U 3:50 hladnog jutra 24. veljače 50-godišnja Irina Prudkova primila je poruku na Telegramu od svoje 24-godišnje kćeri Valerije, koja živi u glavnom gradu Ukrajine Kijevu. "Slušate li Putina? Ovo je totalno sjebano. Postoji specijalna vojna operacija", glasila je Valerijina poruka. U 4:08 Valerija je poslala još jednu poruku: "Mama, Kijev je granatiran."

Sjedeći u svom malom stanu na prvom katu stambene zgrade od devet katova u naselju Kirovski u Mariupolju, lučkom gradu na Azovskom moru čije je ime sada postalo poznato po zlu, Irina je znala što mora učiniti. Već je spakirala malu torbu u kojoj je bio novac, nešto nakita koji bi potencijalno mogla zamijeniti za hranu i sklonište te obiteljski dokumenti.

Njezin 46-godišnji suprug Aleksandar tvrdio je tog jutra da bi mogli ostati dan ili dva da riješe poslove. Irina mu je rekla: "Moramo otići, to je posljednja prilika." Dok je Irina žurno pakirala kofer, Aleksandar je uzeo njihov Mercedes W212 da ga napuni benzinom na postaji Western Oila sa stražnje strane stambene zgrade. Kolona automobila bila je dugačka.

Dok je Aleksandar nervozno čekao, noćno nebo iznenada je obasjala zaglušujuća grmljavina, buka koja je bila nepoznata čak i u gradu blizu poprišta osmogodišnjih bitaka između ukrajinskih snaga i proruskih separatista u Donjecku i Luhansku.
Rat je obuzeo Mariupolj i još ga nije pustio.

"Čak sam i kroz san čula buku i eksplozije"

Ovo je priča koja se temelji na dnevničkim zapisima i intervjuima s onima koji su preživjeli nezamislivo iskušenje izdržljivosti, o brzom i brutalnom razaranju grada u kojem se pokazalo najbolje i najgore od čovječanstva. To je trajna priča puna smrti, bijede i teške boli dokumentirana i ispričana kroz suze.

Dok su Irina i Aleksandar, zajedno s njegovim roditeljima, nećakinjom i njezinim dvogodišnjim sinom, vozili sjeverno od Mariupolja na autoputu Volodarskaja, 51-godišnja novinarka Nadja Suhorukova spavala je u svom stanu u centru grada, udaljenom nešto više od kilometar i pol.

"Čak sam i kroz san čula buku i eksplozije. A onda je urednica Galja poslala poruku na grupi: 'To je to dečki, ustajte!'" napisala je Nadja u svom dnevniku.

Gradonačelnik Mariupolja se u 8:23 sati obratio svom gradu preko televizije. Pozvao je sve da ostanu mirni. "Zbog trenutačne situacije u gradu, rad škola, vrtića i drugih ustanova socijalne infrastrukture, osim bolnica i domova zdravlja, privremeno je obustavljen. Otvaramo i sva skloništa u gradu. Sve komunalne službe i javni prijevoz nastavljaju s radom", rekao je Vadim Bojčenko.

U roku od 20 minuta, sedam zgrada na lijevoj obali Mariupolja zahvaćeno je vatrom nakon ruskog granatiranja. Njihovo gašenje potrajalo je cijeli dan, a četiri osobe su poginule, uključujući jedno dijete. Novo granatiranje uslijedilo je u 15:17. Tri sata kasnije objavljene su upute kako postupati pod vatrom i uveden je policijski sat između 22 i 6 sati ujutro. Za one koji su htjeli otići, uvedeni su dodatni vlakovi.

Diljem grada ljudi su mahnito provjeravali krovove tražeći "oznake" nakon što su čuli da su Rusi obilježili zgrade kako bi njihovi mlažnjaci mogli prepoznati mete. Nadja je te večeri napisala: "Ujutro je supruga mog brata skupljala moje male nećake uz zvuk pucnjave. Bojali su se i imali su nemirne reakcije. Djeca su sjedila u hodniku u jaknama i kapama s ogromnim paketima u rukama. To su njihovi paketi za hitne situacije."

"Boje se vratiti kući"

"Pred mojim nogama ležao je najljubazniji pas na svijetu, koji je također bio jako uplašen. Zajedno su napustili neboder i pošli u podrum privatne kuće. Tamo je sigurnije za vrijeme granatiranja. Boje se vratiti kući", napisala je Nadja. Do sljedećeg hladnog jutra mnogi su se u Mariupolju probudili i otkrili da nema struje. Do kraja dana oko 40.000 ljudi živjelo je u mraku.

Oštećeni su dalekovodi na lijevoj obali grada. Dužnosnici su tvrdili da je riječ o privremenom kvaru. Gradsko vijeće je također odlučilo uzeti vodu iz akumulacije jer je glavni dovod iz rijeke Siverskij Donjeck prekinut. U 20:17 sati ruski projektil pogodio je školu. Bila je prazna.

Sljedeće večeri vijeće je ponovno uvjeravalo stanovništvo da će sve biti u redu te da tramvaji i autobusi rade normalno. Četiri sata kasnije javni prijevoz je "privremeno zaustavljen" radi javne sigurnosti. Selo Sartana, nekoliko kilometara sjeveroistočno od Mariupolja, bilo je snažno granatirano.

Bojčenkov ton se promijenio. Napadi su postali "zločin protiv čovječnosti". Radilo se sve što se moglo učiniti da svjetla i grijanje ostanu upaljeni. Sljedećeg jutra internet je bio isključen. Ljudi su preko Vibera primali anonimne poruke, najvjerojatnije od ruskih hakera, u kojima su ih obavještavali da će sva komunikacija uskoro biti prekinuta.

Stanovnici Sartane evakuirani su iz svojih domova u Mariupolj, za koji su vjerovali da je relativno siguran. Do podneva je bilo izvješća o izravnoj vatri na civile. Bombe su padale na stambene blokove u središnjoj Aveniji Peremohi i Horlivskoj ulici. Tog dana u 14:26 sati objavljena je sudbonosna najava - Donjecko regionalno dramsko kazalište pretvara se u sklonište. Gradsko vijeće je do 21:35 moralo zanijekati da će Mariupolj uskoro ostati bez vode.

"Pljačkaši i saboteri bit će eliminirani na licu mjesta"

Policijski sat je produžen, a saboteri su uhićeni. Proširila su se izvješća o pljački. Gradom se širio nered. "Vojska, teritorijalna obrana i policija djelovat će strogo kako to zahtijeva ratno vrijeme. Pljačkaši i saboteri bit će eliminirani na licu mjesta", rekao je Bojčenko.

Dana 28. veljače Nadja je napisala: "U kući nemamo skloništa, a postojeća skloništa su vrlo daleko. Jednostavno ne možemo stići tamo. Stoga se tijekom granatiranja zajednički hodnik pretvara u Noinu arku. Zajedno s ljudima, tu su mačka, dva psa, zamorac i drski hrčak koji provode strašne trenutke.

U hodniku vlada apsolutno jedinstvo, čak i među onim susjedima koji se prije nisu podnosili. Stopostotno međusobno razumijevanje među onima koji su bili ogorčeni što životinje seru po ulici. Sad nikoga nije briga. Naše ukrajinske mačke i psi su savršeni", piše Nadja.

Do 1. ožujka granatiranje je bilo neprestano, zagušujući pokrivač buke i straha. "Prošetali smo psa pod granatiranjem i slikali mamine visibabe u dvorištu. Došlo je proljeće", napisala je Nadja. Ali napetost je rasla: "Želim spavati cijelo vrijeme. Konstantno. Kao da se u mene uselio pospani slon. Glava mi pada čak i tijekom strašnog granatiranja."

Tog dana je svima naređeno da isključe bojlere, hladnjake, električne štednjake, kuhala za vodu, klima-uređaje i grijalice kako bi rasvjeta ostala upaljena. Semafori su bili ugašeni. "Svjetlo je prekinuto, nema vode, nema ni topline. Mrtva tišina u Mariupolju. Činilo se da je grad u ruševinama. Kapi kiše udaraju po prozorskoj dasci", napisala je Nadja.

Dana 2. ožujka zabilježeno je 14 sati neprekidnog granatiranja iz višecijevnih raketnih bacača montiranih na kamione, minobacača, haubica i prvotno jednosjednih, dvomotornih mlaznih zrakoplova, prije nego što se Kremlj okrenuo nisko letećim jurišnim mlažnjacima SU-24, nadzvučnim sovjetskim avionima za sve vremenske uvjete.

"Jednoj ženi otkinuta je ruka, noga i glava"

Pogađali su rodilište i stambene blokove. Bio je to, rekao je gradonačelnik, najteži i najbrutalniji dan. Svjetla u Mariupolju se više neće upaliti.

Dana 5. ožujka naizgled je dogovoren humanitarni koridor. Ljudi su mogli otići svojim automobilima. Usput su one koji su bježali Rusi podrugljivo zasipali topničkim granatama u regiji Zaporižja, sjeverozapadno od grada. Onima koji su se nadali bijegu rečeno je da trče natrag u sklonište. Isto se dogodilo sljedećeg dana. I opet. I opet.

Do 7. ožujka Mariupolj je dobio najnepoželjniju počast, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij ga je nazvao "gradom herojem". Nijedna ulica nije bila netaknuta. Tijela su zatrpana zemljom ili nepokopana trunula među pepelom, staklom, plastikom i metalnim krhotinama. Prazne oči gledaju u užasnutu djecu.

"Jednoj ženi otkinuta je ruka, noga i glava. Sigurna sam da ću uskoro umrijeti. To je pitanje dana. U ovom gradu svi neprestano čekaju smrt. Samo bih voljela da nije tako strašno", napisala je Nadja.

Obitelji koje su stisnule u podrumima u centru grada ostavljene su da piju vodu iz lokvi ili skupljaju kapljice iz odvodnih cijevi te dijele ostatke hrane spašene iz izgorjelih domova. Jedini spas su volonteri koji su punili bačve prljavom vodom iz kanala kako bi ih raznosili od podruma do podruma.

"Od dehidracije umrlo šestogodišnje dijete"

U Mariupolju je 8. ožujka od dehidracije umrlo šestogodišnje dijete. Bila je zakopana ispod ruševina u kojima je ubijena njezina majka i otkrivena je prekasno. Sljedećeg dana bombardirana je dječja bolnica.

Broj civilnih žrtava službeno je bio 1207, ali kao da se izruguje ovoj strašnoj brojki, ruski pilot bacio je bombu na kazalište koje se koristilo kao sklonište za 1300 ljudi i bilo je jasno označeno riječju "djeca" bijelom bojom s obje strane.

Oko 1000 njih bilo je pod pozornicom kazališta. Unatoč svim naporima, od tada se o njima ništa nije čulo. Samo oni smješteni drugdje u ogromnoj zgradi uspjeli su isteturati, a neki su držali svoju mlohavu djecu u naručju. Gradsko vijeće je u petak priopćilo da je najmanje 300 ljudi poginulo jer se pojavila snimka pokolja unutra neposredno nakon napada.

Mihail Veršinjin, načelnik odjela patrolne policije u regiji Donjeck, rekao je za The Guardian: "Bili smo nekih 200 metara od kazališta, dogodio se zračni napad i velika eksplozija. I onda još jedna velika eksplozija... Išli smo susjednom ulicom i nismo znali da je kazalište pogođeno. Jedan od mojih vojnika svjedočio je onome što se dogodilo neposredno nakon eksplozije. Vidio je ljude kako nose svoju krvavu djecu. To ga je jako pogodilo i nije mogao nastaviti kad je to vidio. Slomio se."

Nadja, koju su dosad bombe već istjerale iz njenog doma i preživljavala je zajedno s nećacima i nećakinjama u podrumu ispod stambenog bloka u centru grada, više se nije mogla odvažiti šetati psa. "Otvorila sam ulazna vrata, izgurala psa van i gledala kako ona prvo trči niz stepenice, pokušavajući pronaći mjesto među krhotinama na sprženoj zemlji. Potom je čučnuo, ali onda se u blizini začuo fijuk i eksplozija granate i pas je potrčao natrag.

Pričekali smo minutu i započeli iznova. Stajala sam na vratima i plakala", napisala je u dnevniku.
Dana 14. ožujka pisala je o gorko-slatkim emocijama dok su neki u skloništu donijeli odluku da riskiraju bijeg.
"Pored nas je bila jedna obitelj, odrasli sin i njegova ostarjela majka.

"Mama, molim te, mama! Želim živjeti! Ne želim umrijeti!"

Bili su vrlo mirni i suzdržani, počastili su našu djecu slatkišima i kolačićima, dali su nam maslac i mast jer će uskoro otići. Naša djeca su bila toliko uplašena da gotovo ništa nisu jela. Ali slatkiše i kolačiće odmah su pojela. Bilo je to pravo blago i malo veselja u sumornoj tamnici koja je brujala od eksplozija. Čak su se i zabavljali.

Prvi put od početka rata, sedmogodišnja Varja me zamolila da joj pričam o Peppi Pig i čak mi je povjerovala kada sam joj obećala kupiti bilo koju lutku čim izađemo iz podruma. Malena mi je samo pojasnila: 'Trgovine su sve opljačkane, kako ćeš mi to kupiti?' Odgovorila sam da nijedan dućan igračaka nije dirnut i da su sve lutke na mjestu.

Pogledala sam njezino okruglo lice, zgužvanu kosu, mali nos, vrat omotan šalom i pomislila: 'Što ako je varam?' Poljubila sam joj obraze i prljave ruke, a srce mi je poskočilo od bola. Nisam bila sigurna da ćemo izdržati večeras."

Nadja je nastavila: "Njen brat Kiril jedva je razgovarao s nama. Jako se uplašio kada smo bili u podrumu druge privatne kuće i došlo je do izravnog pogotka u krov. Krov se zapalio i svi su morali otići. Bježali smo u garažu pod strašnom vatrom. Okolo je sve eksplodiralo, a Kiril je povikao: 'Mama, molim te, mama! Želim živjeti! Ne želim umrijeti!'"

"Moj susjed je rekao da je Bog napustio Mariupolj"

Ukrajinski vojnici u Mariupolju su brojčano pet puta slabiji, a ruševina koja je ostala od grada vjerojatno će pasti za nekoliko dana. U gradu je ostalo oko 100.000 civila.

Još u veljači, na početku rata, Irini su trebala tri dana da stigne do relativne sigurnosti zapadnog grada Lavova. Od tada pomaže u organizaciji bijega. Neki uspiju proći. Drugi ne. Dvije žene koje su pratile osmero djece, u dobi od jedne do osam godina, nestale su prije četiri dana.

"Moj susjed je rekao da je Bog napustio Mariupolj. Bojao se svega što je vidio", napisala je Nadja 18. ožujka. Sljedećeg dana susjeda i njezin sin riskirali su izlaganje ruskom topništvu kako bi pobjegli u Odesu, oko tisuću kilometara zapadno na Crnom moru, gdje također kruže ruski ratni brodovi.

"Stalno si govorim da više nisam u paklu, ali stalno čujem kako avioni tutnje, preplašim se na svaki glasan zvuk i uvučem glavu u ramena. Bojim se kad netko ode. Tamo, u paklu, nisu se vratili svi koji su otišli", napisala je ukrajinska novinarka.