Srpski novinar o Vukovaru nakon pada: Pijana gomila je pljačkala, silovala i ubijala
NOVINAR Dejan Anastasijević, urednik BBC-ja na srpskom jeziku, preminuo je u travnju 2019. godine u svom domu u Beogradu.
Anastasijević je rođen u Beogradu 1962. godine, bio je dugogodišnji novinar beogradskog tjednika Vreme i američkog magazina TIME te dopisnik Tanjuga iz Bruxellesa, a mjesto urednika u BBC-ju na srpskom jeziku njegov je posljednji novinarski angažman.
Tekst napisao 2016.
1991. godine izvještavao je iz Vukovara. Godine 2016. za Vice se sjetio tog studenog 1991. godine. U Vukovar je došao odmah nakon što je grad pao.
Anastasijeviću je to, kaže, bio prvi pravi novinarski zadatak, a ujedno i jedan od onih koje nikada neće zaboraviti.
Prva uspomena koje se sjeti je leš muškarca koji je danima ležao u blatu.
"Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem prema dolje u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više sličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio skloniti ih, a kamoli sahraniti. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.
Leševi ispred bolnice
Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Budući da nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar 'oslobođen', srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubili ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je hvatati zamah", pisao je Anastasijević prije nekoliko godina o tim danima 1991.
Novinar se sjetio ružne ratnohuškačke propagande o 40 beba koje su navodno zaklale ustaše. No, iako su ih novinari danima po Vukovaru tražili, nikakvih beba nije bilo. Sjetio se i divljanja paravojski i sveopće pljačke koja je vladala u gradu danima nakon "oslobođenja", kako se taj događaj tada u srpskoj javnosti predstavljao.
"Živi su bili gori od mrtvih"
"Živi su bili gori od mrtvih, i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, u grad su nagrnule pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca čiji su odredi nosili imena grabljivih životinja i koje nitko nije ni pokušavao kontrolirati. Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog 'borca' koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog gibanja za kamion. 'Gdje ti je puška?', pitao sam ga. 'Ne treba mi', rekao je, ne bez ponosa. +Radim na hladno'", pisao je.
Priča o Mariji
"Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je komandant dobrovoljnog odreda koga smo intervjuirali odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Komandant je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca 'jer su dobri ljudi, iako su Hrvati'. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očigledno da je nasmrt uplašena.
Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je komandant na par minuta izašao i ostavio nas nasamo s njom, pomolila se cijela priča. Komandant je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli je silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se on šepuri po razorenom gradu svojim junaštvom. Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je ovisila o milosti komandanta. Najviše sam bio zaprepašten što je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao vlastitu obitelj, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost", pisao je srpski novinar. On je, naposljetku, adresu i ime nesretne Marije odnio u UNHCR. Kasnije je čuo da su uspješno otišli u Kanadu.
Na kraju su, sjećao se Anastasijević, u grad ušli niški padobranci i onda su divljanje i pljačka prestali. Svejedno, ni nakon četvrt stoljeća, priznaje srpski novinar koji je svjedočio paklu Vukovara, ne može ni približno shvatiti zašto je do takvog pokolja trebalo doći.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati