RUSIJA je pokrenula protuudar u ekonomskom ratu s EU. Ruski plin više ne dolazi u Poljsku i Bugarsku. Gazprom je obavijestio bugarsku državnu plinsku tvrtku Bulgargaz da će obustaviti isporuku plina nakon što je već ranije obavijestio Poljsku da će zaustaviti dotok iz plinovoda Yamal.

Razlog je odbijanje tih zemalja da plaćaju preko ruskog Gazprombanka. Kupci plina iz EU moraju na posebni račun u Gazprombanku uplaćivati iznos u ugovorenoj valuti, uglavnom eurima i dolarima, a banka ga potom prodaje na burzi i rublje uplaćuje na račun Gazproma.

Poljska tvrtka naglasila je da ima pravo na odštetu zbog kršenja postojećih ugovora. Poljska ministrica za klimu i okoliš Anna Moskwa poručila je kako nema potrebe za povlačenjem plina iz rezervi te objavila da poljski potrošači neće osjetiti prekid dotoka.

Provjerili smo zbog čega se ruski Gazprom odlučio na te poteze i postoji li opasnost da se donese ista odluka za Hrvatsku, tj. da prestane pristizati ruski plin u Hrvatsku. Ima li Hrvatska alternativu u tom slučaju?

Sporan je način plaćanja

Svoje viđenje situacije nam je iznio energetski stručnjak Davor Štern. "Sve ovisi o tome hoće li Hrvatska plaćati plin na način koji je Rusija predložila, tj. uplatama eura u Gazprombank, koje će banka mijenjati za rublje i onda prebacivati sredstva Gazpromu. To je jedna vrsta kliringa, a ako je moglo funkcionirati za vrijeme Jugoslavije i SSSR-a, ne vidim zašto ne bi moglo funkcionirati sada", objašnjava nam situaciju s plaćanjem.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je rekla da je odluka o obustavi isporuke plina kupcima u Europi instrument ucjene. Prema njenim tvrdnjama, zemlje članice EU imaju planove za ovaj scenarij i Europska komisija je u bliskom kontaktu s članicama kako bi osigurala alternativne isporuke i najbolje razine skladištenja u cijelom bloku.

Najveći ovisnici o uvozu plina iz Rusije su Mađarska, Češka, Latvija, Slovačka, Bugarska, Finska i Njemačka. Bugarska je 2020. iz Rusije uvozila 75 posto svojih potreba za plinom, a Poljska 55 posto, čime su obje zemlje jako ovisne.

"Trebalo bi se dogovoriti na razini cijele EU hoće li se prihvatiti način plaćanja koji je predložila Rusija, a ne da svaka država određuje svoja pravila. To me podsjeća na situaciju s koronom", smatra Štern i nadodaje da je odbijanje plaćanja preko Gazprombanka motivirano inatom Europe.

Hrvatska ne proizvodi dovoljno, a jedino skladište plina koje ima je prazno

Zanimljivo je da Hrvatska nije prijavila statističkoj agenciji EU Eurostatu da kupuje plin od Rusije. Ali to je zavaravajuće jer Hrvatska ruski plin uvozi preko Mađarske, a dokaz toga je iznimno visok udio Rusije u neto uvozu plina Mađarske, od 146 posto. Ruski opskrbljivač plinom Gazprom je 2019. Hrvatskoj prodao 2.82 milijarde kubika plina preko Mađarske. Pitanje je može li Hrvatska zamijeniti tu količinu alternativnim dobavnim pravcima.

Hrvatska trenutno vlastitom proizvodnjom zadovoljava oko 35 posto svojih potreba, što bi se nakon skorašnjeg otvaranja novih bušotina moglo povećati na 40 posto. Ali dugoročno je Hrvatska osuđena na uvoz tog energenta, kao i nafte.

Za sada postoji samo jedno skladište plina u Hrvatskoj, u mjestu Okoli, 50 km jugoistočno od Zagreba. Maksimalni kapacitet je 0.5 milijardi metara kubnih plina, što nije ni izbliza dovoljno za cjelogodišnje potrebe Hrvatske.

Privatni zakupci su trenutno nezainteresirani za njegovo punjenje zbog visoke cijene plina. "Trenutne tržišne okolnosti odbijaju sve zakupce od punjenja skladišta plina Okoli, s obzirom na cijene koje se predviđaju za kraj ove i sljedeću godinu i koje bi trebale biti niže nego što su sada. Zbog toga smo otvorili mogućnost da država sudjeluje u punjenju i da tako jesen dočekamo spremni", rekao je Ćorić.

Dodao je da punjenje traje između tri i četiri mjeseca te su zakupci upitani hoće li ga puniti ili prepustiti da to učini država.

"Na temelju njihovih odgovora ići ćemo s daljnjim akcijama", rekao je Ćorić.

Ljeti se može bez ruskog plina, problem je zima

"Hrvatska može bez ruskog plina u ljetnim mjesecima, vlastitom proizvodnjom i uvozom preko LNG-a može zadovoljiti svoje potrebe u tom razdoblju. Čak bi se skladište plina Okoli moglo napuniti do zime, a mislim da je najbolje puniti ga plinom iz vlastite proizvodnje, a ne uvezenim preko LNG terminala", otkriva nam Davor Štern.

"Zimi se pak bez Rusije ne može. Pogotovo zbog Petrokemije, koja je veliki potrošač plina jer je plin glavna sirovina za proizvodnju umjetnih gnojiva. Već je umjetno gnojivo poskupjelo pet puta, a hipotetski bi snabdijevanje Petrokemije iz drugih izvora, koji su skuplji od ruskog plina, dodatno podiglo cijenu."

Ali Štern smatra da Hrvatska lakše od drugih zemalja može zamijeniti uvoz iz Rusije. "Ipak, i u tom slučaju postoji alternativa, a to je uvoz plina iz Alžira. Taj plin bi stizao pomorskim cjevovodom u Italiju, a od tamo u Hrvatsku. To nije neki problem, samo se treba dogovoriti s Alžirom", objašnjava.

Za sada su isporuke plina iz Rusije redovne i odvijaju se bez teškoća, rekli su Hini iz Prvog plinarskog društva (PPD). "Kao i druge tvrtke koje imaju ugovor s Gazpromom, i mi smo dobili prijedlog za plaćanje rubljima. U ovom trenutku analiziramo taj prijedlog i sve moguće rizike", kažu u PPD-u. Trenutno nemaju najava prekida isporuke, ističu.

Kako Hrvatska može zamijeniti ruski plin?

Gazprom je 2019. u Hrvatsku izvezao 2.82 milijarde kubnih metara plina, a prema tehničkim karakteristikama, maksimalni je kapacitet LNG terminala na Krku 2.9 milijardi kubnih metara godišnje. To znači da teoretski Hrvatska može sav plin koji kupuje iz Rusije zamijeniti uvozom preko LNG terminala. Ali kapaciteti su već zakupljeni sve do 2027.

Domaća proizvodnja se kreće oko jedne milijarde kubnih metara i njom se planira zadovoljiti 40 posto hrvatskih potreba. Prijašnjih godina je udio domaće proizvodnje padao na 35 posto, ali su izgrađene tri nove INA-ine bušotine u sjevernom Jadranu, od kojih je jedna već počela s radom. Otkrivena su i dva manja ležišta plina na kopnu, pokraj mjesta Severovci i Jankovac. Povećani udio domaće proizvodnje pritom nije jamac niže cijene, ali barem pridonosi sigurnijoj opskrbi.

Alžirska alternativa

Alžirski plin, koji bi stizao u Hrvatsku preko Italije, kao što predlaže g. Štern, dodatna je alternativa. Toufik Hakkar, direktor alžirske energetske tvrtke Sonatrach, nedavno je rekao da Transmediteranski plinovod TransMed koji povezuje Alžir s Italijom ima dodatnih kapaciteta za povećanje isporuka plina Europi.

U planu je i gradnja Jadransko-jonskog plinovoda, koji bi prolazio kroz Albaniju, Crnu Goru, BIH i Hrvatsku, kapaciteta 5 milijardi kubnih metara prirodnog plina godišnje, od čega bi Hrvatska za svoje te potrebe zemalja u srednjoj i srednjoistočnoj Europi preuzimala oko 2.5 milijardi kubnih metara godišnje. EU ga je uvrstila na svoju listu uzajamnog interesa Energetske zajednice i već financirala pripremu projekta.

Kombinacijom domaće proizvodnje, LNG terminala i drugih alternativnih pravaca, kao što je plin iz Alžira, Hrvatska teoretski može postati neovisna o uvozu plina iz Rusije. Dugoročno je, unatoč smanjivanju domaće proizvodnje, ta neovisnost osigurana.