BITKA kod Poltave bila je presudan trenutak tijekom dugog i iscrpljujućeg Velikog sjevernog rata, a odigrala se između švedske i ruske vojske. Završila je ruskom pobjedom, a švedski je kralj potražio utočište u Osmanskom Carstvu. Elitna i organizirana švedska vojska kompletno je uništena, a švedsko se kraljevstvo od toga nikada nije oporavilo. Započela je nova etapa u povijesti sjeverne Europe.

Krajem 17. stoljeća narodi oko Baltičkog mora nisu mogli voditi nikakvu ambicioznu vanjsku politiku bez pristanka Švedskog Carstva. Ono se tijekom 16. i 17. stoljeća proširilo na gotovo cijelu Skandinaviju i dijelove istočnog i južnog Baltika. Poljaci, Saksonci i Danci čekali su priliku da osvoje teritorije nauštrb Šveđana, a ona im se pojavila pred vratima na kraju 17. stoljeća.

Prilika je bio novi ruski vladar po imenu Petar Romanov. U pitanju je bio vrlo pametan i sposoban mladić koji je putovao Europom u potrazi za saveznicima. Petar je često putovao prerušen, no kada je stigao na dvor poljskog i danskog kralja, predstavio se svojim imenom i ponudio im savez koji nisu mogli odbiti. Podijelio je s njima planove o napadu na Švedsko Carstvo, a oni su mu odmah obećali pomoć. Poljaci će napasti s juga, Danci sa zapada te će zajedno napokon slomiti Šveđane.

Šveđani potukli ruske saveznike

Stigla je 1700. godina i počeo je rat. Šveđani su brzo shvatili da protiv njih ratuje gotovo svaki njihov susjed i odlučili ih slomiti jednog po jednog. Prvo su navalili na Ruse te im nanijeli težak poraz kod Narve već prve godine ratovanja.

Petar je bio kompletno shrvan porazom, smatrajući da njegov san o ruskoj luci na Baltiku neće biti ostvaren. Međutim, njegovi su mu vojni generali savjetovali da jedna bitka ne znači izgubljen rat te da, dok švedski kralj ratuje s Poljacima i Saksoncima, stigne okupiti novu vojsku.

Šveđani su pod vodstvom kralja Karla XIII. pobijedili ruske saveznike. Prvo su uništili Dance, potom Saksonce i na kraju Poljake. Natjerali su ih na vazalni status te tražili od njih vojsku pomoću koje će slomiti Ruse.

Petar i njegova vojska u međuvremenu su napali baltičke posjede u današnjoj Estoniji i počeli graditi grad na rijeci Nevi. Radi se o Sankt-Peterburgu, gradu koji je Petar brzo proglasio prijestolnicom Ruskog Carstva, a tako je bilo sve do 1917. godine.

Upad u Rusiju

Šveđani su preko Poljske upali u središnju Rusiju. Stacionirani vojnici dobili su naputak da spale sve što se nalazi pred njima kako bi neprijateljima onemogućili opskrbu hranom i oružjem. Najviše su nadrapali seljaci koji su uzeli sve što su imali te sa stokom pobjegli u obližnje šume, čekajući da vojska prođe.

Karlo XIII. odlučio je nadmudriti Ruse i krenuo na jug prema Ukrajini. Ukrajina je oduvijek zvana žitnicom Europe, a Karlo je vjerovao kako će tamo lako opskrbiti svoju vojsku od 25.000 ljudi. Pljačkao je grad po grad niz dolinu rijeke Dnjepar, a Petar se požurio da ga slomi u otvorenoj bitci. Karlovo lutanje ruskim teritorijem trajalo je gotovo dvije godine prije nego što se odigrala bitka.

Bitka kod Poltave

Usred noći 8.7.1709. godine švedska je vojska napala ruski kamp nedaleko od utvrde Poltava. Međutim, taj napad bio je vrlo neorganiziran i šlampav. Karlo je par mjeseci ranije pogođen u nogu, a rana mu još nije zacijelila pa je upravljanje vojskom prepustio svojim generalima. Oni su pak imali međusobne razmirice, što je rezultiralo oskudnim prenošenjem informacija.

Švedski napad bio je toliko amaterski da Petar nije mogao vjerovati što se događa. Ruska vojska svladala je prvi val te krenula prema neprijateljskom kampu. Elitne švedske jedinice pokušale su ih zaustaviti, ali bile su brojčano nadjačane. Karlo je jedva izvukao živu glavu i istoga trena poslao diplomata u Carigrad kako bi dobio utočište za sebe i preostalu vojsku.

Osmanski sultan ga je primio te se nakon nekoliko godina Karlo vraća u Švedsku. Međutim, uskoro umire u novom okršaju s Dancima, a s njime umire i Švedsko Carstvo. Do 1721. godine Petar je bio najbitnija figura u politici sjeverne Europe. Okupirao je Baltik, pojačao svoje veze s Europom te okrenuo zemlju zapadu. Europska povijest od tada ima novog političkog igrača na istoku.