RECENTNI napad ukrajinske armije na pogranične ruske oblasti, ali i cijeli rusko-ukrajinski rat plijene pozornost velikog broja promatrača diljem svijeta. Ovisno o službenoj politici zemalja iz kojih oni dolaze, prisutni su različiti pristupi i kutovi u sagledavanju posljedica sukoba.

Međutim, gotovo svakoj stručnoj analizi zajednički je pokušaj anticipiranja buduće američke politike prema spomenutom ratu te europskom sigurnosnom pitanju. U tom kontekstu jednako su zanimljive elaboracije koje dolaze od stručnjaka iz Sjedinjenih Država kao i onih izvana. Veliki broj američkih promatrača smatra da je pravo vrijeme za povratak korijenima američke politike prema Europi. O čemu je zapravo riječ?

Što je politika "fine ravnoteže" SAD-a prema Europi? 

Više od 100 godina, ili barem od 1900-ih, Sjedinjene Države su imale trajni nacionalni interes u održavanju gospodarske i vojne moći kontinenta podijeljenog između više država. Kreatori američke vanjske politike su željeli spriječiti pojavu europskog hegemona koji bi konsolidirao moć isključivo za sebe. 

Američki stratezi su oduvijek smatrali kako bi kontrola nad Europom koju bi imala jedna agresivna i neprijateljska sila predstavljala prijetnju po njihovu nacionalnu sigurnost. Zbog toga su se Sjedinjene Države, između ostalog, i uključile u Prvi, odnosno Drugi svjetski rat. Ideja je bila spriječiti njemačku dominaciju i ostvarivanje hegemonije u Europi.

Strah od pojave novog hegemona i formiranje NATO saveza

Nakon završetka Drugog svjetskog rata pojavila se prijetnja s istoka. Kao reakciju na mogućnost da SSSR preuzme ulogu Njemačke i postane novi europski hegemon, Amerikanci su sa saveznicima 4. travnja 1949. godine formirali NATO savez. U to vrijeme sjećanja na rat su bila još svježa, a budućnost Njemačke neizvjesna. 

Međutim, važno je istaknuti da glavni kreatori američke vanjsko-sigurnosne politike ni tada nisu do kraja željeli preuzeti dugoročnu odgovornost za europsku sigurnost. NATO je bio zamišljen kao privremeno sredstvo zaštite zapadnoeuropskih država dok su se oporavljale od rata, ključna brana širenju moći SSSR-a u Europi te kanal integracije Zapadne Njemačke u anti-SSSR koaliciju, koja bi za posljedicu imala trajno njemačko pacificiranje. 

U prilog ovoj tezi može poslužiti i izjava američkog generala Dwighta Eisenhowera, vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi, iz 1951.: "Ako za deset godina sve američke trupe stacionirane u Europi za potrebe nacionalne obrane ne budu vraćene u Sjedinjene Države, ovaj nacionalni projekt će propasti."

Raspodjela moći u suvremenoj Europi 

Za razliku od nepredvidivog perioda nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnogi sigurnosni izazovi i nedoumice primorali Sjedinjene Države da se vojno usidre u Europi preko NATO-a te djeluju kao jamac sigurnosti, danas je situacija drugačija. Više je nego očito da prvi put u nekoliko stoljeća u Europi nema potencijalnog hegemona, odnosno kandidata koji bi mogao dominirati kontinentom. 

Nekadašnji strahovi od njemačke imperijalne politike ustupili su mjesto strepnji zbog zakržljale geopolitičke uloge Berlina u suvremenim međunarodnim odnosima. S druge strane, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo već odavno razumiju da raspodjela moći ne vodi ekspanziji.      

Današnja Rusija kao hegemonijski izazov

Američki stratezi i promatrači s posebnim su oprezom i pozornošću pratili stanje Ruske Federacije kao svog dugogodišnjeg i glavnog suparnika, pogotovo jer je riječ o državi koja je, kao nasljednica SSSR-a, najveća nuklearna sila na svijetu.

Upravo je rat u Ukrajini Amerikancima otkrio da je današnja Rusija, unatoč enormnom potencijalu oružja za masovno uništenje, zapravo samo blijeda sjenka SSSR-a i njegove prijetnje Europi. Preciznije, Rusiji nedostaju resursi za postavljanje hegemonijskih izazova. S populacijom od 143 milijuna stanovnika, u usporedbi s otprilike 600 milijuna žitelja europskih zemalja NATO-a, Rusiji prije svega nedostaje populacije.

Rusko-ukrajinski rat

Europske članice NATO-a imaju gospodarstvo otprilike deset puta veće i znatno razvijenije od ruskog. Čak i najpesimističnije procjene pokazuju da su europske zemlje trošile znatno više na obranu od Rusije i prije skupe invazije na Ukrajinu, koja je uvjetovala povećanje europske obrambene potrošnje. Prema Međunarodnom institutu za strateške studije, Rusija je 2023. godine potrošila otprilike 75 milijardi dolara u vojne svrhe, dok su europske članice NATO-a zajedno potrošile više od 374 milijarde dolara.

Premda je ruska invazija na Ukrajinu pokazala njezinu spremnost da upotrijebi silu te vještinu održavanja operacija visokog intenziteta, američke analize naglašavaju da Rusija nema sposobnost projiciranja vojne moći na velike udaljenosti. Ne samo da je početni ruski prodor prema Kijevu bio odbijen već se i većina borbi od tada odvijala unutar nekoliko stotina kilometara od rusko-ukrajinske granice. 

Rusija ne može postati europski hegemon

Prema tome, očito je da Rusija nakon više od dvije godine borbi nije uspjela poraziti ekonomski i vojno slabiju Ukrajinu te da ne može predstavljati hegemonijsku prijetnju Europi. Čak i kada bi Rusi u relativno kratkom vremenu uspjeli obnoviti svoje vojne kapacitete, što je malo vjerojatno, postoje mnoge države koje bi ih udružene ili same, uslijed suvremene raspodjele vojne i ekonomske moći, mogle spriječiti u postizanju hegemonije.  

Nuklearno oružje je još jedan faktor odvraćanja koji bi Rusiji bio dovoljan razlog za udaljavanje od ideje pozicioniranja kao europskog hegemona. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo imaju vlastite nuklearne arsenale, a druge zemlje u Europi, poput Njemačke, mogle bi ih lako nabaviti ako bi se osjećale dovoljno ugroženima. 

Ispunjenje američkog nacionalnog interesa u Europi

Postoji više nego dovoljno argumenata u korist teze američkih promatrača da ni Rusija, ali ni bilo tko drugi u Europi u dogledno vrijeme neće pretendirati na mjesto hegemona. To bi moglo značiti ispunjenje nacionalnog interesa SAD-a na europskom kontinentu, povratak politici "fine ravnoteže" te nekoj vrsti pasiviziranja u NATO-u, koje ne bi impliciralo formalno povlačenje Amerikanaca iz saveza, već njegovo europeiziranje, odnosno prebacivanje odgovornosti za europsku sigurnost na europske NATO partnere. 

S obzirom na to da Sjedinjene Države imaju javni dug od oko 35 bilijuna dolara, godišnji proračunski deficit od 1.5 bilijuna dolara, sve veće sigurnosne prijetnje u Aziji te izražene unutarnje političke podjele i tenzije koje otežavaju rješavanje niza otvorenih pitanja, jasno je zbog čega ne samo prominentni promatrači već i dužnosnici sve češće govore o potrebi evaluacije vanjskih obveza države prema saveznicima. Prvenstveno onima s europskog kontinenta.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala