U BREŽNJEVLJEVO doba, doba mladosti Vladimira Putina, 9. svibnja bio je prilika za iskazivanje sovjetskog militarizma, slavlje oružja i moći. Moglo se zaboraviti, barem na trenutak, da će se rat po izboru Leonida Brežnjeva voditi i izgubiti u Afganistanu manje od dva desetljeća nakon što je započeo proslavu 9. svibnja, slično kao što se danas vodi i vjerojatno će biti izgubljen posljednji Putinov rat u Ukrajini.

Tijekom oba sukoba ljudi na Zapadu bili su zabrinuti zbog nuklearnog rata. Današnja Rusija emitira beskrajan niz nuklearnih prijetnji. Danas se na Zapadu, za razliku od hladnog rata, o njima raspravlja u psihološkom, a ne u strateškom smislu. Kako se osjeća Putin? Kako se mi osjećamo? U kolumni za The New York Times to se pita Timothy Snyder, profesor povijesti na Sveučilištu Yale i autor brojnih knjiga o fašizmu, totalitarizmu i europskoj povijesti.

Strah Amerikanaca od eskalacije odgodio je isporuku oružja koje je Ukrajini moglo omogućiti pobjedu prošle godine. Jedan za drugim, sustavi oružja koji se smatraju eskalacijskim sada su isporučeni, bez negativnih posljedica. Ali cijena odgode može se vidjeti na ukrajinskim teritorijima koje Rusija još uvijek kontrolira: jame smrti, komore za mučenje i prazni domovi otete djece. Deseci tisuća vojnika s obje strane nepotrebno su umrli.

Važna činjenica -  u 15 mjeseci rata nije korišteno nuklearno oružje

U gotovo 15 mjeseci rata, unatoč ruskoj nuklearnoj propagandi i zabrinutosti Zapada, nije bilo upotrebe nuklearnog oružja. Ovo je činjenica vrijedna objašnjenja. Oni koji su predviđali eskalaciju ako se Ukrajinci odupru, ako Zapad isporuči oružje ili ako Rusija pretrpi poraz dosad su bili u krivu. Strateški mislioci ukazuju na odvraćanje i napominju da korištenje nuklearnog oružja zapravo ne bi donijelo pobjedu Rusiji. To bi osiguralo dramatičan odgovor Zapada i učinilo ruske vođe izopćenicima. Ali postoji dublje objašnjenje: ruski nuklearni govor je sam po sebi oružje.

Ono počiva na lažnim pretpostavkama. Ruska nuklearna propaganda pretpostavlja da nasilnik uvijek pobjeđuje. Ali nasilnik ne pobjeđuje uvijek. Ruski propagandisti žele da pomislimo kako nuklearne sile nikada ne mogu izgubiti ratove, prema logici da uvijek mogu rasporediti nuklearno oružje da bi pobijedile. Ovo je ahistorijska fantazija. Nuklearno oružje nije donijelo Francuzima pobjedu u Alžiru niti je sačuvalo Britansko Carstvo. Sovjetski Savez je izgubio rat u Afganistanu. Amerika je izgubila u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu. Izrael nije uspio pobijediti u Libanonu. Nuklearne sile gube ratove s određenom redovitošću.

Neki su Amerikanci očekivali nuklearni scenarij u kojem će Rusi morati upotrijebiti nuklearno oružje kako bi spriječili poraz. Ali Rusija je stalno iznova gubila u Ukrajini, pod svojim uvjetima. Ono što je dokazala jest sposobnost da promijeni te uvjete nakon svakog poraza. Rusija nije uspjela postići izričit cilj "specijalne vojne operacije" - svrgavanje ukrajinske demokratske vlade. Neće biti većeg poniženja od toga. Nakon poraza kod Kijeva uslijedili su novi porazi kod Harkiva i Hersona. Svaki gubitak doveo je do zataškavanja ruskih državnih propagandista i njihovih vjernika, do govora o gestama dobre volje, strateškim povlačenjima i tako dalje. Eskalacija je bila u opterećenju propagandista.

Rusija može izgubiti a da ne bude stjerana u kut

Rusija može izgubiti a da ne bude stjerana u kut. Postoji 11 vremenskih zona prostora za vojnike koji se povlače i dosta prakse u preoblikovanju propagande. Dapače, ruski su čelnici već naznačili što će učiniti ako pomisle da gube: promijeniti uvjete i promijeniti temu u ruskim medijima. Kleptokratska država Vladimira Putina u cjelini i njezinih satelita, poput Wagnerove plaćeničke vojske, projekti su odnosa vojne čizme s javnošću. Pretpostavka u ruskoj politici je da retorika pobjeđuje stvarnost. I retoričke pripreme za poraz su napravljene, piše Snyder.

Ispod Putinove nejasne ratobornosti krije se ideja da Rusija pobjeđuje ako izbjegne (prema njegovim riječima) "strateški poraz" koji nameće NATO. Gotovo bez obzira na to što se dogodilo, bit će mu lako rat u Ukrajini definirati kao stratešku pobjedu. Budući da Kremlj tvrdi kako se bori protiv NATO-a, sve što Putin treba reći je da je Rusija spriječila NATO da uđe u Rusiju. Zapovjednik Wagnera nedavno je u tom duhu napisao da Rusija može prekinuti "specijalnu vojnu operaciju" u bilo kojem trenutku i ustvrditi da su njeni ciljevi postignuti, sve dok se Rusija ne povuče s više okupiranih ukrajinskih teritorija.

Ozbiljno shvaćajući nuklearnu ucjenu, zapravo smo povećali ukupnu nepredvidivost nuklearnog rata. Ako nuklearna ucjena omogući rusku pobjedu, posljedice će biti nesagledivo strašne. Ako bilo koja država s nuklearnim oružjem može raditi što hoće, onda zakon ne znači ništa, nikakav međunarodni poredak nije moguć, a katastrofa prijeti na svakom koraku. Zemlje bez nuklearnog oružja morat će ga nabaviti, po logici da će im u budućnosti trebati nuklearno odvraćanje. Nuklearna proliferacija učinila bi nuklearni rat mnogo vjerojatnijim u budućnosti.

Kad bi Rusija detonirala nuklearno oružje...

Kada shvatimo da je nuklearna priča sama po sebi oružje, možemo djelovati kako bismo situaciju učinili manje rizičnom. Put prema strateškom razmišljanju je oslobađanje od vlastitih i uzimanje u obzir ruskih tjeskoba. Rusi govore o nuklearnom oružju ne zato što ga namjeravaju upotrijebiti, već zato što vjeruju da ih veliki nuklearni arsenal čini supersilom. Nuklearni govor čini da se osjećaju moćno. Oni nuklearno nasilje vide kao svoj prerogativ i vjeruju da bi drugi trebali automatski popustiti na prvi spomen njihovog oružja. Ukrajinci nisu dopustili da to utječe na njihovu taktiku.

Kad bi Rusija detonirala nuklearno oružje, izgubila bi to ljubomorno čuvano blago statusa supersile. Takav čin predstavljao bi priznanje da je ruska vojska poražena - golem gubitak obraza. Što je još gore, susjedi bi stvorili vlastite nuklearne arsenale. To bi Rusiju lišilo statusa supersile u glavama samih Rusa. To je za rusko vodstvo jedini nepodnošljivi ishod ovog rata. Prema Snyderovom mišljenju, najveći rizik od ruske nuklearne akcije bio bi stoga onaj da Moskva okrivi Ukrajinu, recimo, za namjerno uništenje nuklearne elektrane Zaporižje.

Rat je nepredvidiv. Vojna povijest puna je iznenađenja. Putin je započeo bestijalni rat, a daljnji zločini su izvjesni sve dok on traje. Rusija je stvorila ne samo bespotrebnu patnju nego i nepotreban rizik kada je napala Ukrajinu. Moramo raditi u tom svijetu rizika i užasa i staloženo ga procijeniti. Nijedna opcija nije bez opasnosti; naša je odgovornost smanjiti ih. Kada Rusi govore o nuklearnom ratu, najsigurniji odgovor je osigurati njihov vrlo konvencionalni poraz, zaključuje Snyder.