Foto: Vinko Beus/Pixsell/Patrik Macek

U SPLIT u nedjelju stiže mrtvo tijelo katoličkog sveca Leopolda Mandića.

Očekuje se 30 tisuća hodočasnika, a zbog ceremonije za promet će biti zatvoreni dijelovi grada. Još od prošle godine, kad je Mandićevo tijelo bilo izloženo u Zagrebu, javnost je bila podijeljena. Osim vjernika koji su otišli odati počast svecu, postojala je, ali i dalje postoji velika skupina ljudi kojoj nije jasno što katolicima znači tijelo Leopolda Mandića i zašto ga štuju.

Index je razgovarao sa svećenikom don Vinkom Beusom. Upitali smo ovog župnika sa Šolte zbog čega su hrvatski katolici toliko povezani s Mandićem.

"Velikan duhom"

"Poveznica je ta što je Leopold Mandić bio iz naših krajeva. Njegov predak išao je u Boku Kotorsku. Leopold je uvijek, na neki način, razmišljao o tome kako će ekumenskim dijalogom zbližiti pravoslavce i katolike. Od te njegove želje došlo je to da su njega njegovi poglavari odredili da ispovijeda, čak mu nisu dali ni da propovijeda i slavi misu. Za njih je bio "Slaven", ali u pogrdnijem smislu. Slabije je govorio talijanski i onda su ga većinom slali da bude vratar i da ispovijeda. I onda je on u svojim ispovijedima našao svoje mirenje istočnog i zapadnog kršćanstva. On je bio visok samo 135 centimetara, tijelom nije bio poseban. Ali bio je velikan duhom", rekao nam je Beus.

"On nam je blizak"

"Poznat je onaj splitski mentalitet 'Da sam ja trenirao kao Mirko Filipović ili Goran Ivanišević, bio bih svjetski prvak'. Ista stvar je i u duhu. Netko će reći 'Da sam ja živio kao sveti Leopold ili Ante ili Franjo, i ja bih bio takav'. Ali, ne bi. U tome i jest stvar", dodao je.

"Za naš svijet, on je netko domaći, netko tko je bio u ovim krajevima. On nam je blizak. U današnjem društvu puno je podjela, a njegov primjer nas poziva da ih prijeđemo. To nipošto nije štovanje relikvija kao Boga, već je vjera ta koju se štuje", smatra Beus.

Je li inače uobičajena praksa štovanja nečijeg tijela, ili dijelova tijela?

"Svatko ima svoje osobne potrebe, želje i molitve, ali svatko to pokazuje na različit način. Ratzingera (bivšeg papu, op.a.) su upitali koliko ima putova do Boga, a on je odgovorio - koliko ima ljudi, toliko ima i putova. Od najranijeg kršćanstva ljudi su štovali pojedina mjesta, predmete, ostatke i odjeću. Već i prije kršćanstva takvi su se običaji ukorijenili. Kršćanstvo osobu gleda cjelovito. I duša i tijelo čine cjelovitu osobu. Za razliku od nekih drugih religija, mi vjerujemo u uskrsnuće tijela. To je jako bitna stvar.

Od najranije povijesti Crkve, kosti mučenika su se štovale. Primjerice, splitski sveti Duje. Dujmovača se zove upravo po tome što su se prenosile kosti kroz taj dio Splita. Uvijek se to štovalo. U svakoj svetoj misi postoji tijelo Kristovo, ali ovo su na neki izvanredan način dijelovi tijela osobe koja je živjela. To postoji u cijelom svijetu, sačuvano je jako puno neraspadnutih tijela. To nije štovanje tijela kao tijela, već Boga koji je dao milost jednom čovjeku. Sveti Ante, Franjo i Leopold nisu ništa različitiji od nas, ali oni su u svakom trenutku slušali svoj glas savjesti koji bi ih upozorio, umjesto da učine nešto loše, da naprave dobro. A to znači sebe jako puno križati", rekao nam je svećenik.

Mandiću je odrezana ruka i njeni dijelovi su poslani u druga svetišta. Ako je ljudsko tijelo po Bibliji sveto i ako se čovjeka komada nakon smrti, kosi li se to s naukom Crkve?

"Apsolutno ne. Bitan je integritet tijela, to je istina. Ali upravo zato što vjerujemo u uskrsnuće tijela, ono što stoji u Vjerovanju, upravo zato se gleda cjelovita osoba. Slično kao kad se pričešćujemo, u hostiji gledamo cijelog Krista. U svakom, i najmanjem dijelu, njegovo je cijelo tijelo prisutno. Na koncu i suvremena biologija kaže, čovjeka se može klonirati iz jedne stanice. Dakle, prisutna je cijela osoba. U kršćanstvu se ne gleda dio tijela, već cjelovita osoba. One Isusove riječi - 'Ako te neki od udova sablažnjava, odbaci ga od sebe'. Primjerice, kršćanski pisac Origen. Origen nije svetac zbog nauka o apokatastazi (nauk da pakao nije vječan), koji ne spada u katolički nauk. Postoji priča da je on sebe kastrirao jer ga je taj dio tijela sablažnjavao. Doslovno je shvatio Isusove riječi - ako te jedan ud sablažnjava, odbaci ga.

Ali nije tako. Jedan dio tijela je bitan kao cijelo tijelo", kaže nam Beus.

Teoretski, ako ga raskomadamo na 500 dijelova i pošaljemo po svijetu, svaki dio je jednako vrijedan?

"Točno, bez problema. Malo grubo to zvuči, ali ljudi se s tim neće igrati. Neće izvoditi cirkus. Daleko od toga. Jako je bitna vjera koja je tu prisutna. Kroz cijelu povijest je postojalo štovanje ostataka mučenika. Inače, kad se otvara neko svetište, traži se relikvija koja bi se častila. Jednostavno, tamo gdje je čovjek prisutan jednim dijelom, prisutan je cjelovito. Ti dijelovi su simboli koji upućuju na stvarnost, odnosno na cijelog čovjeka", rekao je don Vinko Beus za Index.