RUSKA agresija na Ukrajinu traje već 12 dana, a teze koje je ruski propagandni stroj plasirao u javnost kao opravdanje za svoju "specijalnu vojnu operaciju" i dalje naveliko cirkuliraju na društvenim mrežama i u javnosti. U interesu Rusije je, naravno, skrenuti pažnju sa svojih izglednih ratnih zločina - od same agresije do neselektivnog bombardiranja civilnog stanovništva - na teze o navodnoj ukrajinskoj (i zapadnoj) odgovornosti za ovaj rat.

Stoga smo se u serijalu tekstova odlučili pozabaviti najzastupljenijim optužbama na račun Ukrajine koje dolaze od ruskog režima ili od njegovih simpatizera i apologeta i pokušati, što je moguće objektivnije, utvrditi jesu li istinite. 

>> IZ MINUTE U MINUTU Ruska invazija na Ukrajinu

Ovo je drugi takav tekst, u kojem se bavimo s dvije popularne optužbe: o fašističkom puču na Majdanu 2014. i o fašizmu u Ukrajini općenito.

Mit: Prosvjedi na Majdanu bili su profašistički puč

Ono što Ukrajinci zovu Revolucija dostojanstva i Euromajdan, po središnjem trgu u Kijevu (Majdan), ruski režim i njegovi apologeti nazivaju fašističkim ili zapadnim pučem - odnosno pučem koji je organizirao Zapad, a kojim je na vlast došla fašistička ili nacistička "hunta", kako je to Putin nedavno opisao. Bio je to povod za velike prosvjede krajem 2013. i početkom 2014. koji su se s vremenom pretvorili u revoluciju u kojoj je srušen predsjednik Viktor Janukovič, bliski saveznik Putina. 

Međutim, temeljni povod za prosvjede bilo je Janukovičevo iznenadno odustajanje od potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini s Europskom unijom, očito pod pritiskom Moskve. Prosvjednici su bili ujedinjeni u želji za okretanjem prema EU i udaljavanjem od ruskog režima, koji nije gledao blagonaklono na razvoj prozapadne liberalne demokracije u svom susjedstvu.

Zahtjevi prosvjednika uključivali su ustavnu reformu, jaču ulogu parlamenta, formiranje vlade nacionalnog jedinstva, borbu protiv korupcije, prijevremene predsjedničke izbore i prestanak nasilja, što sigurno nisu bili profašistički ni ekstremistički ciljevi. Iako su višemjesečni prosvjedi na Majdanu u početku bili mirni, s vremenom se policija počela sve nasilnije obračunavati s prosvjednicima koji su odgovorili nasiljem.

Krvoproliće na Majdanu, specijalci pobili desetke prosvjednika

Sve je kulminiralo stravičnim krvoprolićem od 18. do 23. veljače, nakon što su tisuće prosvjednika krenule na zgradu parlamenta, tražeći povratak ustava na verziju iz 2004. I policija i neki prosvjednici koristili su hladno i vatreno oružje (prosvjednici uglavnom zračne puške i pištolje) i eksplozivne naprave, a u tih nekoliko dana ubijeno je više od stotinu ljudi, od čega najmanje 13 policajaca. Samo 20. veljače na Majdanu je ubijeno više od 50 ljudi, uključujući 3 policajca. 

Snajperisti, za koje je istraga naknadno utvrdila da su pripadali specijalnoj policijskoj jedinici Berkut i bili povezani sa sigurnosnom službom SBU-om, ubili su veliki broj prosvjednika, a po jednoj verziji događaja pucali su i na "običnu" policiju. Neki svjedoci pak tvrde da se na policiju pucalo iz zgrade koju su prethodno okupirali prosvjednici.

Rusija tvrdi da su snajperisti bili antirežimski provokatori koje je poslala CIA ili neka slična služba, no za to nije ponudila dokaze.  Još nije definitivno utvrđeno tko je izdao naredbu za otvaranje vatre, ali ni tko je sve i odakle sve pucao, a istraga i suđenje još uvijek traju. Volodimir Zelenskij je masakr na Majdanu opisao kao "najkompliciraniji slučaj u zemlji".

U svakom slučaju, Janukovič je sam pobjegao u Rusiju 22. veljače, samo dan nakon što je potpisao sporazum s oporbom o formiranju prijelazne vlade, povratku starog ustava i izvanrednim izborima. Parlament ga je potom smijenio i raspisao demokratske izbore. Ovdje se može govoriti o revoluciji, ali ne i o puču jer Janukovič nije srušen oružanom ni vojnom silom, a nakon njegove smjene održani su legitimni i slobodni izbori. 

Požar u Odesi, stradali deseci proruskih prosvjednika

Ni za drugi najteži incident u ovoj revoluciji - 2. svibnja 2014. u Odesi, gdje su nakon žestokih uličnih sukoba u podmetnutom požaru poginula 42 proruska aktivista koja su se zabarikadirala u zgradu - još nitko nije osuđen. Po najzastupljenijoj verziji događaja, požar su izazvali ukrajinski ultranacionalisti iz Desnog sektora i nogometni huligani. 

No prema svjedočanstvima s terena, proruski aktivisti, koji su navodno prvi napali proukrajinsku stranu, bili su naoružani i iz zgrade su otvorili vatru na drugu stranu, kako je tada pisao Guardian. I jedna i druga strana bile su u ovom okršaju naoružane palicama, lancima, Molotovljevim koktelima, ali i vatrenim oružjem. Drugim riječima, upitno je može li se ovdje govoriti o masakru mirnih prosvjednika ili je pak riječ o tragičnom ishodu ulične bitke vođene oko pokušaja uspostavljanja "Narodne Republike Odesa", po uzoru na one koje su neposredno prije toga proglašene u Donbasu, što je i dovelo do građanskog rata koji je eskalirao.

U svakom slučaju, nesposobnost ukrajinskog sudstva da u osam godina identificira i kazni krivce zasigurno ne ide u prilog reputaciji Ukrajine kao zemlje s funkcionalnim i neovisnim pravosuđem. 

Mit: U Ukrajini su vrlo snažne profašističke opcije

Putinove i ruske tvrdnje o "denacifikaciji" Ukrajine kao cilju "specijalne vojne operacije" i ukrajinskoj vladi kao "nacističkoj hunti" već su na prvi pogled apsurdne, s obzirom na to da je predsjednik Volodimir Zelenskij porijeklom Židov kojem su članovi obitelji stradali u Holokaustu, a koji je došao na vlast slobodnim i legitimnim izborima na kojima je dobio čak 73% glasova.

Usto, Volodimir Grojsman, koji je bio premijer od 2016. do 2019., također je židovskog porijekla. To znači da je Ukrajina, jedina na svijetu osim Izraela, 2019. imala židovskog premijera i predsjednika. 

>> Što Židovi kažu na Putinovu tezu o "nacističkoj Ukrajini"?

Ipak, ne može se poreći da ukrajinska ekstremna desnica ima određen utjecaj u ukrajinskoj politici, pa čak i vlasti. Skupina najvećih ekonomija svijeta, G7, tako je 2019. prozvala ukrajinsku vladu zbog bliskosti njenog ministra unutarnjih poslova Arsena Avakova s notornim bataljunom Azovom, piše El Pais. 

Prema Indeksu demokracije koji godišnje objavljuje britanski list Economist, Ukrajina spada u kategoriju "hibridnog režima" između demokracije i autoritarne države. Zamjetan je pad u posljednjih 15 godina, od indeksa 6.94 (pri čemu je 1 minimum, a 10 maksimum) 2006. do 5.57 prošle godine. No Ukrajina i dalje stoji daleko bolje od Rusije, koja s indeksom od 3.24 spada u autoritarne režime. A ni Hrvatska, koja s indeksom od 6.5 spada u "defektne demokracije", ne stoji znatno bolje od Ukrajine. 

Dmitro Jaroš, ekstremist i savjetnik ukrajinske vojske?

Na predsjedničkim izborima je neslavno propao, no iste se godine šuškalo da će biti postavljen za zamjenika direktora ukrajinskog Sigurnosnog vijeća. Do toga na kraju nije došlo, ali je 2015. postao službeni savjetnik zapovjednika Ukrajinskih oružanih snaga, koje su 2021. odbile otkriti je li još uvijek na toj funkciji, pozivajući se na povjerljivost te informacije. Rusija ga je optužila za poticanje terorizma i zatražila od Interpola da podigne međunarodni uhidbeni nalog protiv njega.

Jaroš je na tu funkciju došao kao posrednik između regularnih oružanih snaga i krajnje desnih paravojnih postrojbi koje su se formirale na početku građanskog rata i koje je država tolerirala jer je ukrajinska regularna vojska bila u iznimno lošem stanju. Vodeću ulogu imao je već spomenuti bataljun Azov, koji se, ne bez razloga, optužuje za usku povezanost s ukrajinskim neonacističkim pokretom.

Zloglasni bataljun Azov

>> Azov je postrojba krcata neonacistima, bilo je i Hrvata. Ovo je priča o njima

Međutim, Azov je još krajem 2014., nakon što je odigrao presudnu ulogu u oslobađanju strateškog grada Mariupolja, integriran u ukrajinsku Nacionalnu gardu - baš kao što je, da povučemo paralelu, u Domovinskom ratu u Hrvatskoj HOS, koji je nastao kao proustaška paravojska, integriran u Hrvatsku vojsku. 

Ipak, ako je vjerovati glasnogovorniku postrojbe Andriju Djačenku, samo 10% do 20% njenih pripadnika su neonacisti. Azov se u međuvremenu odmaknuo od neonacističke retorike u pokušaju da popravi svoj imidž, doduše, ne s previše uspjeha - pogotovo zato što je stilizirani nacistički simbol Wolfsangel (vučja kuka) i dalje prisutan na njihovim odorama i zastavama.

Neki od ekstremističkih osnivača napustili su bataljun i otišli u politiku. U isto vrijeme Azov vodi ljetni kamp za djecu u kojem ih uče rukovati oružjem i indoktriniraju ih, što ukrajinske vlasti očito toleriraju. 

Azov i sada sudjeluje u obrani Mariupolja od ruske ofenzive, a prošlog tjedna izazvali su zgražanje mnogih islamofobnom snimkom mazanja metaka svinjskom mašću, kao poruke čečenskim borcima koji su, naravno, muslimani, i koji sudjeluju u agresiji na Ukrajinu.

Kult Stepana Bandere

Desni sektor i slične organizacije svake godine s bakljama marširaju u Kijevu na godišnjicu rođenja Stepana Bandere, vođe povijesne Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) koji je u Drugom svjetskom ratu, uslijed nacističke okupacije, pokušao uspostaviti nezavisnu ukrajinsku državu, računajući na nacističku podršku.

Iako se Banderu često naziva nacističkim kolaboracionistom i iako je nacistička Njemačka prije rata aktivno surađivala s OUN-om i financirala ga, činjenica je da su ga nacisti nedugo po proglašenju nezavisnosti uhitili i odveli u Berlin, a potom i u koncentracijski logor Sachsenhausen, odakle su ga pak pustili 1944. kako bi organizirao otpor sovjetskoj protuofenzivi.

Banderovci su se u ratnom kaosu borili i protiv Sovjeta i protiv nacista, ali je isto tako činjenica da su sudjelovali u Holokaustu vršenjem pokolja nad Židovima, ali i Rusima i, posebno, Poljacima (broj ubijenih Poljaka procjenjuje se u desecima tisuća), a sve u namjeri da etnički očiste buduću nezavisnu državu. No za razliku od ustaša i NDH, primjerice, tu državu nikad nisu uspjeli formirati. Kultu Bandere svakako je doprinijela činjenica da ga je agent KGB-a ubio u Njemačkoj 1959.

Ukrajinski desni ekstremisti protiv Rusije, ali i Amerike

>> Je li "Slava Ukrajini" nacistički pozdrav? Ne, ali...

Uz Banderu i njegovo naslijeđe veže se i poklič "Slava Ukrajini", koji su prvi koristili borci Ukrajinske Narodne Republike nakon Prvog svjetskog rata, prije nego što ih je porazila Crvena armija, nakon čega je Ukrajina potpala pod Sovjetski Savez. Kako piše Faktograf, pozdrav je bio zabranjen do raspada SSSR-a, a preporod je doživio tijekom Euromajdana, da bi 2018. postao službeni pozdrav ukrajinske vojske.

Otada, a pogotovo od početka agresije, poklič "Slava Ukrajini" je postao simbol otpora i nepokolebljivosti Ukrajinaca u namjeri da sačuvaju svoju nezavisnost, koriste ga svi, od predsjednika Zelenskog do vodećih europskih čelnika, kao izraz solidarnosti i gotovo je sigurno da za većinu onih koji ga koriste nema nikakve ekstremističke konotacije. 

I američki Atlantic Council pisao je 2018. da desni ekstremisti iz Azova, Desnog sektora i sličnih organizacija napadaju Rome i antifašističke i feminističke prosvjednike i nasilno upadaju na sastanke gradskih vijeća, izložbe koje im se ne sviđaju, LGBT događaje, čak i događaj koji je organizirao Amnesty International, koji je nakon toga također upozorio da takvo nasilje prolazi nekažnjeno.

Što se gorespomenutog Jaroša tiče, o njegovim političkim stavovima, koji su karakteristični i za ostatak ukrajinske ekstremne desnice, Der Spiegel je 2014. pisao sljedeće: "Jaroš se godinama bori za 'derusifikaciju' Ukrajine... Vjeruje da su 'antikršćanske' sile dominantne u Europskoj uniji i da Bruxelles tjera ljude na stil života kao što su gej brakovi... On ne vidi Europu ili NATO kao potencijalnog partnera i izjavio je da je SAD također dio 'protuukrajinskog fronta'."

Ekstremno desna koalicija osvojila je 2% glasova na posljednjim izborima

No uz sve navedeno, potrebno je naglasiti sljedeću činjenicu: Desni sektor je, u koaliciji s drugim ekstremno desnim strankama Sloboda i Nacionalni korpus i novom Jaroševom strankom, Inicijativa za vladanje, na parlamentarnim izborima 2019. dobio porazno niskih 2.15% glasova, bez jednog jedinog osvojenog mjesta u Vrhovnoj radi. Ako su se ukrajinski ekstremni desničari i nadali nekakvoj vlastitoj (kontra)revoluciji i dolasku na vlast, planovi im se nisu ostvarili.

No Putin i njegovi dužnosnici vrlo dobro znaju da predstavljanje neprijateljske države kao nacističke budi posebne emocije u Rusiji, zemlji koja se diči svojom neprocjenjivom ulogom u pobjedi Saveznika nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, uz golemu žrtvu od 27 milijuna izgubljenih života, velikom većinom civila. 

Ukrajina očito ima problem s desnim ekstremizmom - a rat, je, nažalost, uvijek plodno tlo za ekstremizam - no u tome svakako nije jedina. Ekstremno desne stranke posljednjih godina, iz raznih razloga, jačaju diljem Europe, uz niz terorističkih napada i pokušaja napada ekstremnih desničara. 

Europa i Rusija također imaju svoje desne ekstremiste

Njemačka vojska također ima problema s desnim ekstremistima u svojim redovima, u Poljskoj su ekstremni desničari praktički preoteli godišnji marš za Dan neovisnosti, sam Putin je odavno idol, a često i sponzor europske ekstremne desnice, a jedan od najutjecajnijih ruskih intelektualaca - Aleksandar Dugin, kojeg zovu Putinovim Rasputinom - zagovara fašističke i imperijalističke ideje.

U usporedbi s drugim zemljama istočne, pa čak i zapadne Europe, ukrajinski neonacistički problem je rubno pitanje, komentirao je za USA Today David Gartenstein-Ross, izvršni direktor Valens Globala, međunarodne tvrtke za strateške i sigurnosne analize, te dodao: "Mala, marginalna prisutnost Azova ne opravdava rusku invaziju pod izgovorom denacifikacije." 

Usto, postoje dokazi da su se i ruski neonacisti borili u Donbasu protiv Ukrajine, kao i da su se sada pridružili invaziji, u sklopu plaćeničke grupe Wagner. I to valja imati na umu kada govorimo o desnom ekstremizmu u Ukrajini.