DONALD Trump najavio je žestoki trgovinski rat s Kinom i jasnu namjeru održavanja Amerike kao jedine svjetske supersile. No takvom je politikom podcijenio Xija i Kinu koja bi u ovom scenariju mogla izaći kao pobjednik.

Sličnost Xija i Trumpa

Kada je Xi Jinping preuzeo vlast 2012. godine, mnogi su analitičari bili zbunjeni brzinom kojom je počeo propuštati prednosti koje je Kina gradila desetljećima, od uravnotežene diplomacije do ekonomskog čuda bez presedana.

Vrlo rano počeo je agresivno zahtijevati kinesko vlasništvo gotovo cijelog Južnokineskog mora, istodobno ubrzavajući modernizaciju vojske i pozivajući oružane snage da se ne pripremaju samo za rat, već i za pobjedu.

Pokrenuo je kampanju protiv korupcije, koja se ubrzo pretvorila u obračun s političkim protivnicima i poslovnim divovima poput Alibabe, koji su postali simbol kineskog tehnološkog uzleta. Xi je ipak uspio stabilizirati režim, a Kina uspješno brodi prema statusu ravnopravne svjetske velesile, a time je postala i prijetnja u očima Amerike.

S nekom vrstom autoritarnog lidera danas se suočava i najstarija demokracija svijeta, Sjedinjene Američke Države, analizira Foreign Policy.

Trumpovo ignoriranje ograničenja moći

Sustav "checks and balances" (kočnica i ravnoteža) koji bi trebao ograničavati moć američkog predsjednika pokazao se nemoćnim pred voljom Donalda Trumpa.

Njegova administracija vodi "sveobuhvatan napad na američku republiku i globalni poredak". Pod udarom su vladavina prava, neovisnost pravosuđa, znanost, sveučilišta, a sada i liberalni međunarodni poredak.

I dok većina demokratskih lidera u drugom mandatu postaje opreznija, Trump postaje sve odvažniji, čak i nagovještavajući mogućnost ostanka na vlasti dulje od ustavom propisanih osam godina.

Trgovinski rat s Kinom kao politički alat

Jedna od njegovih najradikalnijih odluka je drastično povećanje carina na kineske proizvode — i to do 145 posto. Iako možda nije toga svjestan, takav potez mogao bi ići na ruku upravo Xiju.

Trump tako odvraća pažnju kineske javnosti od vlastitih problema i jača kinesku propagandu o nadmoćnosti vlastitog političkog sustava i zloćudnosti SAD-a.

U globalnom kontekstu, Kina sada izgleda kao umjerenija sila koja zagovara stabilnost, dok SAD pod Trumpom izgleda kao nepredvidiv remetilački faktor. Trump je nehotice otvorio prostor Kini da poboljša odnose s tradicionalno sumnjičavim susjedima poput Japana i Južne Koreje, ali i s Europom.

Mit o američkom povratku kroz carine

Zašto Trump sve to radi? Dio odgovora leži u njegovom svjetonazoru iz 1970-ih i '80-ih, kad je SAD počeo gubiti industrijsku dominaciju. Tada je krivio prvo Japan, pa Kinu za "krađu radnih mjesta". U njegovim očima, SAD je rođen da bude prva i jedina svjetska velesila, a carine su način da se "pravda", pa i na očajnički i paničan način ponovno uspostavi.

Problem je što takvo razmišljanje zanemaruje i ekonomsku logiku i povijest. Istina je da je Kina povremeno prisvajala strane tehnologije, ali to nije ništa novo, i SAD je to radio u 19. stoljeću. Osim toga, Kinu danas pokreće rad njezina naroda, državne investicije u robotiku, obnovljive izvore energije, umjetnu inteligenciju i obrazovanje.

Američko i kinesko gospodarstvo duboko su isprepleteni. SAD se oslanja na Kinu za potrošačku elektroniku, rijetke zemne metale koji se koriste u proizvodnji električnih vozila, vojne tehnologije i robotike, farmaceutske proizvode koji su ključni za spasonosne lijekove, kao i za osnovne svakodnevne potrepštine poput odjeće i obuće.

Kinezi mogu trpjeti

S druge strane, izvoz američkih poljoprivrednih proizvoda u Kinu presudan je za egzistenciju mnogih američkih farmera, no carine koje su obje strane uvele toliko su visoke da bi trgovina mogla potpuno stati.

Kina je u tom slučaju u boljoj poziciji jer je uspjela u posljednjim desetljećima diverzificirati svoj izvoz u jugoistočnoj Aziji, Africi i Europi, dok je SAD u ovom trenutku poprilično ovisan o Kini, a za revitalizaciju domaćeg gospodarstva i samodostatnost Americi bi trebale godine, možda i cijelo desetljeće. Za to vrijeme opasnost ozbiljne recesije visi nad glavom, što sigurno nije u političkim planovima Donalda Trumpa.

Također, u slučaju potpunog trgovinskog rata, obje bi strane mogle ozbiljno stradati, ali američki potrošači prvi bi se suočili s nestašicama i naglim rastom cijena. Uz to, neki analitičari vjeruju da bi Kina, zahvaljujući svom autoritarnom sustavu vlasti, bila spremnija nanijeti više boli vlastitom stanovništvu kako bi izbjegla gubitke u, kako vide, ključnoj borbi protiv SAD-a. Uostalom, kinesko stanovništvo naviklo je trpjeti kroz povijest.

Opasnost autoritarnog stila vladanja

Zajedničko i Trumpu i Xiju jest da su, jednom kad su podredili vlastite političke sustave, ostali bez ljudi koji bi im se suprotstavili. U takvom okruženju carevi počinju vjerovati u vlastitu nepogrešivost.

Potpredsjednik SAD-a JD Vance nedavno je poručio da Amerikanci ne bi trebali "posuđivati od kineskih seljaka", a ministar trgovine Howard Lutnick opisao je kineske tvornice kao mjesta gdje radnici "samo zavrću vijke".

Ministar financija Scott Bessent izjavio je da kineski model ne može opstati bez SAD-a, iako su kineski izvozi u SAD pali s 42% krajem '90-ih na današnjih 13%.

Kina je spremna za borbu

Takve izjave odražavaju duboko nepoznavanje kineske pozicije u svijetu. Kina danas ima 11 puta više stanovnika od Japana, najveći je trgovinski partner većine zemalja, veći izvor financiranja od Svjetske banke i sve ozbiljnija vojna sila.

"Kina je drevna civilizacija, zemlja pravednosti i poštovanja", poručilo je kinesko ministarstvo vanjskih poslova. "Ne provociramo, ali se ne bojimo provokacija i borbe. Prijetnje i pritisci nisu način za razgovor s Kinom."

Riječima Xija, Kina neće ustuknuti, a Foreign Policy zaključuje kako bi SAD trebao prestati živjeti u prošlosti i s nostalgičnim mitovima o svojoj nepobjedivosti. Vrijeme je za ozbiljnu, samokritičnu strategiju, ne za puko mahanje carinama.