UKRAJINSKA urednica na BBC-ju, Marta Shokalo, objavila je osobni pregled rata u Ukrajini. Njenu priču prenosimo u cijelosti.

"Više ne plačem

Sada smo u drugom tjednu rata i primijetila sam da više ne plačem.

Dan počinjem čitajući vijesti, brojeći nove eksplozije diljem Ukrajine. Prije nekoliko dana probudila sam usred vijesti da se upravo odvija veliki raketni napad na Kijev u kojemu živi moj tata.

Trebalo mi je 10 minuta da skupim hrabrost da ga nazovem i pitam je li dobro. Bio je dobro, a ja sam osjetila veliko olakšanje.

Kad vidim užasne slike razaranja u Kijevu i slike ruskih tenkova u drugim mjestima, sjetim se da su to nekada bila mirna mjesta gdje naši prijatelji imaju vikendice. S djecom smo ih posjećivali, roštiljali, pijuckali vino u udobnim foteljama.

Neka od tih mjesta su sada uništena u teškim borbama i u napadima.

Na početku rata zbog jedne su mi stvari krenule suze na oči: bila je to poruka preko aplikacije na kojoj su objavljena događanja u Kijevu: tamo je bio popis svega onoga što se neće dogoditi - izložbe, koncerti... događaji koji se sada čine kao događaji iz prošlog života. Ta aplikacija sada ima nove vrste informacija o novim događanjima - o zračnim napadima, popise supermarketa i ljekarni koji rade...

"Mama me nazvala sretna, kupila je dva kruha"

Iako moju mamu više brine hoće li nabaviti hranu za svoje kućne ljubimce, neki dan me je nazvala sva sretna i rekla da je uspjela kupiti dva kruha u gradu. A ovo je nekada bio grad gdje je bilo hrane na svakom koraku.

To je za mene šokantnije od slike ruskih tenkova. Nestašica hrane i prazne polica sada su naša svakodnevica. Ljudi dijele informacije o tome gdje se može nešto kupiti. Neki dućani imaju nestašicu, alii uvijek ima dovoljno svega za one kojima je stvarno potrebno.

Restorani pripremaju besplatnu hranu za vojnike, ljude koji su ostali bez domova ili bilo koga kome je potrebna.

Moj 10-godišnji sin ne ide u školu, čak ni online. Neki učitelji su ostali u Kijevu, drugi su otišli. Njegovi kolege iz razreda pobjegli su na selo ili u inozemstvo. Pričaju na Zoomu, igraju igrice i pretvaraju se da su hakeri koji se bore za Ukrajinu. Jedan od chatova koji su postavili u aplikaciji za razmjenu poruka zove se "ratna pitanja".

Ostati ili otići?

Ukrajinci se svakodnevno suočavaju s odlukom hoće li ostati ili otići.

Tijekom prvog tjedna rata gotovo milijun ljudi spakiralo je svoje kofere i napustilo Ukrajinu kako bi postali izbjeglice. Taj broj brzo raste.

No, mnogi drugi odlučili su ostati, barem za sada. U vojsku su se prijavili poznati pjevači, umjetnici i sportaši. Milijuni Ukrajinaca postali su volonteri, pokušavajući pomoći onima kojima je najpotrebnija.

Čini se kao da su Ukrajinci postali jedna velika obitelj u kojoj svaki član pokušava pomoći, na bilo koji način. Oni koji se mogu boriti, bore se. Oni koji znaju kuhati, kuhaju. Oni koji mogu isporučiti, isporučuju.

Čula sam srceparajuću priču iz Hersona, prvog grada koji su zauzele ruske snage, gdje je jedan stariji čovjek bez nogu i prstiju postao dobrovoljac.

Sada svaki grad i selo imaju kontrolne točke, napravljene od vreća pijeska, cementnih blokova i posječenih stabala. Naoružani ljudi - mladi profesionalci koji su pobjegli iz Kijeva, lokalni farmeri ili umirovljenici - provjeravaju dokumente bilo koga tko ulazi.

Selo u kojem boravim ima dvije kontrolne točke, na kojima rade domaći ljudi koji se izmjenjuju na njima 24 sata dnevno. Imaju lovačke puške, a neki nose noževe ili sjekire. Spremni su zaštititi svoje male sredine svime što imaju."