MAGAZIN THE ATLANTIC objavio je veliku temu oko rasta egzorcizma u Americi.

Prenosimo njihovu priču.

Žena imenom Louisa Muskovits imala je napadaj panike. Bilo je to u ožujku 2016. godine, kad je 33-godišnja Louisa zbog problema s alkoholom došla na redovni sastanak sa svojim savjetnikom za ovisnosti u gradu Tacomi, u američkoj saveznoj državi Washington. Louisa se upravo rastala od svog supruga Stevena. Kad se savjetnik počeo raspitivati o njenom braku, Louisa je odgovorila da nije spremna razgovarati o tome. Savjetnik je inzistirao na odgovoru, no uporna je bila i Louisa. Razgovor je postao napet i neugodan i Louisa je počela hiperventilirati, što je uobičajeni simptom napadaja panike.

Savjetnik je odmah pozvao pomoć i ubrzo se pojavila Amy Harp, Louisina obiteljska terapeutkinja. Zajedno su je premjestili u Amyn ured, vjerujući da će je tamo lakše smiriti. Međutim, Louisino se ponašanje sasvim promijenilo. Iako je u komunikaciji uvijek bila otvorena i ljubazna osoba, odjednom je počela vrištati i čupati vlastitu kosu. Počela je bijesno režati, nekontrolirano zabacivati glavu i neprirodno napinjati tijelo. Pritom je mrmljala o dobru i zlu, o bogu i vragu i govorila kako nitko ne može spasiti Louisu.

Poruke su je smirile

Amy Harp smatra da se Louisa nalazila u nekom stanju između bezumlja i normalnog ponašanja. U jednom bi trenutku režala i kesila zube, a u drugom molila za pomoć. "Definitivno se radilo o nekoj njenoj unutrašnjoj borbi", rekla je Harp. S obzirom na to da nikad dotad nije imala iskustva s takvim ponašanjem, Amy Harp nije bila sigurna što treba učiniti. Znala je da Louisa ponekad ima osjećaj da je preuzima neko neopisivo crnilo i da takva stanja može potisnuti čitajući Sveto pismo. "Moraš čitati biblijske stihove", rekla je Amy. Louisa je odmah uzela svoj mobitel i počela čitati spasonosne retke. Dok je tako čitala, polako se smirivala. Vraćala joj se snaga i bijes je pomalo nestajao. Povratila je potom u kantu za smeće i ponovno se počela ponašati normalno. Suznih očiju i crvenih obraza, ispričavala se zbog svog ispada.

Amy Harp bila je zbunjena događajem kojem je nazočila. Na Louisi je ovo iskustvo ostavilo dubok trag i nagnalo je na potragu za odgovorima koji će je u konačnici udaljiti od moderne medicine i dotadašnjih psihijatrijskih i terapeutskih tretmana te usmjeriti prema tradicionalnim, više ritualnim sredstvima pomoći njene katoličke vjere.

Vjerovanje u opsjednutost demonima rašireno je u Americi

Uvjerenje da demoni postoje i da su tu kako bi uznemiravali, poremetili i naškodili ljudskim bićima seže do samih početaka religije. U staroj Mezopotamiji babilonski su svećenici izvodili egzorcizam tako što su voštane figure s likovima demona bacali u vatru. Hinduski sveti zapisi Vede, za koje se vjeruje da su pisani između 1500. i 500 godine prije Krista, spominju natprirodna bića Asure. Danas se Asuri uglavnom smatraju demonima koji su izazivali bogove i sabotirali ljudske djelatnosti. I u antičkoj Grčkoj govori se o demonskim bićima koja vrebaju iz sjene na rubovima ljudskog svijeta.

Međutim, vjerovanje u opsjednutost demonima nije nestalo u davna vremena, već je i danas rašireno u Sjedinjenim Američkim Državama. Ankete koje su u posljednje vrijeme provele agencije Gallup i YouGov, pokazuju da otprilike polovina Amerikanaca vjeruje da je moguće biti opsjednut demonima. Postotak onih koji vjeruju u vraga još je veći i stalno raste, Gallupova anketa pokazuje da je taj broj s 55% 1990. do 2007. godine narastao na 70%. Kao posljedica toga, potražnja za egzorcizmom, kao odgovorom Katoličke crkve na opsjednutost demonima, također je u porastu. Iako Crkva ne vodi službenu statistiku, egzorcisti s kojima je autor ovog teksta razgovarao, kažu da zahtjeva svake godine ima sve više.

Svi traže egzorciste

Vincent Lampert, službeni egzorcist Nadbiskupije Indianapolis, rekao je u listopadu da je tijekom 2018. godine telefonom i e-mailom dobio 1700 zahtjeva za egzorcizam, najviše ikada. Svećenik Gary Thomas čija je izobrazba za egzorcista u Rimu opisana u knjizi iz 2009. i filmu iz 2011. "The Rite" (Obred), tvrdi da tjedno dobiva najmanje desetak zahtjeva. Nekoliko drugih svećenika svjedoči da bi bez pomoći ostalog crkvenog osoblja i volontera, izvođenje egzorcizma popunilo njihov kompletan tjedni raspored.

Crkva danas obučava nove egzorciste u Chicagu, Rimu i Manili. Thomas kaže kako je 2011. u SAD-u bilo jedva 15 katoličkih egzorcista. Danas ih ima, tvrdi Thomas, više od 100. Neki drugi egzorcisti, pak, smatraju da ih u SAD-u ima između 70 i 100, no treba imati na umu da većina župa skriva identitet ovlaštenih egzorcista kako bi izbjegla neželjeni publicitet.

U listopadu 2017. godine Biskupska konferencija SAD-a prevela je na engleski jezik knjigu "Exorcisms and Related Supplications" (Egzorcizam i srodne radnje). Riječ je o vodiču za izvođenje obreda egzorcizma koji je dopunjen 1998. i još jednom nekoliko godina kasnije, a sad je napokon prvi put objavljen na engleskom otkako je sastavljen 1614. godine. "Radi se o obnovi cijele jedne službe koju je Crkva stavila na stranu", kaže jedan egzorcist s američkog Srednjeg zapada.

Zašto se u moderno doba tako mnogo ljudi okreće crkvi i traži pomoć?

Nezaobilazno je pitanje – zašto? Ili možda – zašto baš sada? Zašto se u moderno doba tako mnogo ljudi okreće crkvi i traži pomoć u protjerivanju bestjelesnih neprijatelja iz svojih organizama? Što nam taj porast interesa govori o figurativnim demonima koji muče današnje društvo?

Njemački psiholog Traugott Oesterreich prikupio je 1921. godine povijesna svjedočenja u svojoj knjizi "Possesion: Demoniacal and Other" (Opsjednutost: demonska i ostala). Događaj koji se stalno ponavlja opisuje mladu ženu Magdalene iz njemačkog mjesta Orlacha. Rođena u seljačkoj obitelji, Magdalene je bila marljivo dijete, radila je na poljoprivredi od zore do mraka. U kasnu zimu 1831. godine Magdalene je počela primjećivati čudne pojave dok bi se u štali brinula oko stoke. Do sljedeće godine mučili su je glasovi, napadaji i, kako tvrde svjedoci, spontani izbačaji vatre.

Toga ljeta Magdalene se žalila na duha koji se "spustio na nju, pritiskao je i nastojao je potisnuti". Uskoro je postala žrtva potpune opsjednutosti. Biće koje je nazivala Crni pojavilo bi se i zamijenilo njenu svijest svojom vlastitom. "Usred posla vidjela bi ga u ljudskom obliku, kao muškarca u ogrtaču koji dolazi iz crnog oblaka i ne može mu se nazrijeti lice, kako dolazi prema njoj", zapisao je jedan svjedok iz tog vremena. "Vidjela bi ga kako prilazi, uvijek s lijeve strane, osjetila njegove hladne ruke straga na vratu dok bi on ulazio u nju."

Svjedok Magdaleneine opsjednutosti bio je zapanjen. "Transformacija njene osobnosti bila je nevjerojatna. Djevojka bi izgubila svijest, njena savjest je nestala ili se povukla kako bi se pojavila neka sasvim druga. Neka druga osoba zaposjela bi njen organizam, njena osjetila, njen živčani sustav i mišiće. Netko drugi govorio bi iz njena grla i razmišljao njenim mozgom, i to tako snažno da je polovica njenog tijela bila paralizirana."

Studija koju je Oesterreich objavio poslužila je kao predložak i inspiracija za novelu Williama Petera Blattyja "The Exorcist" iz 1971. godine, a potom i za istoimeni horror iz 1973. koji je nominiran za nagradu Oscar u čak 10 kategorija i koji se danas smatra jednim od najstrašnijih filmova ikad snimljenih.

Slučaj tinejdžera iz 1949.

Još jedna inspiracija za "The Exorcist" bio je slučaj tinejdžera iz 1949. koji je poznat pod pseudonimom Roland Doe. Dječak je bio jedinac koji je razvio prisan odnos s tetkom. Kao predana spiritualistica, ona mu je pokazala kako se koristi Ouija ploča (ploča s ispisanim slovima i brojkama, za koju neki smatraju da se može koristiti za prizivanje i komunikaciju s duhovima). Nakon tetkine smrti, Roland i njegovi roditelji zapazili su da se u njihovu domu pomiče namještaj, da iz njegove postelje dolaze čudni zvukovi i da razni predmeti lebde po sobama. Pokazalo se da se ove paranormalne pojave uvijek događaju oko Rolanda.

Prema nekim svjedočenjima, svećenik je podvrgnuo Rolanda egzorcizmu u sveučilišnoj bolnici Georgetown, isusovačkoj instituciji u Washingtonu, tijekom kojeg je dječak uspio izvući posteljinu ispod svoje postelje i zavezati je oko svećenikove ruke. Roland i njegovi roditelji napustili su svoj dom u Marylandu i preselili se rodbini u St. Louis. Tamo je svećenik tijekom mjesec dana izveo najmanje 20 obreda egzorcizma. Svjedoci tvrde da je Roland govorio dubokim, neprepoznatljivim glasom i izricao fraze na latinskom jeziku koje nije imao gdje naučiti. Navodno je povraćao tako obilno da je egzorcist morao odjenuti kabanicu, a otimao se tako snažno da ga je i 10 ljudi morali obuzdavati. Jedan od svećenika tvrdi da se na trenutke na Rolandovoj koži pojavljivao natpis "pakao".

U travnju 1949. godine, nakon višesatnog egzorcizma, Roland je napokon ponovno došao svijesti. "Otišao je", rekao je dječak okupljenim svećenicima. Neki istraživači sumnjali su da se tijekom egzorcizma dogodilo bilo što natprirodno, ali nitko nije uspio posve pobiti iskaze svećenika.

Neki dijelovi filma "The Exorcist" zaista djeluju kao da su inspirirani stvarnim događajima. Jedan je katolički egzorcist, koji je zbog svog osjetljivog zanimanja zatražio da ostane anoniman, rekao da je uspjeh filma otkrio latentni aspekt karaktera Amerikanaca: "Film je potvrdio da postoji nešto u percepciji javnosti. Nešto iracionalno, nešto neizrecivo, nešto izvan znanosti, nešto zakopano ispod medicine i psihologije, nešto što izaziva strah da su takve stvari zaista moguće."

Kako je sve počelo

Problemi Louise s početka naše priče pojavili su se puno prije opisanog posjeta njenom savjetniku. Prije desetak godina, kad joj je bilo 26 godina, usred noći imala je iskustvo koje ju je potreslo. Živjela je sa Stevenom u Orlandu. Upravo je rodila prvo dijete, sina koji je te noći spavao u krevetu između roditelja. Probudila se usred noći i osjećala kao da je paralizirana. "Nešto me čvrsto držalo pritisnutu uz krevet. Nisam se mogla pomaknuti ni disati, mislila sam da ću umrijeti", pričala je Louisa. Htjela je probuditi Stevena, ali tijelo ju nije slušalo. Jedino je mogla micati očima.

Louisa je kasnije prijateljima i rođacima ispričala svoje iskustvo, ali oni su uglavnom slijegali ramenima. Neki su smatrali da se radi o posljedicama napornog porođaja carskim rezom, a Louisa je zaključila da su vjerojatno u pravu. Dvije godine kasnije, bila je prvostupnica na ženskim studijima Sveučilišta Washington State. Obavezni staž odlučila je odraditi u nepalskoj prijestolnici Kathmanduu, u organizaciji koja pomaže tamošnjim siromašnim ženama i djeci.

Nakon jednomjesečnog boravka u Nepalu, Louisa se zarazila bakterijom Escherichia coli pa je zbog toga na dva dana bila hospitalizirana. Nakon izlaska iz bolnice, namjeravala se odmah vratiti kući. Završila je svoj staž, ali imala je kartu za let tek za četiri tjedna. Odlučila je stoga posjetiti bazni kamp ispod himalajskog vrha Annapurne. Međutim, ostala je sama u stranom i ne baš ugodnom okruženju. Ostali stažisti napustili su zajednički smještaj, a gradske ulice bile su zatvorene zbog političkih demonstracija.

Noć nakon što je napustila bolnicu, Louisa je zaključala vrata svoga apartmana, drvenom daskom osigurala prozor i pošla na spavanje. Probudila se u mraku i čula nečije disanje. Mogla je osjetiti topli dah na svome desnom uhu i vratu. Ležala je nepomično u vreći za spavanje i pomislila: "Kako je to moguće? Nema šanse da se itko uvukao u sobu." Prisjetila se priče o zlim duhovima na koje ju je upozorila njena baka, američka Indijanka i predana katolkinja. Bakin je savjet bio da ignorira zle duhove ako se ikad susretne s njima jer se oni hrane pažnjom. Louisa je pokušala s ignoriranjem, ali disanje se nastavilo u istom ritmu. Nakon otprilike minute, osjetila je pritisak ruke na svoju ključnu kost.

Louisa nije više mogla izdržati, iskočila je iz vreće za spavanje i upalila svjetlo u sobi. Kasnije se zaklela da je one sekunde kad je pritisnula prekidač, začula divlji lavež pasa lutalica. Do zore je Louisa spremila svoje stvari i prehodala nekoliko kilometara do američke ambasade u Kathmanduu. Već sljedećim letom vratila se kući u Orlando.

Bila je uvjerena da ju je demon pokušao odvući u pakao

Sljedeći incident dogodilo se 2013. godine, odmah nakon što je Louisa rodila drugo dijete, kći. Radilo se o sličnom iskustvu kao i nakon prvog porođaja. Louisa tri dana nije mogla jesti ni spavati. Odlučila je posjetiti psihijatra u Orlandu, no kako nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje, odgovore je potražila sama na internetu. Učinilo joj se da bi paraliza sna mogla biti njena dijagnoza. Radi se o fenomenu koji se javlja kad tijelo ne može slijediti svijest u ulasku ili izlasku iz REM faze spavanja. U paralizi sna osoba se budi prije nego što se tijelo može pokrenuti pa se javljaju paraliza i halucinacije.

Međutim, paraliza sna ne objašnjava opisani pritisak ruke na ključnu kost. Tražeći dalje, Louisa je na YouTubeu naišla na iskaze ljudi koji su tvrdili da su ih demoni pokušali odvući u pakao. Postala je opsjednuta tom tematikom. Ubrzo nakon trećeg incidenta, prepuna strahova i nedoumica, Louisa je nazočila misi u katedrali Svetog Jakova u Orlandu. Ispričala je svećeniku sve što joj se dogodilo i što je muči, a on ju je odmah pitao je li se bavila bilo čime okultnim. Sjetila se kako je koristila Ouija ploču nakon smrti djeda prije nekoliko godina. Svećenikov je savjet bio da se riješi i ploče i bilo čega što se može smatrati okultnim jer to može poslužiti kao ulazna vrata za demone.

Papa Franjo više je puta naglasio kako Sotona postoji i kako je posvećen zavođenju i podčinjavanju ljudi

Mnoge bi katolike iznenadilo kako moderna Crkva doslovce shvaća Sotonu i njegovu vojsku demona. U javnosti se vraga obično doživljava kao metaforu za grijeh, iskušenje i zlo na svijetu, no papa Franjo više je puta naglasio kako Sotona postoji i kako je posvećen zavođenju i podčinjavanju ljudi. U svojoj poslanici iz travnja ove godine papa Franjo kaže: "Ne bismo trebali misliti da je vrag samo mit, simbol, ideja ili jezična figura. On je stvarno biće koje nas napada."

Egzorcizam postoji i u nekim protestantskim i drugim crkvama, no Katolička crkva ima formaliziranu i striktnu tradiciju u tom obredu. Katolički svećenici koriste postupak razlučivanja kako bi spoznali radi li se zaista o opsjednutosti neke osobe. Ključni je korak psihijatrijska procjena koju izvode liječnici. Velika većina slučajeva opsjednutosti završava upravo na psihijatrijskoj procjeni jer se obično pokaže da se radi o shizofreniji ili nekom srodnom poremećaju ili je osoba upravo prestala uzimati psihotropne lijekove.

Ponekad su ljudi nezadovoljni kad im se kaže da zapravo nisu opsjednuti demonima. Egzorcist iz Indianapolisa Vincent Lampert sjeća se mladog muškarca koji je tvrdio da je opsjednut, ali je procijenjeno da se zapravo radi o simptomima shizofrenije. "Možete mi reći da sam shizofreničan, ali mi ne možete objasniti zašto. Kad bi se radilo o demonima, barem bih znao zašto", rekao je mladić.

Ako ni psihijatrijska evaluacija, ni sustavni liječnički pregled ne dovedu do razumnog objašnjenja, svećenici počinju tražiti znakove opsjednutosti demonima. Pričanje na jezicima koje osoba nikad nije učila, natprirodna tjelesna snaga, averzija prema bogu i svetim predmetima poput raspela i svete vode tipični su znakovi opsjednutosti demonima.

Kako se vrši obred

Samo mali broj zahtjeva za egzorcizam zaista završava u tom obredu. Katolički egzorcisti s kojima je autor teksta razgovarao, a mahom se radi o ljudima s višegodišnjim iskustvom, naišli su tek na nekoliko desetaka stvarnih slučajeva opsjednutosti. Obred počinje tako što egzorcist, kojem obično pomaže barem još nekoliko osoba, poprska opsjednutu osobu svetom vodom. Potom egzorcist učini znak križa i klekne kako bi započeo čitanje Svetog pisma. Zatim se obraća demonu ili demonima i od njih traži da se odazovu i napuste osobu. Budući da egzorcist djeluje pod okriljem Boga i Isusa Krista, prema katoličkoj doktrini, demoni nemaju izbora nego poslušati.

Na vrhuncu obreda, obično nakon otprilike 60 minuta, egzorcist poziva vraga ovim riječima: "Izbacujem tebe, nečisti duše, zajedno sa svim sotonskim i neprijateljskim moćima, sa svim paklenim sablastima i sa svim tvojim pratiteljima." Obred završava molitvom i dogovorom za sljedeću sesiju. Ponekad je potrebno i desetak egzorcističkih obreda da bi svećenik mogao sa sigurnošću zaključiti da su demoni istjerani.

Otprilike 80 posto ljudi koji traže egzorcizam žrtve su seksualnog zlostavljanja

Prema katoličkoj doktrini, da bi zaposjeo neku osobu, demonu trebaju ulazna vrata. Može se raditi o nekom grešnom ponašanju ili obiteljskom prokletstvu koje se provlači generacijama. No velika većina egzorcista navodi kako su seksualna zlostavljanja najčešća ulazna vrata za demone. Otprilike 80 posto ljudi koji traže egzorcizam žrtve su seksualnog zlostavljanja, što ih prema egzorcistu Thomasu čini posebno ranjivima prema demonima. Sa sekularnog stajališta, veza sa seksualnim nasiljem objašnjava zašto su osobe uvjerene da netko ili nešto ovladava njima.

Druga najčešća ulazna vrata su interes za okultno, okretanje magiji, komunikacija s vješticama i mrtvima te slični interesi. "Okultizam je zamjena za Boga. Ljudi su željni spoznaje, ponekad žele prečacem doći do nje, a okultizam je idealan za spoznaju“, tvrdi egzorcist Thomas. Njegov kolega ukazuje na poguban utjecaj sage o Harryju Potteru. Knjige i filmovi o britanskom dječaku-čarobnjaku uvjerili su Amerikance da magija nije nužno mračna i strašna.

Čini se da oba trenda, okretanje okultizmu i porasta zahtjeva za obred egzorcizma, imaju isti temelj. Moderno je društvo za neke ljude postalo tegobno i depresivno. Samoća, otuđenje, širenje raznih ovisnosti, nestajanje poslova i tradicionalnih zanimanja samo su pojačali krizu koja je nagnala ljude da povjeruju kako je za njihovu nevolju kriva neka nadnaravna sila.

Interes za okultnim raste proporcionalno slabljenju utjecaja tradicionalnih kršćanskih crkava u svijetu

Povjesničari poput Carlosa Eire sa Sveučilišta Yale, pak, tvrde da interes za okultnim raste proporcionalno slabljenju utjecaja tradicionalnih kršćanskih crkava u svijetu. "Danas smo svjedoci prave pomame za kontaktom s natprirodnim silama“, kaže Eire i dodaje kako su ljudi jednostavno počeli tražiti vlastite odgovore na neka egzistencijalna i suštinska pitanja.

Louisa Muskovits također je bila žrtva seksualnog zlostavljanja. Njeni su se roditelji razveli kad su joj bile tri godine i ona se s majkom i mlađim bratom preselila u Fife, gradić južno od Tacome. Tijekom djetinjstva i puberteta bila je izložena zlostavljanju člana obitelji, što je na njoj ostavilo trajne posljedice u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja. Nekoliko psihijatara koji su proučavali njen slučaj smatra da PTSP ili poremećaj osobnosti mogu biti kliničko objašnjenje za ispade koji joj se već desetljećima događaju.

Ipak, Louisi nikad nije nedvojbeno dijagnosticiran bilo kakav psihijatrijski poremećaj, a ona sama odabrala je egzorcističke obrede pod okriljem Katoličke crkve i terapeutske seanse s Amy Harp kao svoj put prema ozdravljenju. Ispadi opsjednutosti nisu prestali, javljaju se u češćim ili rjeđim intervalima, o čemu najbolje može svjedočiti njen suprug Steven, s kojim se pomirila i ponovno žive pod istim krovom. "Louisu je preuzelo nekog drugo biće, govorilo je čudnim, promijenjenim glasom i prijetilo njenom životu. To je trajalo samo nekoliko minuta, ali kad to gledate iz iste prostorije, čini se kao da traje cijelu vječnost“, opisao je Steven posljednju epizodu.

Nitko sa sigurnošću ne zna hoće li Louisi u konačnici pomoći vjera ili psihologija. Čini se da su u pitanju dva slična, ali ipak odvojena puta koji se nikad neće posve približiti, zaključuje Atlantic.