ANDREJ PLENKOVIĆ je u četvrtak najavio da će cijepljenje biti uvjet za državne potpore tvrtkama u pandemiji.

Premijer je kazao da, ako vlada osigurava cjepivo, onda bi bilo fer da svatko da svoj doprinos. 

''Ako će netko koristiti pomoć za očuvanje radnih mjesta, onda bi bilo dobro da se cijepi'', poručio je Plenković, a na pitanje novinara znači li to da će cijepljenje uvjetovati mjere za očuvanje radnih mjesta, Plenković kaže: ''Da, nastojat ćemo da to tako bude."

> Plenković: Cijepljenje će biti uvjet za dobivanje potpora za poduzetnike

Kad su ga pitali za pojašnjenje kako to misli provesti, premijer je kratko odgovorio da će se za to stvoriti zakonski okvir.

"Mislim da moramo povezati te dvije stvari. Ne možemo očekivati dobivanje potpora, a ne dati ni minimalan doprinos zdravstvenoj sigurnosti", rekao je premijer.

Poduzetnici su, očekivano, burno reagirali. Šef UGP-a Hrvoje Bujas kazao je za Index da Plenkovićev uvjet, odnosno ucjena, kako ga je nazvao, ne može i ne smije proći.

"Ovo što smo danas čuli od Plenkovića o cijepljenju, istina, ostalo je nedorečeno, ne vidimo model provedbe, da je cijepljenje uvjet za potpore poduzetnicima je teška diskriminacija. Pa ne živimo mi više u komunizmu, nema jednopartijskog sistema. Ovo što je danas premijer izjavio - ne može. Udruga Glas poduzetnika se tome žestoko protivi i protivit će se. Ovo je ucjena, to ne smije proći u ovom društvu", rekao je za Index šef UGP-a Hrvoje Bujas.

> Poduzetnici bijesni nakon Plenkovićeve najave: "Ovo je na korak od fašizma"

Vlada, čini se, ne odustaje od ideje da uvede obavezno cijepljenje. Zasad je nepoznato kako to misle provesti u djelo.

Miloš: Potencijalni zakon o obaveznom cijepljenju mora biti određen, predvidljiv i jasan

Zbog toga smo se obratili dr. Matiji Milošu s Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Pitali smo ga kako se s ustavno-pravne strane to može izvesti.

"Iz gledišta ustavnog prava, obvezom cijepljenja ograničava se pravo na privatnost, jer odluka o cijepljenju u pravnom je smislu zaštićena upravo tim pravom. Temeljna prava je moguće ograničiti u skladu s Ustavom, a tako je i ovdje. Da bi do toga došlo, nikako neće biti dovoljna neka odluka Stožera, već će trebati intervenirati u zakonsku materiju kojom se već uređuje obvezno cijepljenje. Samo je zakonom moguće ograničiti neko temeljno pravo.

Da bi zakon koji bi se usvojio bio u skladu s Ustavom, potrebno je da udovoljava temeljnim zahtjevima vladavine prava. Između ostaloga, mora biti dovoljno određen, predvidljiv i jasan. Naravno, ne smije biti niti diskriminatoran.

Nadalje, mora ga se usvojiti s legitimnim ciljem koji je predviđen Ustavom, a ovdje je to zaštita prava drugih, kao i zaštita zdravlja. Konačno, ograničenje mora biti razmjerno. Ovo znači da je moguće predvidjeti sankcije za slučaj da se cijepljenje odbija, ali one ne smiju biti pretjerane s obzirom na cilj koji se ograničenjem prava na privatnost želi postići.

"Država teoretski može naložiti obavezno cijepljenje. Ustavni sud je već to primjenjivao"

Ove je kriterije Ustavni sud već primjenjivao u slučajevima u kojima su roditelji odbijali cijepiti svoju djecu za bolesti za koje je cijepljenje već sada obvezno. Tada je istaknuo da država može propisati obvezno cijepljenje, posebno utoliko što Ustav ne jamči samo pravo na privatnost, već svima jamči i pravo na zdrav život. Da bi država štitila to pravo, može naložiti cijepljenje kako bi suzbila pojavu i širenje bolesti koja bi drugima narušila zdrav život. Ustavni je sud jednako tako istaknuo da se cijepljenje ne može izjednačiti s eksperimentima niti ga se može odbijati kao medicinski tretman, jer se ne radi o liječenju.

Jako je bitno ponovno naglasiti da sve ovo ne znači da država može s cijepljenjem raditi što je volja. Ponavljam, ako se obveza uvodi onda ograničenja moraju biti propisana primjereno situaciji koju se želi urediti. O tome je i Europski sud za ljudska prava odlučivao u predmetu koji je bio pokrenut protiv Češke.

"Ako bi sabor zadovoljavajuće osmislio obvezu cijepljenja, zakon bi vjerojatno bio u skladu s Ustavom"

U tom se slučaju nije radilo o koronavirusu, ali radilo se o bolestima za koje su postojala cjepiva koja su se pokazala sigurnima, radilo se o cijepljenju djece te je postojala opasnost da bi izbjegavanje cijepljenja moglo izazvati pojavu i širenje bolesti o kojima je bila riječ. Konačno, sankcija za odbijanje cijepljenja je bila novčana i nije bila pretjerano visoka. Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava nisu jedno te isto i ne odlučuju o istim pitanjima, ali tehnike tumačenja koje primjenjuju su slične. Zato bi i u slučaju obveznog cijepljenja protiv koronavirusa Ustavni sud uzimao u obzir slične faktore, od opsega obveze, preko kvalitete zakonodavnog postupka i argumenata koje se daje u potporu propisu, posljedica koje bi mogle nastupiti da obveze nema, sve do posljedica za prekršitelje. Ako bi Hrvatski sabor zadovoljavajuće osmislio obvezu cijepljenja, zakon bi vrlo vjerojatno bio u skladu s Ustavom", kazao nam je Miloš.

Mikloušić: Obavezno cijepljenje nije rješenje postizanja procijepljenosti i kolektivnog imuniteta

Igor Mikloušić, psiholog, komentirao je obavezno cijepljenje s psihološke strane. Smatra da kazne vezane za necijepljenje mogu razviti još veću odbojnost prema cijepljenju.

"Velik dio znanstvenika i policymakera slaže se kako s etičke ili moralne strane postoje opravdani razlozi da se cijepljenje učini obaveznim. Opravdanost donošenja takvih odluka jest da koristi nadglasavaju negativne strane takve odluke. Obaveza cijepljenja uvodila bi se tako ne samo da bi se obranio zdravstveni sustav ili zaštitili oni koji se žele cijepiti, ali iz niza razloga to ne mogu učiniti, već i da bi se zaštita putem cjepiva osigurala i osobama koje su, primjerice, dezinformirane, preplašene i zavedene lažnim vijestima ili su pod utjecajem teorija zavjera.

Ipak, obavezno cijepljenje, i uz to blisko vezano kažnjavanje osoba koje se ne žele cijepiti nije panaceja postizanja kolektivnog imuniteta i velike procijepljenosti.

Na stranu etičke i pravne implikacije obaveznog cijepljenja, deseci godina istraživanja ukazuju na mogućnost pojavljivanja psihološke reaktancije ili, drugim riječima, učinka bumeranga ako se takva pravila uvedu, te bi ta odluka na kraju mogla imati suprotan efekt.

"Ljudi cijene svoju slobodu. Mogao bi se dogoditi efekt bumeranga"

Naime, ljudi temeljno cijene svoju slobodu. Slobodu kretanja, slobodu razmišljanja i na kraju slobodu da, ako žele, rade i stvari koje im mogu naštetiti. U trenutku kada prisilno ograničavamo te slobode, čak i kad su ograničenja stvorena kako bi nas se zaštitilo, takve restrikcije mogu u nama potaknuti bijes, ljutnju i niz drugih negativnih emocija i misli motivirajući nas da pod svaku cijenu pokušamo osigurati svoju slobodu. Taj efekt bumeranga se manifestira na razne načine, od toga da namjerno kršimo druga pravila vezana za restrikcije, aktiviramo se u proteste protiv restrikcija pa čak počnemo ne poštovati i druge nevezane zakone i propise. 

U kontekstu cijepljenja, obavezno cijepljenje ili kazne vezane uz necijepljenje ljude može potaknuti da se dodatno protive cijepljenju i razviju odbojnost prema ideji primanja cjepiva. Uvođenjem kazni i restrikcija ljudi se mogu namjerno početi ponašati tako da krše i druge mjere koje su postavljene kako bi se spriječilo širenje pandemije koronavirusa, postanu skloni teorijama zavjera, sudjeluju u protestima protiv cijepljenja ili mjera, sve do toga da se u njima javi otpor i prema drugim cjepivima ili javnozdravstvenim preporukama i pravilima.

"Prisiljavanje ljudi često može izazvati kontraefekt"

Zanimljivo je to i da se ovaj efekt bumeranga javlja najviše kod ljudi koji su a priori imali negativan stav prema cijepljenu te se uvođenjem takvih pravila najviše otuđuju osobe do kojih ste primarno htjeli doprijeti.

Ukratko, prisiljavanje ljudi da nešto učine često može izazvati kontraefekt. Isto se često može dogoditi i uvođenjem kazni.

Zanimljivo je pak da su, iako su nagrade u većini slučajeva puno bolji motivator za promjene ponašanja od kazni, istraživanja u Njemačkoj i SAD-u pokazala i da bi davanje novčane kompenzacije kako bi se potaknulo cijepljenje bilo neučinkovito. Naime, bilo bi preskupo za skroman učinak koji bi postiglo. Sprenghlotz i suradnici (2021) su tako pokazali da bi u Njemačkoj za povećanje od 5% u procijepljenosti nagrada za cijepljenje morala biti 3250 eura. Istraživanje drugih znanstvenika na istu temu u SAD-u pokazalo je kako bi se s kompenzacijom od 500 dolara postigla 10% veća procijepljenost. Iako je očito da visina kompenzacije nužne da izazove promjenu varira od zemlje do zemlje, čini se da je, gdje god pogledamo, ovakva strategija neisplativa.

"Nedostaje nam povjerenje građana i želja da se drže mjera"

Istraživanja pokazuju da jedino što nam zaista preostaje, ako želimo učinkovito procijepiti cijelu populaciju, zadržati povjerenje građana i želju da se pridržavaju ostalih mjera vezanih uz zaustavljanje ove pandemije jest učinkovita javnozdravstvena edukativna kampanja. Fokus kampanje trebao bi biti na educiranju javnosti o sigurnost i neophodnosti cijepljenja te osvijestiti pro-socijalnu komponentu našeg cijepljenja i to da cijepljenjem ne štitimo samo sebe, već i svoje bližnje, svoje prijatelje i ostatak zajednice u kojoj živimo.

U tom kontekstu "Misli na druge, cijepi se" je načelno dobar slogan, no kada iza njega ne stoji ništa više osim naizgled licemjernih poteza vladajućih koji selektivno primjenjuju zakone i pravila na sebe i na druge, ovaj napor je osuđen na propast. Naime, kao što smo i pokazali u istraživanju provedenom prošle godine, što se više autoriteti koji su zaslužni za vođenje ove krize kompromitiraju i što je povjerenje u stožer manje, to je namjera da se cijepimo manja, a sklonost vjerovanja u teorije zavjere veća. Dakle, dok se ozbiljno ne pristupi educiranju javnosti na način na koji je to i preteča našeg javnog zdravstva Andrija Štampar radio početkom prošlog stoljeća, ostat ćemo na vjetrometini novih sojeva i vječnih restrikcija", kaže nam Mikloušić.

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio