O TOME koliko je za nedjelju najavljeno ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića na Cetinju povezano s duhovnošću, a koliko s bitno svjetovnijim temama poput međunacionalnih prijetnji, sukoba i najava ratova, govore sljedeći naslovi iz crnogorskih medija različitih usmjerenja: "Uprava policije i Agencija za nacionalnu sigurnost dale dramatične procjene za nedjelju, Vijeće ipak dozvolilo ustoličenje i protest"; "Vijeće: zabrinuti smo zbog stanja sigurnosti, svi da daju doprinos smirivanju tenzija i očuvanju mira i sigurnosti"; "Upozoravamo one u čijim rukama je moć da na vrijeme spriječe eskalaciju sukoba i rat." Vijeće iz naslova je Vijeće za nacionalnu sigurnost.

Premijer Krivokapić poziva da se ne nasjeda provokacijama

S druge strane, premijer Zdravko Krivokapić u obraćanju javnosti garantira sigurnost, poziva "sve časne i poštene crnogorske građane" da ne nasjedaju provokacijama, obećava nezaustavljivi put prema reformama i blagostanju, a odgovornost za zategnuto stanje u državi prebacuje na "pojedine političko-kriminalne strukture".

Nije ga spomenuo, ali kad kaže "političko-kriminalne", jasno je da aludira na predsjednika države Mila Đukanovića. Njemu se desetljećima predbacuje kriminal. On je, pak, prije nekoliko dana apelirao da se ustoličenje premjesti na drugu lokaciju i kazao da se nada kako u nedjelju neće morati na Cetinje. Na protest protiv ustoličenja.

Nedjeljnom je događaju Srpska pravoslavna crkva dala najviši značaj, najavljen je i dolazak patrijarha Porfirija. No, Cetinje je centar političkog crnogorstva suprotstavljenog srpstvu. Ono u crkvenom eventu vidi provokaciju. Stoga je za nedjelju najavljeno i protestno okupljanje Crnogoraca. U isto vrijeme na istom mjestu, u malom Cetinju - prije deset godina imalo je malo manje od 14 tisuća stanovnika.

Općepoznato je da po javnim kućama ima više duhovnosti nego na mnogim masovnim vjersko-crkvenim dernecima, no ovo u Crnoj Gori složenije je utoliko što se, u naravi, svodi na odmjeravanje snaga dvaju identiteta - crnogorskog i srpskog. Što ako, naprimjer, nasuprot prosvjednicima stanu Srbi?

Sukob s crkvom uzdrmao i vječnog Mila Đukanovića

Crnogorske političke drame već neko se vrijeme, naime, svode na nacionalno prebrojavanje Crnogoraca i Srba. Partija Mila Đukanovića, vječnog vladara i aktualnog predsjednika države, lani je prvi put izgubila parlamentarnu većinu otkako je uvedeno višestranačje, dijelom zbog kleptokratske naravi režima - uz Đukanovića i suradnike vežu se brojne korupcijske afere - no da je samo to problem, vjerojatno bi Đukanovićev DPS vječno vladao.

U ozbiljne su nevolje upali kad su dirnuli u ono što je crkvama, pa i SPC-u, najsvetije, a to je imovina. Đukanovićev Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom statusu vjerskih zajednica koji je stupio na snagu početkom prošle godine SPC je doživio kao napad na svoje nekretnine, pa je iskorišten kao povod za mobiliziranje Srba na takozvanim litijama, kolektivnom, paravjerskom okupljanju na ulicama, nalik na predratne mitinge u organizaciji Slobodana Miloševića i njegovih satelita.

Litije je inspirirao mitropolit Amfilohije, nacionalist, jedan od malignijih vjerskih poglavara, ne samo u Crnoj Gori i ne samo među Srbima. Bogu se, čini se, toliko dopao da ga je uzeo k sebi lani u desetom mjesecu. I sad se pokušava ustoličiti Joanikija.

Konačno, krajem lanjskog ljeta na izborima je pobijedila čudna koalicija mnogih stranaka i koalicija - u rasponu od četničkog vojvode Andrije Mandića i njegova Demokratskog fronta, preko umjerenijeg Alekse Bečića iz Demokrata Crne Gore, do Ujedinjene reformske akcije, stranke pod vodstvom Dritana Abazovića, političara albanske nacionalnosti. Vladu vodi Zdravko Krivokapić, a čitatelju iz Hrvatske bilo bi ga najlakše opisati kao biće nastalo križanjem Andreja Plenkovića i Tomislava Karamarka. Plenkovića je, po prilici, 60-65 posto. Krivokapić je, nominalno, umjerenija opcija, ali radi više-manje sve što bi činio i Mandić.

Cetinje - jedini grad u kojem nisu održavane litije

Koliko god naizgled bila heterogena, koalicija nije uznemiravala velikosrpske duhove. S druge strane, Cetinje je jedini grad u kojem nije bilo litija. U njemu su se devedesetih održavali antiratni protesti, još u vrijeme kad je Đukanović podržavao Miloševićevu ratnu histeriju, a opako je iskrilo 1992. godine kad je Amfilohije u manastir doveo Arkana i njegove luđake da ga brane od "crnogorskih separatista".

U Cetinju stoluje i Crnogorska pravoslavna crkva. Čak i ako ne znate, možete naslutiti da je ne priznaje Srpska pravoslavna crkva, ali ni druge kanonske crkve. Ukratko, Cetinje je sve samo ne idealno za inauguraciju Amfilohijeva nasljednika.

Još 13. kolovoza gradonačelnik Cetinja Aleksandar Kašćelan uputio je otvoreno pismo javnosti s jasnom porukom: "Davanje državnog značaja ustoličenju vjerskog poglavara jedne vjerske zajednice i angažiranje kompletnog sigurnosnog aparata da bi se to ostvarilo, uz otvoreno zastrašivanje građana primjenom sile jer iskazuju protest takvom događaju, traži građansku reakciju svakog pojedinca, civilnog društva, ombudsmana, ali i izaslanstva Europske unije i drugih predstavnika međunarodne zajednice."

Gradonačelnik Cetinja smatra da Crnogorce vrijeđa Joanikijevo ustoličenje

Prvi čovjek Cetinja zapazio je i da mitropolitovo ustoličenje vrijeđa nacionalne i religijske osjećaje pravoslavnih Crnogoraca, narod s, kako je napisao, posebnim osjećajima prema Cetinjskom manastiru koji je u vlasništvu Cetinja. Pozvao je Joanikija da pokaže "mudrost, razboritost i poniznost u Kristu te da u miru i dostojanstveno, na nekom drugom mjestu, primi mitropolitsko zvanje".

Kako cijela drama, zapravo, nema veze s mudrošću, razboritošću i poniznošću, nego s odmjeravanjem snaga, tako ni Joanikiju nije palo na um poslušati ga. Nekoliko dana kasnije priopćenjem se oglasila Mitropolija crnogorsko-primorska i proglasila se isključivim vlasnikom Cetinjskog manastira.

Devet dana nakon Kašćelanova pisma, dakle 22. kolovoza, na Cetinju je održan masovni protest, a objavljena je i Deklaracija protiv ustoličenja. Poručeno je kako neće dopustiti klerikalizaciju, skrnavljenje svetinja ni utapanje u srpski svijet. Na spomen Joanikija, okupljeni su uzvikivali "izdaja", skandiralo se: "Nije ovo Srbija." Na skupu su tražili premještanje ustoličenja u Podgoricu.

Sve ovo nije ni stoti dio mozaika preteških odnosa Srba i Crnogoraca, ali je dovoljno da objasni zašto nedjeljno ustoličenje spada među događaje za koje se lijepi takozvani visoki sigurnosni rizik. Dolazak dugih crkvenih brada, predstavnika institucije s mračnom prošlošću i mutnom sadašnjošću, zajedno s njihovim simpatizerima među nervozno i većinski opozicijski nastrojeno stanovništvo zvuči kao formula za belaj. 

A kakav će biti epilog, znat ćemo uskoro.