Foto: Index/FaH

KURIKULARNA reforma svakako je važna, no važna je i reforma samih škola i cijelog procesa obrazovanja. Važno je i pitanje broja nastavnika – ako želimo jaku informatiku u školama, onda u istima trebamo informatičare, a kako je netko zgodno primijetio - koliko ono studenata FER-a i FOI-a razmišlja o karijeri srednjoškolskog nastavnika?
 
No, ima još jedna reforma gdje puno treba učiniti, a to je reforma visokog obrazovanja. Činjenica je da smo napravili dosta, postoji nekoliko sveučilišta više nego prije petnaestak godina, činjenica je da imamo i raširen sustav stručnih studija, veleučilišta i visokih škola. No, još uvijek nije napravljen korak koji imaju neke razvijene zemlje – uvođenje vaučera, koji bi osigurali jačanje konkurencije među sveučilištima, veleučilištima i visokim školama, kako državnim tako i privatnim, ili onim u mješovitom vlasništvu.
 
Zašto konkurencije? Zato što je konkurencija dobra! Konkurencija je ono što ljude tjera naprijed, kako na tržištu roba i usluga tako i na tržištu obrazovanja. Neki se naravno groze riječi "tržište" u ovim konstrukcijama, no i obrazovanje je tržište – visoka učilišta nude svoju "robu", a budući studenti su tu kako bi odabrali ono što žele.
 
Nemojte misliti da jačanje Sveučilišta u Zadru i Sveučilišta Sjever, te otvaranje cijelog niza veleučilišta i visokih škola nije potjeralo mnoge pomalo uspavane fakultete s četiri naša velika sveučilišta (Zagreb, Split, Osijek i Rijeka) na promjene, prilagodbe i reforme. Među sveučilištima ne mora vladati odnos baš potpune konkurencije kao na tržnici, no određeni stupanj tržišnog pritiska je odličan. Pogurne se lijene i diže se vrijednost radišnima.
 
Jedan od ključnih koraka u smjeru reforme bilo bi uvođenje vaučera.
 
Vaučeri za studij
 
Zamislite situaciju gdje država svakom uspješnom srednjoškolcu daje vaučer za studij, pod određenim uvjetima:
1. vaučer se smije iskoristiti samo jednom – valjda su odrasli ljudi koji znaju što žele studirati
2. ako student redovno polaže godinu za godinom, vaučer pokriva cijenu cjelokupnog studiranja
3. vaučer vrijedi za bilo koje visoko učilište, sveučilišni i stručni studij, državni, privatni ili – zašto ne – mješoviti
4. za upise postoje kvote – npr. država godišnje upisuje 1000 pravnika, 2000 ekonomista, 3000 informatičara, a za ulaz u predviđenu kvotu gleda se uspjeh u srednjoj i prijemni ispit.
 
Zašto baš vaučeri, a ne plaćanje nekog fiksnog iznosa? Jednostavno je – cijene studija su potpuno različite. Društveni studij koji se temelji na učionici i samostalnom radu je bitno jeftiniji od tehničkih koji trebaju skupe laboratorije ili npr. šumarstva, koji uključuje sate i sate terena.

Ukratko, uvode se vaučeri, napokon se postavljaju standardi i omogućava se samim studentima da biraju studij sukladno nekim društvenim potrebama (dakle, ne da svi upišu npr. ekonomiju), ali mogu birati žele li na fakultet ili veleučilište, koji će fakultet ili veleučilište odabrati itd. Ne najmanje važno, mogu birati državni ili privatni studij (u tom slučaju za studente s vaučerom privatno učilište dobiva novac od države, kao što to dobiva državno učilište).
 
Privatno ili državno je nebitno – bitno je dobro ili loše
 
U Hrvatskoj još postoje predrasude oko privatnog visokog obrazovanja – koje su potpuno neutemeljene. Većina najboljih visokih učilišta u svijetu su privatna (naravno uz velike državne projekte), a što se tiče nas, Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) uredno radi nadzor visokih učilišta, danas postoji cijeli već uvelike razvijen sustav akreditacija i reakreditacija. Koga zanima, tamo su stotine i stotine stranica materijala, pa svatko zainteresiran može proučiti.
 
Ukratko, postoje dobre i manje dobre visokoškolske ustanove, ali to ponajmanje ovisi o tome tko je vlasnik učilišta. Privatnici se u nas za studente moraju boriti, jer im od toga ovisi plaća, ali borba znači i prenijeti kvalitetno znanje ("imati papir" bez znanja sve manje pomaže danas). Zadnjih godina na sličan način se za studente bore i državna visoka učilišta, posebno tamo gdje se pojavila konkurencija. Čim su studenti počeli odlaziti drugdje – naglo se razmišlja je li studij zanimljiv, jesu li znanja aktualna, imaju li sve udžbenike – pitanja koja su se kod mnogih držala pod "lako ćemo" godinama.
 
Niti jedan propis ili uvjeti za napredovanje ne potiču bolji rad učilišta kao jednostavna izjava na sastancima: "Upisalo je manje studenata, otišli su drugdje, mogli bi nas iz Ministarstva pitati zašto imamo ovoliko nastavnika…" Okrutno? Nije, zašto ne bi sustav obrazovanja barem dijelom bio na tržištu, jer kako smo rekli – tržište je dobro.
 
Sustav vaučera bi omogućio da se privatna učilišta pojave i u tehničkim i drugim znanostima, gdje ih danas nema jer su takvi studiji skupi i nitko ih neće platiti isključivo vlastitim novcem. No, nije stvar samo u pomaganju privatnim učilištima, vaučeri bi omogućili i biranje između državnih visokih učilišta.
 
Oni bolji među državnim učilištima u sustavu vaučera imali bi više studenata, više novca i mogućnost zapošljavanja novih kadrova. Kvalitetni nastavnici bi bili traženi među učilištima jer tko dobro predaje, donosi dobar ugled učilištu, što znači i nove vaučere. Tko se pogubio u takvoj tržišnoj igri – ili se mora reformirati, ili bi ostao bez novca za plaće, ili može živjeti od projekata, s vrlo malim brojem studenata (uredno postoje i takva visoka učilišta u svijetu).
 
Roditelji uplaćuju – zašto djeca ne bi birala
 
Cijeli sustav vaučera se temelji na činjenici da ako roditelji već plaćaju hrpu poreza, a u Hrvatskoj plaćaju, država im je dužna osigurati besplatno školovanje djece – ali opet ne tako da netko studira do 35-e, "tražeći se". Vaučeri omogućavaju i jednakost državnih i privatnih učilišta. Ovako, ako vam dijete upiše privatno učilište, morate ga financirati sami, a i dalje financirate državni sustav visokog obrazovanja. To je nepravedno na više razina. Za one bez djece, sustav vaučera znači kompetitivnije društvo koje će više zarađivati pa i bolje puniti mirovinske fondove.
 
Vaučeri sigurno nisu "čarobni štapić", ali uvode borbu za kvalitetu i kompetitivnost u smislu nuđenja kvalitetnih znanja kako bi korisnici usluga, studenti, odabrali upravo ono učilište koje im od svih najviše nudi. A kompetitivnost i prilagodba novome je nešto što upravo nedostaje mnogim našim visokim učilištima. I cijelom hrvatskom društvu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala