Bitka kod Arauzija
BITKA kod Arauzija, koja se dogodila 6. listopada 105. pr. Kr., bila je jedan od najtežih i najtragičnijih poraza rimske vojske u povijesti Republike. Mjesto sukoba nalazilo se u blizini današnjeg grada Orangea u južnoj Francuskoj, tada poznatog kao Arausio. Ova bitka je imala dalekosežne posljedice za Rim i bila je ključni trenutak u sukobima s barbarskim plemenima na sjeveru, prvenstveno s plemenima Kimbra i Teutona, koja su u to vrijeme harala sjevernim rubovima Rimskog Carstva.
Pozadina bitke
Pleme Kimbra, zajedno s Teutonima i Ambronima, krenulo je u migraciju prema jugu Europe zbog nepovoljnih uvjeta u svojim rodnim krajevima, što je dovelo do stalnih sukoba s Rimljanima. Ovi narodi potjecali su iz sjeverne Europe, vjerojatno iz današnje Danske i južne Skandinavije, a njihovo kretanje prema jugu stvaralo je ogromne tenzije duž granica Rimske Republike.
Godine 113. pr. Kr. Kimbrima i Teutonima pridružili su se i Ambroni i zajedno su ušli u sukobe s rimskim snagama. Rimljani su nekoliko godina pokušavali spriječiti njihovo napredovanje, ali s malo uspjeha. Rimski poraz u Bitci kod Arauzija bio je kulminacija lošeg vojnog vođenja i unutarnjih političkih nesuglasica u Rimu.
Vojne snage
U Bitci kod Arauzija rimska vojska je brojala između 80.000 i 100.000 ljudi, uključujući vojnike i pomoćne trupe. Vojskom su zapovijedali dvojica rimskih zapovjednika: konzul Gnej Malije Maksim, koji je predvodio jednu od glavnih vojski, i prokonzul Kvint Servilije Cepion, koji je zapovijedao drugom vojskom.
Međutim, između ovih zapovjednika postojale su ozbiljne nesuglasice i neprijateljstva. Cepion, koji je bio aristokrat iz plemićke klase, nije bio spreman surađivati s Malijem, koji je pripadao skromnijem staležu. Ova rivalstva i nedostatak koordinacije između rimskih snaga doveli su do katastrofe na bojnom polju.
Bitka
Barbarske snage, predvođene Kimbrom Bojoriksom i teutonskim vođama, suočile su se s Rimljanima. Kimbrima i Teutonima često se pripisuju visoka borbena disciplina i sposobnost manevriranja, iako su ih Rimljani često smatrali barbarima. Kimbrska vojska brojala je između 100.000 i 200.000 ljudi, uključujući žene i djecu koje su pratili na migracijskom putovanju.
Zbog loše koordinacije i neodlučnosti rimskih zapovjednika bitka se pretvorila u masakr za rimsku vojsku. Cepion, koji je djelovao neovisno i bez dogovora s Malijem, prerano je napao neprijatelja, što je dovelo do kaotične situacije. Kimbrska vojska iskoristila je priliku i opkolila rimske legije, što je rezultiralo potpunim slomom rimskih snaga.
Prema antičkim izvorima, uključujući Plutarha i Apijana, rimski gubici bili su ogromni. Procjenjuje se da je između 60.000 i 80.000 rimskih vojnika i pomoćnih trupa poginulo u bitci, dok je ostatak ili zarobljen ili prisiljen na bijeg. Ovaj poraz je ostavio granice Rima ranjivima i stvorio paniku među rimskom populacijom jer su neprijateljske snage sada imale otvoren put prema Italiji.
Posljedice
Bitka kod Arauzija imala je dalekosežne posljedice za Rimsko Carstvo. Poraz je pokazao slabosti u rimskom vojnom sustavu i loše vođenje elitnih političara. Taj poraz prisilio je Senat na hitnu reorganizaciju vojske.
Najznačajnija posljedica ovog poraza bio je uspon rimskog vojskovođe Gaja Marija, koji je reformirao rimsku vojsku u sljedećim godinama. Marijeve reforme uključivale su stvaranje profesionalne vojske sastavljene od dobrovoljaca, što je promijenilo strukturu rimske vojne moći i omogućilo učinkovitiju obranu Republike u kasnijim sukobima.
Uz to, Kimbri i Teutoni nastavili su svoje napredovanje prema jugu, no nekoliko godina kasnije, 101. pr. Kr., Gaj Marije ih je konačno porazio u Bitci kod Vercele. Njegova pobjeda nad barbarskim hordama označila je kraj prijetnje sjevernih plemena i učvrstila njegovu reputaciju kao jednog od najvećih rimskih vojskovođa.
Bitka kod Arauzija ostala je zapamćena kao jedan od najtežih poraza u rimskoj povijesti. Kombinacija lošeg vojnog vodstva, političkih nesuglasica i podcjenjivanja protivnika dovela je do ove katastrofe. Iako je Rim pretrpio velik udarac, poraz je na kraju poslužio kao poticaj za vojnu reformu koja će ojačati Rimsku Republiku u nadolazećim desetljećima.