RUSKI portal Mediazona, koji iscrpno izvještava o ratu u Ukrajini, 26. travnja objavio je zanimljiv podatak vezan za poginule ruske vojnike. Prema dostupnim podacima, prikazani su poginuli vojnici po regijama u Rusiji. Prema tim dostupnim službenim podacima, u periodu od 24. veljače do 22. travnja poginula su 1744 vojnika.

Velika je razlika službenih brojki koje iznosi Moskva u odnosu na puno veće brojke koje prikazuju zapadna i ukrajinska strana. Za ovaj članak uzet će se ipak službena brojka koju prikazuje Mediazona. Važno je napomenuti da se ove brojke odnose samo na ruske snage, ne i na snage donjecke i luganske narodne milicije. Također se ne odnosi na čečensku vojsku. 

Ustrojstvo Federacije

Da bi se shvatila analiza, potrebno je shvatiti ustrojstvo Ruske Federacije. Ruska Federacija, ili kolokvijalno Rusija, jest federativna republika koja obuhvaća 83 federalna subjekta s različitim razinama autonomije. Najveću razinu autonomije imaju dvadeset i dvije republike (Krim je uključen), kao što su Čečenija, Dagestan, Tatarstan ili Jakutija. Republike odudaraju od ostalih federalnih subjekata tako što imaju pravo uspostaviti vlastiti službeni jezik te imaju svoj ustav i himnu.

Republike su nastale kao ideja Vladimira Iljiča Lenjina, nakon sloma Carske Rusije. Republike su trebale biti neovisne regije s pravom na samoopredjeljenje. Stvaranjem SSSR-a regije su postale autonomne sovjetske socijalističke republike (ASSR). Kada se SSSR raspao, republike unutar Rusije su uspostavljene potpisivanjem Ugovora o Federaciji 1992. godine, koji im je garantirao prava i autonomiju. Zbog toga se Rusija smatra asimetričnom federacijom jer svi federalni subjekti nemaju istu razinu prava.

Čak se i na istoj razini republika ovlasti razlikuju od republike do republike. Republika Saha ili Jakutija je, recimo, dobila veću kontrolu nad svojim resursima i mogla je zadržati većinu svojih prihoda tijekom eksploatacije rudnika dijamanata. S druge strane, Republika Sjeverna Osetija je dobila veću mogućnost kontrole unutarnje i vojne sigurnosti zbog svog položaja na nemirnom Kavkazu. Također, nakon Čečenskog rata Čečenija je dobila veću autonomiju u odnosu na ostale republike. Čečenija je na neki način danas jamac mira i sigurnosti u kavkaskoj regiji. Čečenija ima vlastite sigurnosne snage, čak i vlastitu vanjsku politiku.

Slika 1. administrativna podjela Ruske Federacije 

Nižu razinu autonomije imaju krajevi i oblasti. Kraj je entitet koji ima vladu, koja ima vlast nad definiranim geografskim područjem s državnim i zakonodavnim tijelom. Guverner je najviša izvršna pozicija u kraju. Kraj i oblast su pravno identični federalni subjekti, a razlika je čisto tradicionalna. U Rusiji je devet krajeva te četrdeset i šest oblasti.

Sljedeći federalni subjekt je grad federalnog značaja. Takva su tri u Rusiji. Prvi je Moskva, drugi Sankt-Peterburg, a treći je, od 2014. godine, Sevastopolj na Krimu. Ti gradovi se promatraju kao zasebne jedinice.

Postoje još četiri autonomna okruga i jedna autonomna oblast. Autonomni okrug je osmišljen kao federalni subjekt još 1920-ih kako bi se osigurala autonomija autohtonim narodima na sjeveru. Autonomni okrug jest podređen izravno Rusiji, iako može ostati u nadležnosti kraju ili oblasti u kojoj se nalazi. 

Jedina autonomna oblast, Židovska Autonomna Oblast, nalazi se na Dalekom istoku na granici s Kinom. U tu regiju je prva grupa Židova stigla još 1928. godine. 1934. je formirana Židovska Autonomna Oblast, također kao posljedica sovjetske politike samoopredjeljenja. Iako je ondje ostalo malo Židova (svega 1600), oblast i dalje ima autonomiju.

Kada se Ruska Federacija gleda geografski, većina oblasti se nalazi u europskom dijelu Rusije.
Republike se ugrubo mogu podijeliti u tri skupine:

• kavkaske
• uralske
• sibirske

Izuzetak čine Republika Karelija, koja je na granici s Finskom, i nedavno anektiran Krim, koji također ima status republike. Krajevi se također mogu svrstati u jednu od tih triju skupina. Četiri autonomna okruga su već opisana kao oblasti na sjeveru, dakle daleko od europskog dijela Rusije, kao i Židovska Autonomna Oblast koja je na granici s Kinom.

Geografska struktura stanovništva Rusije

U europskom dijelu živi 75% ukupnog stanovništva Rusije. U još užem europskom dijelu (dakle bez područja oko Kavkaza i Urala) živi više od 50% stanovništva. Radi dobivanja dojma koliko je stanovnika u kojem dijelu Rusije, na slici 2 je prikazan broj stanovnika šire moskovske regije (žuta boja) te su podijeljeni teritoriji s otprilike istim brojem stanovnika. Prema slici se može donekle dobiti dojam koliko je europski dio Rusije naseljeniji od azijskog.

Slika 2. ruski teritorij podijeljen u regije s istim brojem stanovnika kao šira regija Moskve (žuto)

Zašto je bitno ovako raščlaniti Rusku Federaciju? Zato što je prema karti koja je objavljena (slika 3.), gdje je vidljiv prikaz strukture poginulih ruskih vojnika po federalnim subjektima iz kojih vojnici dolaze, najviše poginulih vojnika iz Republike Dagestan (125) i Republike Burjatije (85), dok recimo Moskva (3) i Sankt-Peterburg (10) imaju najmanje poginulih. Kada se stavi u kontekst broja stanovnika, efekt je još veći jer u Moskvi i Sankt-Peterburgu živi 12% ukupnog stanovništva Rusije. 

Struktura poginulih vojnika

Kada se broj poginulih stavi u odnos s brojem stanovnika federalne jedinice, najgore su prošli spomenuta Republika Burjatija, zatim Republika Tuva, Republika Sjeverna Osetija, Kostromska oblast, Židovska Autonomna Oblast, Grad Sevastopolj, Pskovska oblast, Republika Dagestan te Zabajkalski Kraj. U skladu s nabrojanim federalnim jedinicama, vidljiv je generalni trend većeg stradanja u određenim regijama Rusije.

Kada se tih devet najpogođenijih federalnih jedinica (ali i druge) sabere, mogu se podijeliti u dvije regije: južni Sibir i sjeverni Kavkaz, uz izuzetak Kostromske i Pskovske oblasti. Za regije južni Sibir i sjeverni Kavkaz je zajedničko postojanje značajnog broja republika kao federalnih jedinica. To znači kako su te regije napućene etničkim manjinama. Na sjevernom Kavkazu su to kavkaski i turkijski narodi, dok su u južnom Sibiru turkijski i mongolski narodi.

Južni Sibir

U južnom dijelu Sibira, uz spomenutu Republiku Burjatiju, u omjeru poginulih vojnika na broj stanovnika u vrhu su i Republika Tuva, Altajska Republika te Zabajkalski Kraj. Tim je federalnim jedinicama zajedničko da su slabo naseljene (svaka od jedinica ima oko milijun stanovnika) te da se uz rusko stanovništvo u tim jedinicama nalaze i značajne etničke manjine.

Republika Tuva je naseljena Tuvanima, malobrojnim turkijskim narodom. Tuvani se osim u Rusiji nalaze i u Mongoliji i Kini, a svega ih je oko tristo tisuća. Većinom su budisti, a najpoznatiji Tuvan je ruski ministar obrane Sergej Šojgu.

Republika Burjatija je još jedna federalna jedinica u južnom dijelu Sibira. Većinu u republici čine ipak Rusi, ali je Burjata oko 30%. Burjati su za razliku od Tuvana mongolski narod, također malobrojan. Ima ih oko pola milijuna u Rusiji, Kini i Mongoliji. Kao i Tuvani, Burjati su većinom budisti. Osim u Burjatiji, Burjati žive i u Zabajkalskom Kraju, gdje ih je oko 7%.

Sjeverni Kavkaz

Druga najpogođenija regija jest sjeverni Kavkaz. Najviše stradalih po stanovniku ima Republika Sjeverna Osetija, kao i Republika Dagestan. Republika Sjeverna Osetija, čiji je glavni grad Vladikavkaz i koja broji oko 700.000 stanovnika, također je dobila status republike zahvaljujući velikom postotku Oseta u toj republici.

Oseti ili Osetini, koji čine 65% stanovništva Republike Sjeverne Osetije, kavkaski su narod. Ima ih oko 700.000, većina ih živi u Republici Sjevernoj Osetiji, a oko 50.000 ih živi u nepriznatoj Republici Južnoj Osetiji. Republika Južna Osetija je dio Gruzije, kao republika je nastala 2008. godine u toku ruske invazije na Gruziju, a njezinu su neovisnost uz Rusiju priznale još četiri države u svijetu. Oseti su uglavnom pravoslavne vjeroispovijesti i koriste osetski jezik uz ruski.

Uz Sjevernu Osetiju, Republika Dagestan je prošla najgore. Republika Dagestan nije tako jednostavno posložena kao ostale republike. U Dagestanu postoji puno etničkih skupina koje se bore za politički utjecaj. Dvije najveće su Avari kojih je 29% te Dargini kojih je 17%. Osim te dvije još je značajan broj Kumika (15%), Lezgina (13%), Laka (6%) i ostalih.

Dagestan ima oko tri milijuna stanovnika, islam je dominantna religija i preko 80% stanovništva su muslimani. Osim ruskog jezika u Dagestanu se govori još trideset različitih jezika, od toga trinaest službeno. Osim religije, svim je narodima zajedničko da su svi pripadnici sjevernokavkaske etničke grupe te da su svi malobrojni narodi (jedino je Avara više od milijun).

Ekonomska situacija u regijama

Osim etničkog sastava, zanimljivo je pogledati i ekonomsku sliku u ovim regijama. Prema regionalnom BDP-u per capita, federalne jedinice koje imaju najviše stradalih su na začelju. Prema podacima o regionalnom BDP-u per capita iz 2018. godine, od 83 federalne jedinice (Krim i Sevastopolj nisu uključeni) Republika Burjatija je na 74. mjestu, a Republika Tuva je na 75. mjestu. Kavkaske republike stoje još gore pa je tako Republika Dagestan na 77. mjestu, a Republika Sjeverna Osetija na 79. mjestu. Ove republike su uzete kao primjer, ali generalno najsiromašnije regije su sjeverni Kavkaz i južni Sibir.

Ruska vojska

Ruske snage u Ukrajini se mogu podijeliti u tri grupe: regularna ruska vojska, čečenska vojska i vojska Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike. Regularna ruska vojska se dijeli na profesionalnu vojsku, nacionalnu gardu i plaćenike. Ključan element u obučavanju profesionalne vojske jest vojni rok koji traje 12 mjeseci, a obavezan je za sve mladiće od 18 do 27 godina. Odgoda vojnog roka se dopušta studentima, mladićima koji uzdržavaju osobu s invaliditetom i zbog još nekih razloga. Regrutacije se oslobađaju mladići koji idu na doktorat te sinovi i braća poginulih ili onesposobljenih vojnika.

Vojni se rok može izbjeći dokle god je mladić na studiju. Ako se ne uspiju upisati na fakultet na teret državnog proračuna, mladići iz bogatijih obitelji odlaze na privatne fakultete. Tako se razvila industrija fakulteta koji čak u oglase kao prednost navode odgađanje vojnog roka za studente koji upišu taj fakultet. Osim toga, mnogi boljestojeći mladići se odlučuju za nacionalnu gardu, policiju ili neku drugu službu. Elitni poslovi u FSB-ovim akademijama se popunjavaju uglavnom mladićima iz bogatijih obitelji. Također, školovanje na FSB-ovim akademijama se računa kao služenje vojnog roka.

Tijekom vojnog roka ročnicima se nudi profesionalni ugovor s vojskom. Kako vojni rok nije plaćen (odnosno dobije se nekakva simbolična naknada), mnogi ročnici, naročito iz siromašnijih krajeva, potpisuju ugovor s vojskom. Na prvu se to ne razlikuje od, recimo, američke vojske, gdje također mladići iz siromašnijih obitelji odlučuju postati profesionalni vojnici.

Ipak, ključna je razlika obavezni vojni rok, tijekom kojeg mladići moraju praktički godinu dana biti bez primanja. Kada služe vojni rok, ne mogu pomoći svojoj obitelji, što je izuzetno problematično ako dolaze iz siromašnih i ruralnih krajeva. Ipak, ugovori se potpisuju dobrovoljno, najčešće iz financijskih razloga. Ročnici zasad nisu poslani u Ukrajinu jer to trenutno nije zakonski moguće. Ako se proglase rat i mobilizacija, ročnici će se moći zakonski poslati u Ukrajinu. Stoga ruska vojska pokušava na sve načine namamiti ročnike da postanu profesionalni  vojnici. 

Etnička i ekonomska korelacija ruskih vojnika u Ukrajini

Iz gornje analize se može izvesti zaključak kako je većina ruskih poginulih vojnika iz siromašnih regija. Najbogatije regije poput Moskve i Sankt-Peterburga, gdje živi više od 12% ukupnog stanovništva, najmanje su pogođeni što se tiče ljudskih žrtava.

Osim što su bogatije regije, u većim gradovima postoji i određen dio građanske populacije koja se ne slaže s ruskom politikom. Viša je i građanska svijest pa su tako u većim gradovima viđeni organizirani antiratni prosvjedi početkom invazije na Ukrajinu. Povećanje regrutacije vojnika i ljudskih žrtava u tim gradovima svakako bi u njih donijelo više nemira, što bi eventualno moglo uzdrmati vlast. Bi li vlast onda riskirala potpunom ili djelomičnom mobilizacijom?

Drugo pitanje koje se javlja je koristi li Rusija etničke manjine za svoje ratne ciljeve. Analizirajući strukturu stradalih može se primijetiti nesrazmjer stradalih između izrazito ruskih regija i onih gdje su etničke manjine u većini ili u značajnom postotku. Iako postotak etničkih manjina među stradalima zaista jest povećan, prvi i glavni razlog ovakve raspodjele žrtava jest ekonomski.

Npr. Pskovska i Kostromska oblast, koje su navedene kao neke s višim postotkom stradalih, jesu oblasti s izrazitom većinom ruskog stanovništva. Jednostavno, siromašno i seosko stanovništvo iz udaljenih krajeva, koje nije razvilo građansku svijest, lakše će se regrutirati i potpisati ugovor s vojskom te biti poslano u rat, za razliku od bogatijeg stanovništva iz velikih gradova.