PRED svake izbore isto. Nađe se vrhuška vladajuće stranke i počne, kako se danas kaže, "brainstorming", treba prikupiti glasove raznih skupina birača. Jedina promjena u tom ritualu je što nakon Sanadera nije popularno nalaziti se u restoranima pa su sada više u igri lovački domovi i slična mjesta, daleko od novinara, ali i nadzornih kamera.

Smišljaju se taktike kako pridobiti razne skupine glasača. Državne i javne službe, recimo, dobit će osjetnu povišicu plaće baš mjesec-dva pred izbore. No ovi desni glasači su nezadovoljni, što njima ponuditi? Grupa muškaraca, vrh vladajuće stranke, koji redom imaju preko 50 godina, anemičnih, podebljih, s povišenim tlakom i problemima sa šećerom, dakle, ljudi koje ni najočajniji diktator više ne bi mobilizirao, uhvati se smišljanja ideja.

Srebrni oval s miješanim mesom i napola hladnim pekarskim krumpirom, ono "bilo nas je pet, a hrane za deset", već se barem dvije trećine ispraznio i ekipa vojno upitno sposobnih muškaraca prazni već treću bocu pokušavajući odagnati iz glave sliku prijekornog pogleda liječnice u bijeloj kuti nakon čitanja narednog nalaza kolesterola.

Može vojni rok, mali, malecki?

Sakoi su davno skinuti, košulja na trbuhu izgledom najviše podsjeća na partizanski spomenik na Tjentištu, dok dugme iznad pupka stoji tako napeto da prijeti tjelesnom ozljedom liku koji sjedi preko puta. Šef stranke značajno sjedi na vrhu stola dok su iza njega na zidu rogovi jelena kojeg je drug Tito upucao na hranilištu davne 1976., i to na čudesan način – pucao drug Tito jednom, a jelen pogođen triput. 

Šef se ustane, kako ne bi bio zaklonjen bocama osrednjeg vina koje im je uvalio bivši ministar po ne baš povoljnoj cijeni, i kaže: "A desnica? Kako da kupimo glasove desnice?" Jedan od onih kojima je trenutno najveći strah što će reći liječnica nakon pola ovala i dvije boce spasonosno se dosjeti: "Uvedimo vojni rok!" Svi rekoše: "Aaaaaaa!" I nazdraviše. Pomisle usput, svaki za sebe: "Dobro da su onog bivšeg uhapsili, dobit ću žgaravicu od ovog vina!"

No kako se naša vladajuća stranka u svemu ponaša ono, kako bi domaći rekli, domobranski, ne bi se htjeli nikome zamjeriti – dođu na spasonosnu ideju. Idemo predložiti vojni rok. Nazovimo ga vojna obuka. Nakon škole. Jer ako se idemo petljati u neku pravu obuku, moramo dati hrpu novca za to, pa će NATO partneri pitati, posebno onaj glavni partner, na koje gluposti trošimo novac. A ekipi iz Buzina se baš nije dobro zamjeriti. Idemo napraviti kompromis. 

Idemo uvesti nešto kako smo imali prije pola stoljeća, zvalo se to ONO i DSZ. Općenarodna obrana i društvena samozaštita. U pitanju je, naravno, totalna glupost.

Vojna sila nam treba – ali kakva?

Tri su temeljne funkcije države. Vanjska sigurnost (vojska), unutarnja sigurnost (policija) i sigurnost imovine (neovisno i učinkovito sudstvo). Sve ostale funkcije država može i ne mora imati. Školstvo može biti javno, ali možete ga u biti organizirati i privatno.

Čak i zdravstvo može biti privatno, i zdravstvena osiguranja. Socijala također ne mora biti državna – nekada smo imali stotine raznih humanitarnih udruga umjesto državne socijale. Neke stvari smo odlučili da radi civilizacijskog razvoja budu pod nadzorom države i javno financirane – ali vojska i policija moraju biti državne. 

Dok vrtić, školu ili fakultet možete organizirati i privatno, pa čak i skupiti humanitarnim akcijama za učenike i studente koji nemaju za školarinu – ne možete i ne smijete, zabranjeno je – kupiti s ekipom iz sela Toyotu i staviti protuavionac na nju. Oružje je monopol države. Za to plaćamo porez.

Vremena su, nažalost, nesigurna. Unatoč lijepim pričama o tome kako vojska ne treba i kako je to bacanje para, priča što ih vole pričati oni koji jako žele naglasiti svoj pacifizam, posebno sada kada imamo društvene mreže – stvarnost je uvelike drugačija.Državi mir u ovakvom svijetu najviše jamči vojna sila radi koje vas nitko neće napasti. Država koja ima vojnu silu sposobnu da svakog agresora pošalje svom stvoritelju, koji god da je, imat će najviše mira.

Ako nemate učinkovitu vojnu silu, pojavit će se oni koji vas žele okupirati, koji vas žele protjerati, koji vam žele uzeti dio teritorija. Što mislite da bi itko napao Hrvatsku 1991. da je velikosrpsko rukovodstvo znalo da će ih izraketirati po njihovim zapovjednim zgradama? Da bi itko napadao Vukovar da je znao da će ga pokositi rakete iz hrvatskih jurišnih aviona? Ne bi. 

Da je 1991. Hrvatska ima respektabilnu vojnu silu – nitko nas ne bi napao. Cijeli filozofski paradoks vojske je u tome. Snažna vojska znači da ne ratujete, nitko vas ne napada. Svi vas poštuju i nađe se vrlo malo blesavih koji su spremni ginuti u napadu na respektabilnu vojnu silu.

Imamo ozbiljnih vojnih izazova – ali amaterska obuka nije odgovor

Hrvatska u ovim novim nesigurnim vremenima ima ozbiljnih izazova što se tiče vojske i obrane. Navedimo samo par.

Kopnena vojska – radi malih plaća i loših uvjeta malo ljudi ulazi u sustav, puno ljudi odlazi, a vrlo malo mladih se javlja i za dragovoljno služenje. Nemamo dovoljnu pričuvu. I to je nešto što kao država moramo rješavati. Ali ima i drugih ozbiljnih pitanja.

Hrvatski glavni borbeni tenk, nešto osuvremenjeni M-84 koji smo naslijedili od bivše države (usavršene inačice imaju dodatne oznake, tipa M-84A4), dijeli iste mane kao i njegov uzor – sovjetski T-72. Kako smo vidjeli u Ukrajini, T-72 nije dorastao suvremenom protutenkovskom oružju. U Hrvatskoj nema ni rasprave, kamoli prijedloga oko ove vrlo ozbiljne teme, naš glavni borbeni tenk je zastario. Što i kako dalje?

Kakva je situacija s ratnim zrakoplovstvom i mornaricom?

Ratno zrakoplovstvo – lovce smo kupili u zadnji čas, i to je dobro. Trebaju nam i za nadzor neba, dakle, gotovo svakodnevni posao u doba mira, ali i za obranu. Kupili smo kvalitetan i dobar lovac. Ali ako želimo imati cijelu vertikalu obuke pilota, trebamo još laki školski lovac, barem pola eskadrile (nisu previše ni skupi).

Još važnije, nemamo transportne avione, naši Antonovi An-32 stoje napušteni na nekoj rubnoj stajanki već preko desetljeća. Ako treba negdje prebaciti vojni kontingent – ovisimo o drugima. Ako treba odnekud izvući hrvatske civile, a radi ratnih okolnosti civilni avioni ne lete (a ne lete čim treba platiti ratno osiguranje), imali smo to nedavno u Izraelu – žicamo druge države. Dakle, transportna komponenta ne postoji, a realno nam treba. O tome se također ne priča.

Ratna mornarica – sjetimo se samo priče o ophodnim brodovima. Novi ophodni brodovi Hrvatske ratne mornarice trenutno su pogodni samo za vježbe studenata na kolegiju pomorskog prava, nitko nema pojma što se točno s njima događa. Spomenimo i našu zadnju podmornicu – iako ima podmorničke tradicije preko sto godina, podmornice su gradili i Austro-Ugarska i obje Jugoslavije, mi smo našu zadnju veselo pretvorili u muzej, na suhom.

Tu gdje se nalazimo – trebamo učinkovitu vojnu silu

Hrvatska treba snažnu i učinkovitu vojnu silu. Takva su vremena, a da ne spominjemo u kakvom smo okruženju. Jedan od čelnika susjedne države prijeti raspadom iste, a drugu susjednu državu vodi čovjek koji je aktivno sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Hrvatska je u NATO-u, ali NATO nije karitativna udruga, nego vojni savez – ne možete očekivati da vas drugi brane ako se sami nećete braniti. Dodatno, oblik države u fizičkom smislu je definitivno noćna mora što se bilo kakve organizacije obrane tiče.

Bilo kakva vojna obuka od mjesec dana, pa još i vezana uz školu – podsjeća samo na metode Općenarodne obrane i društvene samozaštite kakve je imala Jugoslavija i kakve imaju Sjeverna Koreja i pokoja slična država. U mjesec dana možete naučiti eventualno kako sami sebi propucati nogu. Mislite da nešto znate, a nemate pojma.

Na bojištu – ili ste profesionalac ili ste mrtvi

Nekakav tečaj civilne zaštite da, civilnu zaštitu bi trebali znati svi – ali to nema veze s vojskom. Boravak mladih u prirodi – da, skauti su vrlo korisna aktivnost mladih, ali ni to nema veze s vojskom. Vojna karijera danas treba biti profesionalna. 

Ako imate opću vojnu obvezu, onda je trebate imati po izraelskom modelu (gdje od vas u par godina učine profesionalca) ili nikako. Ono što vidimo u zadnjih par godina, lako je naći na X-u, bivšem Twitteru gomile snimki – amater s kratkom obukom u suvremenom sukobu je mrtav čovjek. Naći će vas dron i u narednoj sceni dvojica u odori dolaze javiti vašim roditeljima da ste poginuli. Nećete ni dobiti priliku braniti se. Nećete ni metak stići ispaliti. Nećete ni znati što vas je pogodilo.

Danas na suvremenoj bojišnici – imate X pa ako imate živaca i želuca prilično je lako naći snimke sa suvremenih bojišta – ili ste profesionalac ili ste mrtvi. Nakon neke obuke od mjesec ili dva, ili čak tri, spadate u mrtve. 

Još nešto – vojnik mora vježbati. Ako promijenimo koncepciju, koliko je ljudi u Hrvatskoj spremno ljeti provesti koji tjedan u "rezervi" umjesto na odmoru ili u zarađivanju u poslovima oko turizma? Zemlje koje ozbiljno prilaze općoj vojnoj obuci uredno vas zovu na vojne vježbe.

Hrvatska vojska, hrvatska policija, hrvatsko sudstvo – moraju biti mali, učinkoviti i profesionalni. Kakva su vremena, treba ulagati u njih, nitko nije rekao da je vojska jeftina. No tu je, kažem, paradoks – što više uložite u vojsku, to je manja šansa da vam vojska uistinu zatreba u onoj svojoj primarnoj ulozi obrane domovine.

Predizborna bajka

Priča o nekakvoj amaterskoj obuci, o nekoj bajci kako će se povećati "borbena sposobnost" amaterskom obukom od mjesec dana – samo je predizborna bajkica za ekipu glasača koja je po godinama uglavnom s druge strane predložene vojne obveze. Ovakvo prikupljanje glasova (a znamo da neće biti ništa od toga) je – jadno.

I na kraju da bude jasno – trebaju nam Hrvatska kopnena vojska, Hrvatska ratna mornarica, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Sve tri komponente. Učinkovite, dobro opremljene i s motiviranim profesionalcima uz potporu pričuve sastavljene od ljudi koji su dragovoljno služili (i neka im se to služenje plati). 

Ove amaterske obuke, nedovoljne da upucate i jelena s početka priče, samo su predizborna bajkica za naivne. U suvremenom ratnom sukobu ionako ste ili profesionalac ili mrtav. Dakle, gospodo vladajući, nemojte se igrati ozbiljnim temama. 

Ako vam se baš igra vraćanjem starih modela vojnog služenja, evo, ja imam jedan prijedlog – vratimo se na srednjovjekovni model. Prvi idu saborski zastupnici, nakon njih ministri, pa onda pretvorbeni tajkuni, ovi koji imaju najviše izgubiti, a mi raja, lijepo iza njih!

Samo da pošaljemo predsjednika države, premijera, predsjednika sabora, ministre i sve zastupnike, onako u odorama i namazanih lica, iza njih par "gospodarstvenika", ne bi dušmanin znao što ga je snašlo…

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala