Ukrajinske izbjeglice: Maštam o tome kako ću zagrliti mamu i tatu
"MOJ brat nas je štitio tri dana. Stajao je na položaju, imao je zadatak zaštite teritorija. 28. veljače izvršavao je zadatak prikupljanja streljiva, ali u njegov je automobil uletjela raketa i poginuo je. Prvog ožujka u pet ujutro mojega brata više nije bilo. Uspio nas je sve štititi tri dana", rekla nam je Irina, izbjeglica iz Ukrajine, koja je sa svoje dvoje djece i nećakom pobjegla iz Kijeva. Muž joj se i dalje bori u Ukrajini.
Irina je smještena u motelu Plitvice s drugim ljudima koju su pobjegli iz Ukrajine pred ruskom invazijom. Posjetili smo ih i saznali što misle o ruskom napadu, kakav im je život sada i čemu se nadaju u budućnosti. Irina se prisjetila prvog dana invazije, za koji kaže da nisu vjerovali da će se dogoditi.
"Maštam o tome kako ću zagrliti mamu i tatu"
"Nismo mogli vjerovati što se događa. Naravno, pratili smo vijesti o gomilanju vojske na granici s Ukrajinom sa strane Rusije i Bjelorusije, ali nismo htjeli vjerovati u to. Mislili smo da nas neće napasti, da je to nemoguće. Nismo vjerovali do posljednjeg trenutka. Kad smo 24. veljače začuli tutanj, život se podijelilo na život prije i poslije napada. Prestrašno je."
"I eto me, s troje djece i psom, otišli smo, a muž mi je ostao boriti se i braniti Ukrajinu", govori nam Irina i dodaje da su joj roditelji ostali u Ukrajini, okupirani su.
"Ruski okupatori okupirali su Novu Kahovku i moji se roditelji tamo trenutno nalaze pod okupacijom. Nestaje hrane, nema lijekova. Stoje uz tenkove, na nišanu. Internetska veza ne radi uvijek. Jako se brinem za njih i maštam o tome kako ću, kada ovo sve završi, zagrliti mamu i tatu."
"Ne znam što će biti, to ovisi o mnogočemu. Ja samo želim ponovno biti sa svojim mužem. Želimo živjeti europski, slobodno i mirno, odgajati svoju djecu", zaključuje.
"Svi žele mir i spokoj, svi žele kući"
Julija i Alina uspjele su pobjeći iz Harkiva, no njihovi roditelji još uvijek se nalaze u tom gradu. "Ne, nitko uopće nije znao, nitko nije razumio što će se dogoditi zato što nije bilo nikakvih upozorenja, ničega. Samo je jedne noći, dok smo spavali, prvi put pala bomba i vojne jedinice počele su pucati", kažu nam pa objašnjavaju zašto su one otišle, a njihovi roditelji ostali.
"Ako možemo vidjeti i ako možemo bježati, jer tamo je kaos, panika je, velika je gužva, onda možemo brzo reagirati. No, budući da je njezin otac bio na operaciji, a mama joj ne vidi, moja mama također ne vidi, a tata nema jednu nogu, oni ne mogu ništa brzo odraditi. Majke ne vide, tata ne može brzo hodati tako da je odlazak iz Ukrajine bio jako veliki problem. Nije bilo smisla ostati u Harkivu jer tamo grada više nema. Sve je bombardirano."
"Svakim danom situacija je drukčija i sve gora. Svakako se nadamo da će ovo sve brzo završiti, da će nas Rusija pustiti i da ćemo pobijediti zato što smo mi Ukrajina, neovisna smo država, imamo slobodu govora, živimo kako živimo i ne želimo da nas se dira.
Nadam se da će ovo sve uskoro završiti, mi smo spremni vratiti se u svoju zemlju, kući, među gole zidove i sve ispočetka izgraditi. Svi žele mir i spokoj, svi žele kući. Svoj život, posao, školu, obitelj, prijatelje, sve ono što je cijela Ukrajina bila. Sve je bilo dobro."
Tingiz je drugi put u životu izbjeglica, ali ne gubi nadu
Tingiz i njegova obitelj živjeli su u Harkivu. Tingiz je prije 30 godina morao pobjeći iz Gruzije u Ukrajinu, također zbog ruskog napada. S 42 godine opet je izbjeglica.
"Kad je pala prva bomba, odmah smo okupili cijelu obitelj i napustili Ukrajinu. Putovali smo otprilike tjedan dana jer je situacija u Ukrajini strašna, djeca su spavala u automobilu. Bilo je jako teško, ali hvala bogu, uspjeli smo svi skupa stići ovdje. Namučili smo se, naravno, ali nije bilo drugog načina. Uz pomoć volontera htjeli bismo naći posao, mislim da ćemo raditi i nastaviti živjeti, što drugo možemo?" upitao se Tingiz.