NEDAVNO objavljeno istraživanje hrvatsko-američkog tima znanstvenika razriješilo je brojne misterije najstarijeg masovnog ubojstva koje se još u bakrenom dobu dogodilo nedaleko od Požege.

Elementi ove drevne priče doimaju se kao scenarij nekog uzbudljivog CSI-ja ili filma strave i užasa. No, naravno, nalaz je mnogo više od toga.

Analize provedene na ostacima ljudi i par fragmenata životinja iz masovne grobnice na arheološkom lokalitetu Potočani, pronađenom 2007. godine, otkrile su kojoj su civilizaciji ubijeni pripadali, kako su ubijeni, kakvoj zajednici su pripadali, u kakvom su međusobnom odnosu bili, kako su živjeli, kako su se hranili, od čega su bolovali, pa čak i najvjerojatnije motive pokolja.

Riječ je o ubojstvu najmanje 41 osobe, muškaraca, žena i djece, koje se zbilo prije 6200 godina, odnosno 2000 godina prije nego što su izgrađene poznate piramide u Gizi. Kada je nalazište otkriveno, prva je pomisao nalaznika bila da se radi o žrtvama iz II. svjetskog rata.

Egzekucija, a ne sukob

Jedna od stvari koje se mogu jasno iščitati iz ostataka jest da žrtve nisu ubijene u nekakvom okršaju, već u planiranoj egzekuciji.

Prije svega, ostaci su nabacani u jamu široku i dugačku oko dva metra, a duboku oko metar. Kosturi su bili ispremiješani u svim mogućim položajima, što pokazuje da su samo ubačeni, a ne položeni u grobnicu.

No na egzekuciju posebno ukazuju vrste ozljeda. Naime, na kostima žrtava nisu pronađene obrambene, frontalne ozljede kakve su karakteristične za sukobe.

Jedan od autora studije, objavljene u časopisu „International Journal of Osteoarchaeology“, antropolog Mario Novak iz Centra za primijenjenu bioantropologiju Instituta za antropologiju u Zagrebu ističe da najmanje jedna trećina ostataka žrtava pokazuje nasilne znakove smrti udarcem nekom vrstom oružja ili oruđa u glavu.

„Sve zabilježene ozljede bile su smrtonosne i nalazile su se na području glave. S obzirom da je velika većina ozljeda zabilježena na bočnom ili stražnjem dijelu glave, a ne na prednjem, što bi bilo za očekivati u borbi licem u lice, pretpostavljamo da su žrtve bile vezane, možda su čak klečale ili ležale na podu, te da su ubijene udarcem u glavu i na kraju ubačene u jamu. Najčešće je bio dovoljan jedan udarac, ali na nekima su vidljive po dvije, tri, pa i četiri ozljede. Žrtve su većinom odrasli muškarci i žene, a najstarija je imala oko 50 godina. No, među ubijenima je i nekoliko djece - najmlađa ubijena osoba imala je oko pet godina. Riječ je o tipičnoj planiranoj egzekuciji jedne manje zajednice - prapovijesnom masakru“, tumači naš antropolog.

Toljage, sjekire, čekići...

Studija je otkrila čak i koje su se vrste oružja i oruđa najvjerojatnije koristile za egzekuciju.

 „U Potočanima nemamo direktnih ostataka oružja ili oruđa pronađenih na samom nalazištu, no utvrdili smo različite vrste ozljeda, npr. udarce tupim predmetom, posjekotine, ubodne rane, itd. Najvjerojatnije su korištene kamene ili bakrene sjekire i čekići, obične toljage, oružja proizvedena od kostiju ili rogova, a neke ozljede sugeriraju da su nastale udarcima bakrenim klinom“, kaže Novak.

Ubijeni su bili u rodbinskoj vezi, vjerojatno šira obitelj

Prema nalazima znanstvenika, žrtve su najvjerojatnije bile pripadnici jedne manje ruralne zajednice u kojoj su mnogi članovi bili u srodstvu.

„Na to ukazuju preliminarni podaci dobiveni analizom drevne DNA koja je provedena u laboratoriju prof. Davida Reicha, jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za analizu drevne DNA, sa Sveučilišta u Harvardu“, govori nam Novak pa dodaje:

„Moram napomenuti da trenutno radimo i na objavi rezultata genetičke analize ovih ljudi u suradnji s prof. Reichom. Prvi rezultati pokazali su da je većina bila u nekom srodstvu – očevi, djeca, sestre, nećaci, itd. To također govori u prilog tezi da je riječ o jednoj manjoj prapovijesnoj zajednici. Ovakvih nalaza u svijetu je vrlo malo, a ovo je definitivno jedini i najstariji u Hrvatskoj.“

Najvjerojatniji uzrok masakra je pljačka

Novak ističe da se točni uzroci masakra ne mogu utvrditi sa sigurnošću, no postoje neke indicije koje govore da je motiv najvjerojatnije bila pljačka.

„Ovdje definitivno nije riječ o upadu kako bi se dio stanovništva odveo u roblje, jer među ubijenima ima dosta adolescenata i mlađih žena. No na temelju već spomenutih sličnih epizoda iz Njemačke i Austrije, za koje se smatra da su se desile zbog promjene klime i nedostatka prirodnih resursa, ponajprije hrane, i u našem slučaju možemo iznijeti slične pretpostavke. Naime, ako znamo da je u slučaju lasinjske populacije iz Potočana njihov najvažniji prirodni resurs bio stoka, onda možemo pretpostaviti da ih je netko pobio kako bi se domogao upravo stoke“, tumači Novak.

Najstarije otkriveno masovno ubojstvo u jugoistočnoj Europi

Zanimljivost nalazišta u Potočanima, koje je otkriveno gotovo slučajno, među ostalim je u tome što je to zasad najstariji i jedini nalaz drevnog masovnog ubojstva na području Hrvatske, ali i jugoistočne Europe.

„U Hrvatskoj imamo dokaze o pojavi namjernog nasilja još starijeg od ovog iz Potočana. Nedavno je objavljen slučaj iz Smilčića kraj Zadra, no to su sve pojedinačni slučajevi, dok je ovo primjer namjernog nasilja velikih razmjera. Potočani se mogu usporediti sa sličnim slučajevima iz Njemačke i Austrije, koji su nešto stariji i datiraju se u razdoblje neolitika, tj. u kulturu trakaste keramike, oko 5000. god. pr. Kr., a po svim aspektima identični su Potočanima - namjerno je pobijen veći broj djece i odraslih uz uporabu različitih oruđa ili oružja čiji su ostaci nemarno ubačeni u rovove ili jame“, tumači naš sugovornik.

Jednolična, mesna prehrana bila je uzrok bolesti

Zna se da je u gospodarstvu drevnih stanovnika kraja oko Potočana iznimno veliku ulogu, možda čak i dominantnu, imalo stočarstvo, što je zahtijevalo laku pokretljivost populacije pa se može govoriti o polunomadskom stanovništvu.

„Upravo je naše istraživanje, objavljeno u časopisu International Journal of Osteoarchaeology, ostvareno u sklopu znanstvenog projekta Hrvatske zaklade za znanost, potvrdilo iznimnu ulogu stočarstva u svakodnevnom životu tih ljudi jer je dokazalo da se većina njihove prehrane temeljila na proteinima životinjskog porijekla kao što su meso i mlijeko. Nekoliko zooarheoloških istraživanja pokazalo je da je, osim stočarstva, dosta bitnu ulogu imao i lov“, kaže Novak.

Za potrebe studije, kako bi podrobno rekonstruirali prehranu ubijenih, američki i hrvatski znanstvenici proveli su analizu stabilnih izotopa ugljika i dušika na Penn State Universityju u SAD-u. Studija je također utvrdila da je prehrana drevnih stanovnika tog kraja, siromašna namirnicama biljnog podrijetla, ostavila traga na kostima žrtava.

„Naše istraživanje pokazalo je da su gotovo svi pripadnici zajednice iz Potočana tijekom djetinjstva preživjeli teške epizode fiziološkog stresa uzrokovanog neadekvatnom ishranom ili pojavom bolesti kao što je skorbut“, kaže Novak.

Kako su živjeli, čime su se bavili

Žrtve pokolja bili su pripadnici bakrenodobne (eneolitičke) lasinjske kulture koja je dobila ime po nalazištu Lasinja u Pokuplju. Ondje se i dandanas provode arheološka istraživanja pod vodstvom dr. sc. Jacqueline Balen iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. Riječ je o kulturi koja je trajala otprilike između 4350. i 3950. god. pr. Kr., a rasprostirala se na području sjeverne Hrvatske, Slovenije, sjeverne Bosne, istočne Austrije i zapadne Mađarske. U Mađarskoj se ona naziva Balaton - Lasinja.

Nastala je na kasnoneolitičkim supstratima, ovisno o geografskom smještaju, odnosno na temeljima kasne vinčanske, sopotske i lenđelske kulture, a nestala prodorom nosilaca vučedolske kulture. Danas je u Hrvatskoj poznato stotinjak nalazišta ove kulture, a većina je još neistražena.

Nositelji lasinjske kulture živjeli su u zemunicama i poluzemunicama, u nadzemnim kućama, u sojeničkim naseljima, ali i u špiljama.

„Kod nas je zasad najbolje istraženo lasinjsko naselje u Ždralovima kod Bjelovara koje se sastojalo od 30-ak objekata. Premda je riječ o bakrenodobnoj kulturi, do sada je poznato iznimno malo metalnih predmeta koji bi se mogli vezati uz ovu kulturu na području Hrvatske, a najbrojniji nalazi predstavljaju keramičke posude. Tipične lasinjske posude su one bikoničnih oblika kao što su zdjele s prstenastim vratom, zaobljeni lonci, zdjele na visokoj prstenastoj nozi, a poznate su i keramičke statue. Što se tiče pogrebnih običaja, na području Hrvatske poznat je samo uništeni grob lasinjske kulture iz Jakšića kod Požege i ovaj masovni ukop iz Potočana. Također, poznato je nekoliko manjih grobalja iz Mađarske te nekropola u pećini Ajdovska jama kod Krškog u Sloveniji“, tumači Novak.

Članovi međunarodnog istraživačkog tima

U netom objavljenom istraživanju osim stručnjaka iz Centra za primijenjenu bioantropologiju Instituta za antropologiju u Zagrebu Ivora Jankovića i Maria Novaka sudjelovali su i Jacqueline Balen iz Arheološkog muzeja u Zagrebu te Hrvoje Potrebica s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Od američkih znanstvenika u studiji su sudjelovali Sarah B. McClure i Douglas J. Kennett s University of California, Santa Barbara te Emily Zavodny s University of Florida.