UBOJSTVO vođe Hezbolaha Hasana Nasralaha događaj je povijesnih razmjera na Bliskom istoku. Kao što se može vidjeti iz iranskog odgovora na izraelske napade na njegova saveznika sa sjedištem u Libanonu, udarni valovi šire se cijelom regijom i vjerojatno će odjeknuti diljem svijeta.

Nasralahova misija bila je uništiti Izrael. Bio je to plašt koji je preuzeo od brojnih drugih arapskih vođa, od Haj Amina al-Huseinija, jeruzalemskog velikog muftije koji se sastao s Adolfom Hitlerom 1941. godine kako bi razgovarali o uništenju Židova, do Azam-paše, glavnog tajnika Arapske lige koji je opisao arapsku invaziju 1948. na Izrael kao "rat do uništenja".

Nekadašnji egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser - ikona panarapskog pokreta u 50-im i 60-im godinama - više puta je obećao da će uništiti Izrael. Irački diktator Sadam Husein i palestinski vođa Jaser Arafat, koji je utemeljio Fatah, njegovali su vlastite snove o likvidaciji židovske države.

U takvim je snovima uvijek bilo prizvuka arogancije. Husein se ugledao na iračkog kalifa Al-Mansūra - što znači pobjednik - koji je osnovao iračko kraljevstvo u osmom stoljeću, čak je nazvao svoju superjahtu po njemu. Naser i Arafat su se natjecali tko će biti modernija reinkarnacija Saladina, "vladara otkupitelja" koji je porazio križare i oslobodio Jeruzalem u 12. stoljeću.

Panarapski san

Četvorica vođa - Al-Huseini, Naser, Husein, Arafat - nisu uspjela postići svoj veliki panarapski san. Ali arapski intelektualci - mnogi naizgled mučeni perverznom privlačnošću prema neuspjehu - održavali su svoje zablude. Kao što je pokojni učenjak rođen u Libanonu Fouad Ajami zapisao u svojoj knjizi iz 1999. godine, The Dream Palace of the Arabs: Generation's Odyssey (Arapska palača snova: Odiseja generacija), ova skupina uglavnom stavlja šuplji panarapski nacionalizam iznad modernosti, sekularizma i socioekonomskih obnova.

Izrael je bio mjera neuspjeha Arapa, istaknuo je pokojni palestinski intelektualac Edward Said. Mnogim je intelektualcima njegov opstanak bio nepodnošljiv. Ajami je opisao slučaj Khalila Hawija, libanonskog pjesnika koji je podržavao pokret fašističke Velike Sirije Antona Saadaha i potom upio eliksir Naserova panarabizma. U konačnici neće biti ni Velike Sirije, ni panarabizma, pa čak ni Libanona, na koji bi Hawi mogao biti ponosan. Ogorčen i ponižen, ubio se na dan izraelske invazije na Libanon 1982.

Arapski intelektualci stvorili su moralni univerzum u kojem nijedan pokušaj vladara da nešto promijene nije imao legitimitet. Sjećam se da sam bio iznenađen kada je Arafat, koji je pregovarao o Sporazumu iz Osla 90-ih godina, vjerovao da mu je Said glavna opozicija iako sam, naravno, razumio zašto: Said je bio jedan od mnogih arapskih intelektualaca koji su odbacili Sporazum iz Osla kao pokušaj Izraela da potvrdi ekonomsku i kulturalnu nadmoć.

Kao što je egipatski intelektualac Mohamed Sid-Ahmed - autor vizionarske knjige iz 1976. After the Guns Fall Silent: Peace or Armageddon in the Middle-East (Nakon što oružje utihne: Mir ili armagedon na Bliskom istoku) - cinično rekao, sporazum je predstavljao "razmjenu zemlje za bliskoistočno tržište".

Šijizam je ubrzo upao u istu zamku kao sunitski panarabizam

Islamska revolucija ajatolaha Ruholaha Homeinija trebala je biti šijitski odgovor na neuspjeh sunitsko-arapskog nacionalizma. Dok se panarabizam često povezivalo s imućnim sunitskim klasama, iranska je revolucija prikazana kao ustanak šijita niže klase. Ali šijitski mesijanizam pronašao je vlastiti način da propadne, pokazavši se nesposobnim osloboditi arapske mase u inozemstvu unatoč golemoj podršci savezničkih milicija, istodobno stvorivši opresivni i nepopularni režim koji nije nudio protuotrov za nejednakost.

Šijizam je ubrzo upao u istu zamku kao sunitski panarabizam: u pokušaju skretanja pozornosti s njegovih neuspjeha, iranski su čelnici uložili svu raspoloživu energiju i resurse u rat uništenja protiv Izraela. Nasralah je postao utjelovljenje nove arapske "palače snova", u kojoj bi šijitske niže klase vladale u Libanonu i šire, a regionalni dizajni "Malog Sotone" i "Velikog Sotone" - odnosno Izraela i njegovog američkog pokrovitelja - bili bi trajno osujećeni.

Ako je Naser bio novi Saladin, a Husein "Pobjednik", onda je Nasralah bio gospodar otpora (muqawama). Bio je panarapski heroj koji se više od desetljeća borio u građanskom ratu u Siriji za spašavanje tiranskog režima Bašara al-Asada i nadmeno najavio rat protiv Izraela odmah nakon što je Hamas izveo masakr prošlog listopada. Njegova legenda preživjela je čak i razorne udare posljednjih tjedana, ne samo "napad uređajima" izraelske vojske usmjeren na pripadnike Hezbolaha uz detonacije eksploziva skrivenog unutar pagera i voki-tokija.

Još jedan zaluđeni arapski vladar

Pretpostavka je bila da Nasralah sprema još iznenađenja, ali pokazalo se da je i on samo još jedan zaluđeni arapski vladar kojeg je uništilo nasilje koje je tako revno provodio u službi fantazije. Sve do zadnjih trenutaka Nasralah nije shvaćao do koje je mjere izraelska vojska probila Hezbolahove redove.

Možda je bio opijen svim resursima i ovlastima kojima su ga njegovi iranski pokrovitelji toliko godina obasipali, možda je potpuno izgubio dodir sa stvarnošću. U svakom slučaju, iranska palača iz snova sada je u ruševinama. Zapravo, ovaj novi obračun između Izraela i Irana razotkrio je ono što je odavno trebalo biti očito: vizija šijitskog carstva predvođenog Iranom je šuplja.

Izraelci su izgradili vlastitu opasnu palaču iz snova "potpune pobjede", podignutu na temelju nacionalističkog žara, vjerskog mesijanizma i političke nepopustljivosti. Postoji scenarij u kojem izraelski vojni podvizi mijenjaju regiju nabolje.

Nažalost, daleko od pozicije stjegonoše neke prosvijećene političke vizije, izraelska vlada predana je vođenju rata na svim frontovima, bez pogleda prema bilo kakvoj političkoj budućnosti koju bi susjedi Izraela mogli prihvatiti.

Nakon Nasralahovog ubojstva i izraelske invazije u južnom Libanonu jedan je libanonski profesor upozorio da se cijela generacija Libanonaca okreće politici i da "Izrael sadi sjeme budućih ratova". I tako se krug nasilja nastavlja.

© Project Syndicate 2024.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala