BRETT Kavanaugh, Cristiano Ronaldo, Harvey Weinstein, Bill Cosby. Ovo su samo najpoznatiji muškarci koje je više žena optužilo za seksualno napastovanje ili silovanje.

>> Optužbe za silovanje i pijano nasilje: Ovo je pozadina priče koja trese SAD

Sudac američkog Vrhovnog suda, jedan od najboljih nogometaša svijeta, moćni holivudski producent, slavni komičar i glumac. Jesu li oni vrh ledenjaka što se tiče seksualnih predatora i silovatelja među bogatim i slavnim muškarcima, kako tvrde feministi Me Too pokreta, ili žrtve opakih ženskih laži i podvala, kako desničari manje ili više otvoreno tvrde?

Iako sva četvorica inzistiraju da su nevini, a za Kavanaugha je sve ostalo na razini neformalnih optužbi i tragikomičnog procesa njegovog izbora u Senatu, (o tome više u nastavku), protiv Ronalda je (ponovo) otvorena policijska istraga, Weinstein je završio na sudu, a Cosby je krajem prošlog mjeseca i osuđen na tri do deset godina zatvora.

>> Bill Cosby dobio tri do deset godina zatvora zbog drogiranja i silovanja

Bill Cosby desetljećima drogirao, napastovao i silovao žene, osuđen tek sad

Cosby je osuđen jer je 2004. pozvao u svoju kuću glumicu Andreu Constand kako bi, navodno, razgovarali o njenoj karijeri. Constand je opisala kako ju je Cosby, kojeg je doživljavala kao ''mentora i prijatelja", tamo drogirao i silovao. Iako ga je još gotovo 60 žena optužilo za slično seksualno nasilje, njen slučaj bio je jedan od rijetkih za koji nije nastupila zastara.

Cosby je do kraja tvrdio da je siguran da njegovo ponašanje nije bilo silovanje, iako je priznao da je davao ženama s kojima je imao seksualne odnose lijekove za smirenje da ih “opusti”. Tužiteljstvo ga je opisalo kao ''neapologetskog, bezbrižnog plejboja koji je koristio kombinaciju slave, očitog opreza i moćnih sedativa u kalkuliranom proganjanju mladih žena'', prenosi The New York Times.

Protiv Weinsteina, čiji slučaj je uz Cosbyjev bio svojevrsna iskra koja je zapalila Me Too pokret, također je podignuta optužnica. Nakon što ga je gotovo stotinu žena prozvalo da ih je seksualno uznemiravao, napastovao ili silovao, optužen je za jedan slučaj seksualnog napastovanja i dva slučaja silovanja, a prijeti mu do 25 godina zatvora. 

Žena koja optužuje Ronalda nije čekala - prijavila ga je još 2009., a nije jedina

>> Tko je žena koja je optužila Ronalda za silovanje i zašto je šutjela do sada?

>> Daily Mail: Još tri žene optužuju Ronalda za silovanje

Protiv Ronalda je istraga za silovanje otvorena još 2005., ali optužnica nije podignuta zbog nedostatka dokaza. 2009. izvansudskom nagodbom izvukao se od još jedne optužnice za novi slučaj silovanja, praktički kupivši šutnju navodne žrtve, Kathryn Mayorge. U međuvremenu su se još tri žene javile Mayorginom odvjetniku tvrdeći da ih je Ronaldo silovao, čime su optužbe na račun zvjezdanog nogometaša postale još ozbiljnije.

S druge strane, Kavanaugh, novi sudac Vrhovnog suda u SAD-u kojeg je za tu poziciju nominirao predsjednik Donald Trump, nije službeno optužen niti je protiv njega pokrenuta policijska istraga, ne računajući tzv. pozadinsku provjeru koju je FBI obavio za Senatski odbor za pravosuđe. 

Sudac Kavanaugh i doktorica Ford - njegova riječ protiv njezine?

Po svemu sudeći, pravosudna tijela se njegovim slučajem neće ni baviti. Umjesto toga, činjenica da je većina senatora glasala za njega tumači se kao potvrda njegove nevinosti. Njegovi republikanski saveznici od početka čitavu su aferu tretirali kao slučaj njegove riječi protiv riječi žene koja tvrdi da ju je prije 36 godina pokušao silovati, Christine Blasey Ford, pri čemu ona nije ponudila dovoljno informacija i dokaze koji bi potkrijepili njenu tvrdnju.

Sam Trump je opetovano branio svog kandidata pozivajući se na temeljni pravni postulat: Optuženi je nevin dok se ne dokaže da je kriv - prvo neuobičajeno odmjereno za njega, a zatim i otvoreno se rugajući Ford koja se “ne sjeća ničega, osim da je popila samo jedno pivo”. No to jednostavno nije istina. Ford se zaista ne sjeća točnog datuma ni adrese na kojoj se navodni seksualni napad dogodio, ali je vrlo detaljno opisala kako je do njega došlo, što se za vrijeme napada događalo i kako se spasila od silovanja - Kavanaughov prijatelj Mike Judge ih je oboje, namjerno ili ne, srušio s kreveta, nakon čega se ona uspjela izvući iz Kavanaughova stiska i pobjeći. 

Samo spominjanje treće osobe u sobi, koja može posvjedočiti o napadu, potpuno je nelogično iz perspektive nekog tko bi lagao o napadu. Judge je porekao da je prisustvovao ovom događaju, ali ne i uživo, pod prisegom, pred senatskim odborom - jer ga senatski odbor nije pozvao. Nelogično je, ako pretpostavimo da je Kavanaugh zaista nevin, da je Ford tražila dodatnu istragu FBI-ja, dok ju je Kavanaugh odbio sam zatražiti, unatoč pritisku demokratskih senatora kojima nije bilo jasno zašto na taj način ne želi ukloniti sumnju koja se veže uz njega.

Znakovito i da je njegov prijatelj Judge 1997. objavio autobiografsku knjigu “Uništen: Priče pijanca iz generacije X” gdje je vrlo otvoreno pričao o svom mladenačkom alkoholizmu i razvratnim zabavama na kojima je sudjelovao. Zadnji tjedan školske godine je bio “bakanalija pijančevanja i seksa, ili barem pokušaja seksa”, navodi Judge u knjizi.

Presumpcija nevinosti vrijedi, ali ovo nije bilo suđenje

Još je znakovitije da je Kavanaugh, u svom svjedočenju, u kojem su se izmjenjivali ispadi bijesa, samosažalijevanja, izbjegavanje odgovora na neugodna pitanja, paranoične optužbe o zavjeri i osveti demokrata za Trumpa i Clintonove kakve zaista ne priliče budućem sucu formalno nepristranog i nestranačkog Vrhovnog suda, nespretno pokušavao umanjiti razmjere svog alkoholiziranja u pubertetu. Priznao je da je pio - “pili smo pivo, volio sam pivo, još uvijek volim pivo”, izvlačio se nespretno, zvučeći gotovo kao Homer Simpson iz popularne crtane serije - ali i porekao da je ikad imao “pomračenje” (blackout) od alkohola, odnosno da se nije sjećao što je radio pijan. To je pak u izravnoj suprotnosti s izjavama nekoliko njegovih cimera i poznanika iz fakultetskih dana, koji tvrde da su ga viđali pijanog do točke da nije bio pri sebi i da je bio “agresivan i ratoboran kad je bio pijan”.

Nije istinita ni Trumpova slavodobitna izjava pri Kavanaghovom polaganju prisege za vrhovnog suca da je “dokazana (njegova) nevinost”. Niti je senatski odbor za pravosuđe to uzeo za svoj zadatak, niti je to bilo moguće u vremenski i opsegom vrlo ograničenom procesu koji je proveo. Odbor, za razliku od Ford, nije pozvao druge dvije žene koje su optužile Kavanaugha, od kojih je jedna, Julie Swetnick, iznijela iznimno ozbiljne optužbe o opetovanom drogiranju i grupnom silovanju srednjoškolskih djevojaka na zabavama na kojima su i Kavanaugh i Ford bili prisutni. Kavanaugh i njegovi saveznici su te optužbe odbacili kao “farsu”, ali njihova neistinitost nije dokazana, kako Trump tvrdi.

>> Ova fotografija dokazuje: Žene bi mogle uništiti Trumpa

Ali uza sve to, zar glavni argument Trumpa i republikanca o presumpciji nevinosti i dalje ne stoji? Da, stoji, ali kao pravosudno načelo. Ovdje se nije radilo o suđenju, već o audiciji za jednu od najvažnijih državnih funkcija, koja je posebno kritična s obzirom na duboku polarizaciju u američkoj politici, sve dublju krizu institucija koja nije počela s Trumpovim dolaskom na vlast, ali bi s njim mogla nepovratno eskalirati, i dosadašnju izjednačenost liberala i konzervativaca u Vrhovnom sudu. Ljestvica “dokazivanja” jednostavno ne može biti jednako visoko postavljena kao da je riječ o suđenju za zločin. Biti kriv za kazneno djelo i biti neprimjerena osoba za ovakav položaj nije isto. Opasnost od osude nevine osobe - makar se ta osuda svodila na nedobivanje posla i mrlju na reputaciji - nije ni manja ni veća od opasnosti ignoriranja optužbe za seksualno nasilje.

Trumpovi senatori se nisu ni pravili da shvaćaju optužbu ozbiljno

A čak i ako, unatoč ovim suštinskim razlikama, cijeli ovaj proces tumačimo kao surogat suđenja, nameće se zaključak da su upravo republikanci, koji drže tijesnu većinu u Senatu, pretvorili postupak u farsu. Optužbe na račun svog čovjeka su tretirali kao, u gorem slučaju, podvalu oporbe, a u boljem kao neugodnost koju treba riješiti što prije, kako izbori u studenom i eventualni gubitak parlamentarne većine ne bi onemogućili Kavanaughov izbor. Nisu se niti pretvarali da shvaćaju Ford ozbiljno - prije nego je uopće došla svjedočiti, lider republikanske većine Mitch McConnell rekao je: “Poslušat ćemo gospođu, ali ovu stvar ćemo zaključiti.” Dakle, Kavanaughov izbor je bio unaprijed riješena stvar, bez obzira na to što bi Ford rekla ili što bi FBI-jeva istraga, na koju su nevoljko pristali uz uvjet da bude gotova u nevjerojatnih tjedan dana, otkrila. 

Drugim riječima, strani kojoj je očito bitna jedino moć i omjer snaga u tijelima vlasti zaista ne priliči pozivanje na pravna načela i pravednost. To ne znači da druga strana nije problematična - demokrati su očito iskoristili Ford i njeno traumatično iskustvo kao vlastito oružje u bespoštednoj političkoj borbi za vlast, pri čemu su na vlastitu sramotu objavili i njen identitet unatoč njenom zahtjevu za anonimnost. Eventualno odbacivanje Kavanaughove kandidature postavilo bi zabrinjavajući presedan prema kojem bi nedokazane optužbe mogle zaustaviti bilo čiju kandidaturu. Kaotična politička arena postala bi još kaotičnija, a izabrani predstavnici morali bi ustuknuti pred, kako republikanci tvrde, “vladavinom rulje”.

Zaslužuju li žene da im vjerujemo kad kažu da su silovane?

Radi se o dilemi bez jednostavnih i lakih odgovora. No ništa od toga ne mijenja žalosnu činjenicu da je jedna žena došla pred gornji dom američkog parlamenta, kako je sama rekla, “ne zato što želi tu biti, prestravljena je”, nego jer to smatra svojom “građanskom dužnošću”, pa je u očitoj agoniji ispričala kako se borila s napadačem, kako se bojala da će je slučajno ugušiti i kako je “100% sigurna” da je to bio Trumpov kandidat - i da je njena mučna priča jednostavno ignorirana. 

Kao što su ignorirane mučne priče dvadesetak žena koje tvrde da ih je Trump napastovao. Ignorirali su ih glasači koji su ga izabrali, ignorirala su ih pravosudna tijela, ignorirali su ih republikanci u parlamentu koji mu drže leđa bez obzira na sve.

Jedna od žena koja je optužila Cosbyja, Lili Bernard, opisala je nedavnu promjenu u odnosu društva prema seksualnom nasilju nad ženama: ''Pokret #MeToo pokazao je da su žene vrijedne toga da im se vjeruje.'' Slučaj Kavanaugh, međutim, pokazuje da je taj optimizam bio preuranjen. Predrasude prema ženama koje tvrde da su silovane ili napastovane i dalje su sveprisutne - redovito ih se optužuje da su lažljivice i manipulatorice koje žele uništiti muškarce radi vlastite neodređene koristi. Činjenica da često čekaju godinama da izađu u javnost sa svojom pričom koristi se protiv njih, iako negativne reakcije samo potvrđuju zašto žrtve oklijevaju istupiti.

Zašto je tome tako, pitali smo profesoricu psihologije na Sveučilštima u Zagrebu i Osijeku i koordinatoricu Ženske sobe, doktoricu Maju Mamulu. 

Profesorica Maja Mamula: 91% silovanih žena nikad nikome ne kaže

“Problem oko svih oblika seksualnog nasilja nad ženama je poprilična stigma. Dok se, što se tiče nasilja u obitelji, dosta toga promijenilo u zadnjih 20, 30 godina, seksualno nasilje iz nekog razloga, čak i kad gledate vani, pa onda i u Hrvatskoj, nekako je opet ostalo u zapećku. Dakle, to je i dalje jedno od najtežih kaznenih djela. Dakle, kad slušate policiju, silovanje, uz ubojstvo i oružanu pljačku, spada u najteža kaznena djela. Istovremeno, najčešća reakcija te žrtve, a to su u najvećem broju slučajeva žene - kad pričamo o odrasloj dobi, a čak i u slučajevima seksualnog nasilja nad djecom, negdje od petero djece, četiri su djevojčice, a jedan dječak - je ta da te osobe nikad nikome ne kažu. To pokazuju istraživanja i vani i kod nas. Profesorica Liz Kelly, jedna od vodećih u svom području, još je davno u svom istraživanju pokazala da čak 91% žrtava nikad nikome ne kaže - ne da nije prijavila, nego da nikad nikom nije rekla.”

“Iz svog iskustva u radu od 35 godina imala sam priliku čuti da, ako su u životu i rekle nekome, da su jako zažalile. Npr. jedna žena je silovana kao djevojka, sa mnom je razgovarala kao baka - samo je rekla mužu, koji joj je cijeli život u svakoj svađi to predbacivao na način da je ona nekakva kurva ili tako nešto. To, pogotovo u manjoj sredini, za ženu može biti etiketa do kraja života. Dakle nevjerojatna stigma jer ni u jednom drugom obliku kaznenog djela nemate situaciju da se traži suodgovornost žrtve. Zbog te opće atmosfere žrtve izuzetno rijetko govore o tome što im se dogodilo. U istraživanju koje smo mi radile u Ženskoj sobi još davne 2005. dobili smo podatke da je 17,5 žena u životu bilo žrtva pokušaja silovanja ili silovanja, što otprilike odgovara svjetskim podacima, dok 95% to nije prijavilo policiji.

Lažne prijave samo 1% do 2% svih prijava silovanja

Što se tiče lažnih prijava iz koristoljublja, ova psihologinja objašnjava zašto je taj problem prenapuhan i argumentira da žene koje javno progovore o svom silovanju ne traže bogatstvo ni slavu, već jednostavno pravdu.

“Istraživanja koja su rađena u Velikoj Britaniji i Americi pokazuju da su lažne prijave silovanja jednake svim drugim lažnim prijavama za teška kaznena djela, između 1% i 2%. Osim toga, jako mali broj žena koje su prijavile silovanje uopće ulazi u građanske parnice kojima traže odštetu, jer im je muka od cijelog slučaja. Dakle, njima je samo važno da su prijavile, da dođe do neke minimalne pravde. A tu i tamo kad se pojave neki eksponirani slučajevi, kao što je s Ronaldom, ja osobno više vjerujem da je ta žena jednostavno konačno skupila snage progovoriti. Uostalom, zašto bi njegovi odvjetnici uopće njoj nudili novce za šutnju ako nije ništa napravio?”

Profesorica Mamula upozorava i na problematičan odnos policije i pravosuđa prema seksualnom nasilju i na specifičnosti ovog oblika kaznenog djela u odnosu na druga.

"Nemoguća situacija"

“Podaci su stvarno porazni. Prema istraživanju u Australiji, od broja prijavljenih slučajeva do pravomoćne presude dođe u manje od 10% slučajeva. Do odbačaja zbog navodnog nedostatka dokaza dolazi na svim koracima - od strane policije, državnog odvjetništva, na sudu. Jer zločin je obično počinjen u situaciji u kojoj nema svjedoka. Čak i ako postoje dokazi poput vaginalnih ozljeda, često se dogodi da sud zaključi da to može biti posljedica grubog seksa.“

“Cijeli sustav je postavljen tako da se samo traže konkretni materijalni dokazi, koji nestaju već u roku od par dana, zbog čega je gotovo nemoguće dokazati da se silovanje dogodilo. Ono što bi moglo poslužiti je da se, kao i kod slučajeva zlostavljanja djece, vještačenje psihologa ili psihijatra iskoristi da se utvrdi trauma koja će biti relevantan dokaz. No i onda je moguće reći da se ne zna što je izazvalo traumu. Dakle, jedna nevjerojatna pat-pozicija. Vi možete uvijek dokazati da je netko pucao na vas i slično, ali ne i da vas je silovao. Potrebno je mijenjati cijeli sustav ako želimo napraviti nekakav iskorak. Jer presumpcija nevinosti je nužna, ali ona u ovom specifičnom djelu ona automatski znači pretpostavku i da druga strana laže, što je jedna nemoguća situacija.“