvolila gotovo apsolutnu aneksiju bankarskog sektora, a sebi vezala ruke za situaciju kakva je upravo na djelu. Uz rast kamatnjaka, padaju cijene vrijednosnica u portfeljima banaka, banke same postaju demotivirane da prodaju vrijednosne papire radi kreditiranja poslovne aktivnosti, privreda ulazi u svojevrsni lock-in, te oslanjanje na isključivo privatnu inicijativu u prorecesijskim uvjetima ostaje uzaludno. Suočena s rizikom nesolventnosti poslovnih subjekata i asimetrijom informacija, banka na višak potražnje za kreditima radije reagira selektivnom i restriktivnom ponudom kredita, nego prilagodbom kamatnjaka, koji više ne funkcioniraju kao relevantan signal u alokaciji kredita. U lošoj poslovnoj klimi pojedinci nisu spremni prihvatiti dane rizike s prevelikim oportunitetnim troškovima, banke nisu spremne povećati dostupnost kreditiranja, i ekonomija se tada nalazi u začaranom krugu stagnacije, nezaposlenosti, manjka likvidnosti i uz evidentno jačanje deflatornih pritisaka.

U tom smislu, potrebna je aktivna i sveobuhvatna ekonomska politika, koja će obuhvatiti ponajprije realni sektor preko mehanizma socijalizacije investicija, porasta zaposlenosti u infrastrukturnim projektima, rastu proizvodnje u kompetitivnim industrijskim granama, dokapitalizaciji (pred)stečajnih ali potencijalno profitabilnih poduzeća, imajući potporu u monetarnoj i fiskalnoj politici, aktivnim korištenjem deviznog tečaja te strukturnom i vremenskom promjenom poreznih opterećenja. Hrvatska ima dovoljno prostora da se kontroliranom primarnom emisijom potakne privredni rast bez neželjenih inflatornih posljedica, dok se rastom zaposlenosti multiplikatorno povećava kupovna moć i potrošnja stanovništva, čime se agregatna potražnja u kombinaciji s realnom deprecijacijom manifestira rastom domaće proizvodnje i smanjenjem uvozne ovisnosti uslijed relativnog rasta tečaja, što pak opet vodi rastu zaposlenosti, potražnje i proizvodnje.

Pritom država na sebe može preuzeti kratkoročni deficitarni teret, kroz poticanje niskokamatnog ili beskamatnog kreditiranja za strateške projekte, inovativne privatne poduhvate i radničke inicijative za novoosnovana ili spas sada blokiranih poduzeća. Jedna od metoda zasigurno može biti osnivanje nove razvojne banke (umjesto nedovoljnog HBOR-a) koja će uistinu kreditirati privredu i predstavljati sigurno utočište i poticaj investiranju u situaciji vanjskog šoka ili u recesijskim uvjetima niske ponude kredita, dok će tijekom ekspanzije proizvodnje biti naglašeni pozitivni učinci akumulacije povezani s jednostavnim kreditnim uvjetima (koji podrazumijevaju veću kreditnu ponudu, ali i državnu prisutnost u bankarskom sektoru). U srednjem roku, pak, prihvaća se princip anticikličke politike kako bi se izbjegao društveni trošak pretjeranog rasta cijena i nekontroliranog rasta javnog duga, a ekonomski rast se ciklički stabilizira na trajno pozitivnim stopama.

Povećanje medijalnih i minimalnih plaća i restrukturiranje menadžerskih ugovora

Suprotno logici interne devalvacije, kojom se propagira smanjenje nadnica radi rasta konkurentnosti, Radnička fronta zalaže se za povećanje srednjih/medijalnih i minimalnih radničkih plaća, a radikalno smanjenje najviših, direktorskih i menadžerskih, neproduktivnih (politički privilegiranih) plaća u javnom sektoru, uz znatno povećanje poreznog opterećenja najviših plaća u privatnom sektoru. Time bi se smanjila nejednakost i proračunski pritisak koje bi povećanje nadnica prouzročilo, ali bi se značajno povećala agregatna potražnja i kupovna moć velikog dijela stanovništva, koji u startu ima manju dohodovnu sklonost potrošnje (skupih) uvoznih dobara, čime bi se pozitivni efekti (uz primjenu ostalih obuhvatnih mjera ekonomske politike) velikom većinom zadržali u okvirima domaće ekonomije.
Ciljana promjena nadnica bi se podudarala s očekivanom promjenom produktivnosti s obzirom na ostale poduzete mjere, i profitna marža u tom slučaju ostala bi nepromijenjena (ne bi padala), već bi se promijenio distributivni udio (smanjenje dohodovne nejednakosti). Također, smjer promjene za većinu stanovništva (osim za instituciju minimalne plaće) ne bi bio direktno regulacijski, već bi se pokazao prvo kroz rast efikasnosti, zaposlenosti i proizvodnje, što bi velikim dijelom učinilo pritisak na rast nadnica, a politike dohotka bi se usredotočile na kontrolu stope bruto dobiti, a ne kontrolu rasta nadnica kao primarne varijable raspodjele prilikom suzbijanja pretjeranog inflatornog pritiska. Tako bi se povećanjem plaća u srednjem roku povećao i realni životni standard, produktivnost bi rasla zbog selektivnih politika povećanja u strateškim i deficitarnim sektorima s rastućim ekonomijama razmjera, a trenutni pad kupovne moći uslijed provedene deprecijacije (u kombinaciji s postupnom i planski provedenom deeurizacijom zemlje) bi se već u sljedećem ciklusu pokazao kao snažan rast, objašnjen takozvanom J-krivuljom, uslijed zajedničkog rasta izvoza, proizvodnje i zaposlenosti.

Također bi se restrukturirali menadžerski ugovori u javnim poduzećima, koji ne bi obećavali bonuse čak i bez ostvarene dobiti poduzeća, niti bi tolerirali rast cijena proizvoda i usluga kao surogat za realni rast proizvodnje i dobiti. Menadžerski ugovori bi se stoga sastavljali s naknadama kao direktnom funkcijom profita, a inverznom funkcijom cijena, čime bi se značajno spriječilo neefikasno ili suboptimalno upravljanje javnom imovinom i državnim, odnosno društvenim resursima i prirodnim monopolima. Ukoliko bi privatni sektor na državne politike pojačane regulacije reagirao povećanjem cijena gotovih proizvoda i usluga, vladina neposredna politika cijena može biti protuteža oligopolističkoj tržišnoj moći, te u tom slučaju ponovno neće biti promjene cijena ako je postotna promjena u nominalnim nadnicama jednaka onoj u produktivnosti uz nepromijenjenu profitnu maržu, odnosno ako se profitna marža mijenja u suprotnom pravcu za razliku između rasta nadnica i produktivnosti, čime bi se neutralizirao negativni inflatorni pritisak privatnog sektora.

U svakom slučaju inflacija nije vjerojatna, čak i uz aktivnu primarnu emisiju, pošto vanjsko okruženje diktira situaciju velikog tehnološkog razvitka kojeg karakterizira suprotan proces deflacije, tj. pada cijena i stagnacija nadnica, dok produktivnost ubrzano raste, a teorijska situacija pune zaposlenosti je daleko od realne. Vjerojatan ishod navedenih industrijskih politika bio bi blagi rast cijena zbog nuspojave rasta u niskoproduktivnim sektorima i stagnacije ili blagog pada (inercijski faktori) cijena u dinamičnijim industrijama, što u konačnici ima pozitivne i planirane posljedice po cijelu ekonomiju, a povećano porezno opterećenje kapitala predstavljalo bi dodatno stvaranje potražnje za domaćom valutom, kao i rast izvoza koji bi se poticao poreznim olakšicama, a koji bi zauzvrat rezultirao rastom štednje i naknadnim aprecijacijskim pritiscima koji bi spriječili prekomjerni neravnotežni suficit kao neželjeni izvor monetarne baze.

Reindustrijalizacija privrede i razvijanje visokoindustrijskih klastera (brodogradnja, naftna i automobilska industrija, IT)

U posljednjih četvrt stoljeća, domaća industrija je sustavno uništavana kombinacijom primjene uvezenih modela rasta, izostankom razumno osmišljene strategije razvoja, kriminalnim pretvorbama i privatizacijama te prostom nekompetencijom pojedinaca. Hrvatska je, usred ekonomske stagnacije i kasnije ratne stihije, pohrlila u novi ekonomski model primjenom šok terapije (potpuno zanemarivši institucionalna ograničenja i očite nedostatke trenutne primjene načela slobodnog tržišta), kroz netransparentno utvrđivanje vrijednosti postojećih poduzeća i krajnje upitnu legalnost mnogih privatizacija, čime se nije opravdala alokacijska uloga tržišta, niti je imovina u pitanju postala efikasnija i produktivnija, već naprotiv.

Uz dodatne globalizacijske i liberalizacijske pritiske, hrvatska industrija je svedena na ostatke ostataka, a razvoj uslužnog (prije svega turističkog) sektora, koji po broju noćenja još uvijek nije stigao čak ni najbolje rezultate s kraja 1980-ih, nikako nije dovoljan kako bi nadoknadio masovnu i već sustavnu nezaposlenost. Uz socijalizaciju investicija i aktivnu državnu ekonomsku politiku, potrebno je ponovno staviti naglasak na važnost reindustrijalizacije ekonomije. Razvoj industrije mora biti temelj ekonomske politike, imajući na umu konkurentske prednosti od ekonomija razmjera, rasta zaposlenosti i klasterskih eksternalija na cijelu privredu. Značaj ekonomije razmjera (naspram opadajućih prinosa na opseg koji su dominantni u primarnom sektoru) prvenstveno proizlazi iz relativno opadajućih troškova sa sve većim rastom proizvodnje, što posljedično proizvodi sinergijske efekte i jača strukturne veze unutar cijele ekonomije. Pritom se stvara dodatna vrijednost, rastu plaće i zaposlenost, a smanjuje se ukupni deficit bilance plaćanja.

Naročito treba poticati razvoj visoko složenih proizvoda, primjerice gradnju brodova i vlakova za koje u Hrvatskoj i dalje postoji ljudski kapital i potrebno znanje te već postojeće inicijative u rastućoj industriji električnih automobila. Koordiniranje cjelokupnog industrijskog razvoja uz primjenu plana i elementarnih tržišnih načela moguće je kroz osnivanje nacionalnog centra za istraživanje, inovacije i sektorski razvoj industrija i usluga, uz naglasak na inovacijama i većem financiranju istraživanja i razvoja, pogotovo u IT sektoru. Na taj način daje se zaslužena pažnja inovacijama i tehnološkom razvoju, koji proizvodi Arrowljev efekt učenja kroz rad vezan uz sinergijske efekte ekonomije razmjera.

U cijelom procesu klasteri imaju vrlo bitnu ulogu, pošto su upravo oni nositelji i žarišta ovakve ekonomske politike.

Bitno je specijalizirati se u proizvodnji koja se može mehanizirati (izbjegavanje tehnoloških slijepih ulica) i potom konkurentski izvoziti. 'Konkurentski' se ovdje značenjem približava OECD-ovoj definiciji koja podrazumijeva sposobnost međunarodne konkurentnosti dok istodobno realne nadnice u zemlji rastu (a ne onako kako stvarnost nažalost prečesto potvrđuje, da se inverznom logikom smanjuju nadnice i životni standard kako bi se postigao zadovoljavajući nivo konkurentnosti). Usko vezana uz ovaj zahtjev su i pitanja planiranog usmjeravanja i subvencioniranja visokog obrazovanja, kao i pitanje vanjskotrgovinske (geo)politike, pošto se preferira simetrična i slobodna vanjska trgovina sa zemljama na sličnim povijesnim pozicijama razvitka, a veća zaštita domaće industrije kada se trguje sa superiornim najrazvijenijim ekonomijama. Hrvatska svojom svjesnom i aktivnom ekonomskom politikom treba težiti pozitivnim progresivnim relacijama između rasta produktivnosti i sve većih ekonomija razmjera, objašnjenih tzv. Verdoornovim zakonom, a težiti što dalje od začaranih krugova stagnacije, uvozne ovisnosti i vanjskog zaduživanja u kojima trenutno obitava.

Smanjenje PDV-a uz povećanje poreznog opterećenja na kapital i najimućnije pojedince koji ne žive od svog rada

Javni dug kao takav ekonomski je zapravo irelevantna kategorija. Tek relativan odnos nominalnog javnog duga i primjerice nominalnog BDP-a postaje bitan, a i tada tek kao naznaka tekućih trendova i eventualnih rizika nesolventnosti. U teoriji dug se promatra preko mehanizma primarnog suficita i deficita; ukoliko vlada ravnoteža (primarna bilanca jednaka je nuli), omjer javnog duga i BDP-a povećavat će se samo ako je realni kamatnjak viši od stope rasta BDP-a. Primarni suficit usporio bi (ili eliminirao) rast duga, a primarni deficit bi predstavljao dodatni izvor rasta duga, kao na primjeru Hrvatske (naročito ako se ne bi u potpunosti financirao monetarnom bazom).

Nešto konkretnije brojke moguće su preko analize stanja aktive i pasive određene ekonomije, no problematika samog duga važnije implikacije ima u izboru instrumenata ekonomske politike, koji mogu pozitivno ili negativno djelovati na brojnik ili nazivnik omjera. Potrebno je prije svega shvatiti da novac nije egzogena, neutralna varijabla kako neki ekonomisti tvrde, već je endogen (a kamatne stope nisu zavisne, već nezavisne varijable). Novac se stvara formiranjem duga, a uništava njegovim vraćanjem. U suvremenom ekonomskom globalnom sistemu, ekonomija duga je modus operandi i nominalni dugovi su gotovo beziznimno u stalnom porastu. Međutim, problem nastaje kada deflatorni pritisci krenu jačati vrijednost svake jedinice valute koja se duguje, čime se realna vrijednost duga povećava, a deflacija je već duže vremena realna prijetnja za Hrvatsku i EU, posebno uz visoke razine javnih i privatnih dugova koji (uz kad-tad vjerojatni tzv. Minsky moment) prijete devastirajućom spiralom deflacije i dugova.

Najjednostavnije, postoje tri temeljne fiskalne politike smanjenja duga:

1. Politike rasta dohotka (nazivnik omjera),

2. Politike za primarnu bilancu (prihodovna ili rashodovna strana) i

3. Politike kamatnjaka. Veliki empirijski problem ekonomske politike EU u zadnjih nekoliko godina bilo je (a i dalje je) ekonomski iracionalno (i vrijednosno nepravedno) forsiranje politike štednje, koja ima svoju ideološo-klasnu agendu i predstavlja rashodovnu usmjerenost politike za primarnu bilancu, u najvećoj mjeri preko politike smanjenja izdataka za potrošnju,  najčešće rezanjem  kvalitete javnih usluga, obrazovanja, zdravstva, itd.

Osim što predstavljaju značajan gubitak blagostanja i dodatnu klasnu divergenciju, one iracionalno uništavaju srednju klasu (koja je bivala motor kapitalističke akumulacije, nositelj epohe 'privatiziranog' kejnzijanizma i akcelerator investicijskih i špekulativnih mjehura preko svoje imovine, rastuće produktivnosti i plasmana za vrijeme cikličke ekspanzije), te matematički nelogično potkopavaju nazivnik omjera javnog duga i BDP-a, smanjujući osobnu i državnu potrošnju (koja ako se rashodovna strana i neutralizira povećanjem prihoda preko većeg poreznog opterećenja, u suprotnom smjeru višestruko se smanjuje osobna potrošnja zbog istog razloga), te ukupni nivo investicija, uslijed lock-in situacije između financijske i realne ekonomije, deflatornih naznaka i tzv. frozen assets fenomena, kada QE (monetarna ekspanzija) od strane ECB-a ne pronalazi način da novac dođe do deficitarnih subjekata. Stoga problem nije samo ideološki, već naprosto i logički.

Ono što je Europi potrebno, a prije svega Hrvatskoj, aktivne su politike rasta dohotka i proizvodnje, koji će povećanjem nazivnika smanjiti omjer javnog duga i realni kamatnjak. Situacija u koju su nas dovele dvije vladajuće stranke u posljednjih 25 godina vrlo je teška, i potrebno je provesti potpun i složen ekonomski program, koji se ne može svesti samo na tradicionalne fiskalne instrumente za stimuliranje potražnje zbog već visokog deficita. Stoga se povećava državna potrošnja, ali se smanjuje PDV i povećava porezni teret na kapital (koji je trenutno za RH među najmanjima u EU28). Smanjenje PDV-a, uz ostale mjere, dovelo bi do rasta osobne potrošnje, prije svega na domaća dobra (uslijed prilagodbe deviznog tečaja), a dodatni prihod od poreza na kapital (ali i nakon revizije Vatikanskih ugovora, nezakonitih pretvorbi i privatizacija, konfiskacije itd.) ubrzava se restrukturiranjem državne potrošnje u investicije, debirokratizaciju, te sveobuhvatnu industrijsku politiku (o čemu smo već govorili).

Na privatni i bankarski sektor djeluje se primarno mikroekonomskim instrumentima (regulacija), a monetarna politika, politika dohodaka i deviznog tečaja čine ključne makroekonomske instrumente. Konačno, politike kamatnjaka usmjerene su na smanjivanje realnog kamatnjaka koji se plaća na javni dug i predstavljaju monetarno najkompleksnije politike (primarno HNB-a) kroz emisijske tehnike i sekundarna tržišta. Zbog predloženog rasta kapitalnog oporezivanja, radi vjerojatnog bijega kapitala potrebno je nametanje ograničenja na kapitalnu mobilnost ili oporezivanje kapitala investiranog u inozemstvo, s implicitom zadržavanja relativno nižih domaćih kamatnjaka i rasta mogućnosti  jeftinijeg zaduživanja na domaćem tržištu.

Još neke ekonomsko-političke mjere

Program RF-a, osim navedenih, sadrži i druge mjere koje bi se morale početi provoditi u prve četiri godine, ali kod kojih se ne može očekivati njihovo potpuno ispunjenje – što zbog njihove složenosti, što zbog realnog otpora koji bi postojao od strane postojeće državne birokracije, tzv. „duboke države“ (deep state), krupnog kapitala i međunarodnih čimbenika (od EU-a i ECB-a do MMF-a, Svjetske banke itd.) koji štite status quo. Neke od njih su: zahtjev za neovisnom monetarnom politikom HNB-a i ukidanje kompradorske politike valutnog odbora, te revizija legitimnosti dosadašnjeg vanjskog zaduživanja za tekuću potrošnju; deeurizacija zemlje kroz postepenu kunsku konverziju svih kredita denomiranih u stranoj valuti i prilagodba deviznog tečaja radi jačanja proizvodnje, izvoza i zaposlenosti; oštra kriminalizacija neisplate plaća (u konačnici nacionalizacijom poduzeća koja sustavno krše radnička prava), postupno uvođenje radničke kontrole u poduzećima (radi bolje zaštite radničkih prava i sprečavanja zloupotreba i gubitka radnih mjesta); trenutni prestanak svake započete privatizacije i poništenje pretvorbi i privatizacija s uočenim nepravilnostima (to je proces koji bi međunarodno bio dosta osjetljiv i svakako bi trajao godinama – kao što i sama privatizacija traje već 25 godina i još nije u potpunosti završena) uz trenutnu konfiskaciju imovine za koju se ne može dokazati da je legalno stečena (a što je u skladu čak i s EU zakonima); postupno uvođenje društvenog vlasništva u strateški ključnim sektorima i uvođenje mehanizma demokratskog planiranja privrede (što je dugoročniji cilj)…

Vanjska politika

Sasvim je sigurno da bi progresivne ekonomske mjere, neke od kojih smo dosad naveli, dovele do velikog otpora zastupnika statusa quo ne samo u zemlji nego i izvan nje. Stoga bi sve poteze trebalo vući beskompromisno, ali realpolitički pažljivo, kako zbog rečenog otpora ne bi došlo do neželjenih posljedica koje bi onda izazvale sasvim suprotan efekt. Primjerice, iako bi iz perspektive opće društvene pravednosti bilo sasvim opravdano trenutno zaplijeniti svu imovinu privatizacijskim tajkunima ili odmah renacionalizirati banke (bez čega nema ni oporavka naše privrede), nema sumnje da bi tako nešto automatski dovelo do međunarodnih sankcija. Stoga se takve poteze, koliko god bili u konačnom interesu većine društva, ne može vući nesmotreno i ideološki, nego koruptivnu privatizaciju itd. treba dokazati crno na bijelo.

To, uostalom, nije ni teško (a neki su izvidi u tom smjeru već i načinjeni s revizijom privatizacije početkom 2000-ih), ali bi bio nešto dugotrajniji proces, koji se ne bi mogao izvršiti u samo četiri godine. Uz nesumnjive otpore koji bi tu postojali odozgo, trebalo bi osigurati i jak pritisak odozdo da bi se mogla postići politička volja da se tako nešto provede do kraja.

Ono što bi bilo ključno u provođenju mjera koje bi išle protiv interesa domaćeg i stranog krupnog kapitala bila bi suradnja s drugim zemljama koje će u skoroj budućnosti imati također progresivne vlasti.

Jedna od njih bi mogla biti Velika Britanija nakon dolaska na vlast Laburističke stranke na čelu s novim predsjednikom Jeremyjem Corbynom ili Španjolska nakon dolaska na vlast stranke Podemos na čelu s Pablom Iglesiasom (a s kojom Radnička fronta već neko vrijeme surađuje). Druge zemlje s kojima bi se trebala uspostaviti bliska suradnja, koja danas ne postoji, bile bi progresivne zemlje Južne Amerike kao što su Ekvador, Bolivija, Venecuela pa i Argentina, Urugvaj itd. Realpolitički bi se, kako bi se izbjegao ekonomski imperijalizam Zapada (EU i SAD-a), zacijelo, bar u nekim pogledima, trebalo okrenuti većoj suradnji i s nazadnim režimima kao što su oni Rusije ili Kine te u tom pogledu iskoristiti geopolitičko-imperijalističke sukobe različitih aktera na svjetskoj razini, koliko god nam se ne sviđala njihova politika.

> Živi zid za Index: Ovako bi Hrvatska izgledala nakon našeg mandata

> Ruža Tomašić za Index: Ovako bi Hrvatska izgledala nakon našeg mandata

> Ivo Josipović za Index: Ovako bi Hrvatska izgledala nakon našeg mandata

> Mirela Holy za Index: Ovako bi Hrvatska izgledala nakon našeg mandata

 *Index će tijekom dana objavljivati tekstove stranaka/koalicija s temom kako bi izgledala Hrvatska nakon njihovog mandata koje su napisali njihovi istaknuti članovi. Tekstovi se objavljuju bez ikakvih ispravaka.