Foto: Igor Soban/Pixsell, Index

POSLJEDNJIH godina, još od pojave prve konkurencije zagrebačkom Radio Taxiju, redovito u razmaku od par tjedana, ponekad i češće, na naslovnicama crne kronike pojavi se neka priča o obračunu taksista. Stvari su se dodatno intenzivirale od pojave Ubera, a samo posljednja dva tjedna dogodila su se dva ozbiljna obračuna.

Prvo, prošlog tjedna, dok je čekao putnika, automobil Uberovog vozača opkolila su trojica muškaraca. Nakon što je krenulo gnjusno ponašanje, vrijeđanje i psovke, vozač se zaključao u automobil i sve snimio.

"Upozoravam te ko brata, samo dođi... Budalo, razbit ću ti šajbu, to je moj kruh, to je moj kruh", viče muškarac sa snimke koji je vozaču Ubera usput pokazao i stražnjicu. Potom su sva trojica sjeli u automobil. Jedan je još doviknuo "Jebem ti dijete".

Sinoć je ispred Filozofskog fakulteta zapaljen automobil drugog Uberovog taksista i to u trenutku kad je 36-godišnjak bio u njemu. Maskirani napadači orkužili su automobil, razbili stražnje staklo, ubacili bengalku i udaljili se u nepoznatom smjeru. Iako se još ne zna tko stoji iza napada i koji je razlog istog, vjerojatno nikoga ne bi iznenadilo da se radi o još jednom obračunu između taksista.

Tragom posljednjih događanja i napada na vozače Ubera, odlučili smo popričati sa njima.

Tri Ubera, tri različite priče, ali jedno im je zajedničko: Nije im svejedno

Zovem Uber koji me kupi na Radničkoj cesti. Odmah po ulasku predstavljam se kao Indexov novinar. Često su to riječi koje vam ne otvore vrata nastavku razgovora, ali prvi Uberov vozač s kojim smo razgovarali odmah je dao do znanja da voli razgovarati.

Priča prva: Razmišljam o odustajanju, roditelji mi se boje

"Prvo da vas pitam, jeste li za neki keks", nudi mladić u dvadesetim godinama. Govori vi iako je jasno da je svega par godina mlađi od mene, ako je uopće mlađi.

Zahvaljujem se, kažem da mi ne treba nuditi jer sam novinar. Smije se. "Ma što ti je, to je praksa, svima tako nudim", kaže mladić kojemu u startu obećavam anonimnost.

Pričamo o napadima i neugodnostima koje svakodnevno doživljavaju vozači Ubera.

"Naravno da se bojim", odmah priznaje. "Razmišljao sam i o odustajanju", iskren je vozač kojemu je Uber dodatni izvor zarade, a vozi ga oko dva mjeseca.

Pitam ga je li imao neugodnosti, a on kao da je jedva dočekao da se nekome pojada.

"Za vikend na semaforu na Savskoj cesti, oko dva sata ujutro. Imao sam klijente, a Škoda Octavia oko dva sata ujutro s oznakama Radio Taxija stala je ispred mene na semaforu. Vozač se ubacio ispred mene. Kad je došlo zeleno nije mi dao proći. Krenuo sam u drugu traku, ali i on je. To je trajalo neko vrijeme, onda mu je došao kolega. Nešto su gestikulirali i otišli", priča mladić koji je, eto, ničim izazvan doživio neugodnosti jer ga vozač konkurentskog taksija jednostavno nije želio pustiti.

Dodaje da su imali nedavno i sastanak vozača, više neformalnu kavu. Otkriva mi da se više boje mlađi taksisti nego stariji.

Ovo mu je dodatna zarada i ne zna što da misli o svemu.

"Ako mi je država dala dopuštenje, tko su onda oni. Pa ja radim sve legalno, imam sve papire, ako država zabrani Uber, ja ću ga prvi prestati voziti", kaže mladić.

"Kad sam jutros pročitao da je zapaljen automobil na plin, odmah sam kolegama rekao da je to netko Uberov. Uberovi vozači često voze na plin, a često su meta napada", prepričava mi.

Priznaje da je zabrinut, a posebno mu je teško što su mu zabrinuti i roditelji.

"Ne dao Bog da se dogodi nešto automobilu. Nije ovo neki skupi automobil, ali gdje sam ako se nešto dogodi", završavamo vožnju u centru grada, u Petrinjskoj koju sam rekao jer mi je prva pala napamet. Ionako se odmah zove novi Uber.

Priča druga: Trebaju biti uljudniji, a ne napadati konkurenciju

Drugi vozač stiže za desetak minuta. Stariji gospodin nije bio osobito rječit. Sam je spomenuo prošlotjedni incident kod aerodroma, ali nije imao pojma o zapaljenom automobilu u kojem je bio vozač Ubera.

"A zato je cijeli dan kod Filozofskog policija", govori. Upravo je Filozofski naše odredište.

Drugi vozač je umirovljenik koji već pet mjeseci vozi za Uber i kaže da mu je jasno zašto se neki taksisti bune jer je mnogima to jedini kruh. Ipak, dodaje da su metode koje koriste potpuno neprimjerene.

"Proći će i to, velik broj taksista je počeo raditi i za Uber", kaže drugi sugovornik

"Ja sam cijeli život u trgovini, imao sam firmu koja je propala jer je konkurencija nudila niže cijene. To je tako, nikad mi nije palo napamet nekoga zbog toga napasti. Rekao mi je jedan poslovni čovjek iz Austrije: "Kako bi bilo lijepo kad ne bi postojala konkurencija"", priča drugi Uberov vozač s kojim sam razgovarao.

"Ali to je tako, treba se prilagoditi, moraju biti uslužniji putnici se dosta žale na njih", o taksistima Radio Taxija govori stariji gospodin.

On se, kaže, ne boji i nije imao neugodnosti. Ipak, priča kako ih znaju taksisti kod aerodroma potjerati. Tamo često, dodaje, dođe do konflikta.

Rastajemo se kod Filozofskog fakulteta i zovem treću vožnju u manje od sat vremena. Filozofski je pust. U dvorištu gdje se prošli tjedan održavao plenum tek tri automobila. Vrata fakulteta su ovaj put otvorena, ali nema tko kroz njih ući. Dvije studentice prolaze preko praznog parkinga.

Automobil, kako je aplikacija i obećala, stiže za desetak minuta. Zaustavlja se svega par metara od mjesta na kojem se još na tlu vide tragovi sinoćnjeg paleža.

Priča treća: Ako su taksisti jači od države, neka ukinu Uber

Dok je prvi vozač bio mladić u dvadesetima, a drugi umirovljenik, treći vozač je muškarac u srednjim godinama. Ispalo je tako, iako to nije bio nužni cilj, da sam u tri vožnje obuhvatio tri dobne skupine. Predstavljam se kao novinar, a moj treći šofer vidno je iznenađen. Kaže, nema pojma što bi rekao.

"Ne bojim se, gledam svoja posla", kaže mi sugovornik. Doduše, čovjek je krupnije građe, a opasan dojam ostavlja i brada. Malo je onih koji bi ga napali.

Kaže da nije imao neugodnosti, ali kolege ih imaju. Uber vozi gotovo od samog početka.

"Ja sam tu od početka, gledam svoja posla", nije baš za priču moj treći sugovornik.

Pokušavam ga potaknuti da priča, a on kaže da mi nema što reći. Šutim par sekundi, a sve razmišljam kako mi je zadnja vožnja propala. Postoji u američkom nogometu nešto što se zove Hail Mary, posljednje očajničko bacanje lopte da se barem pokuša spasiti izgubljena utakmica. U tom stilu bacam posljednje očajničko pitanje, možda se uhvati.

"Pa hajde, ovako anonimno, da možete koju biste poruku poslali konkurentskim taksistima?", pitam u nedostatku nečeg pametnijeg.

"Ne mogu im ništa poručiti, ne mogu se spustiti na njihovu razinu", kaže kratko.

No onda se, ničim izazvan, raspištoljio.

"Pa kad je budala spremna tako nešto napraviti, takvo krivično djelo", komentira paljenje automobila vozaču Ubera.

"Pa ako su ti taksisti jači od države, neka zatvore Uber", kaže i pohvaljuje napore da se o tome piše. Naglašava da u slučaju Radio Taxija manjina dolazi do izražaja,

"Eto što im rade, tamo su većina vozača normalni ljudi", raspričao se moj treći sugovornik.

"Ajde da ja tebe pitam kao novinara, što ti misliš?", sad već pričamo kao da se znamo sto godina.

"Ne koristim Radio Taxi otkad me jedan vozač na kolodvoru izvrijeđao jer po njegovu mišljenju nisam išao dovoljno daleko da se njemu isplati", kažem.

"Eto vidiš koji su to luđaci", smije se moj vozač u nevjerici.

"Ali ovi u Velikoj Gorici su još gori, to je bagra. Oni žive od tri vožnje dnevno. Pazi, evo ti računica, on naplati vožnju do grada ili gdje već oko 250 kuna, on za tri vožnje digne sto eura. A trošak mu je dvadeset eura. A oni kao govore o nekim papirima, licencama. To je oko 2400 eura mjesečno. I ne daju drugima da rade. I to u državi za koju su moji prijatelji poginuli", kaže vozač.

"Znači, branitelj ste", kažem više neformalno.

"Ma da, da, ali pusti to, nema to nikakve veze, to je nebitno, samo kažem kroz priču", govori mi.

"Pa vidiš šta oni rade, pa nije onaj Bahrudin sa zlatnim lancem kriv što je onakav. Kriv je onaj tko mu je dopustio da taj vozi po cesti", referira se moj šofer na prošlotjedni napad kod aerodroma.

Vožnja se bliži kraju, usporedbe radi, pitam koliko njemu treba da "digne" sto eura.

"A koliko", smije se. "Evo, ova će vožnja biti dvadesetak kuna. Računaj da se odradi dvadesetak takvih vožnja dnevno, to je oko 400 kuna. Meni je dnevni trošak oko 250 kuna, a ne računam ni amortizaciju. Tek nakon 250 kuna dnevno počinjem radit za sebe", objašnjava mi sugovornik, ali nikako na način da zvuči kao da se žali. Naprosto iznosi činjenice.

"Ali vidiš, mogao bi ja voziti i taksi, ali vozim Uber jer je odlična stvar. Čist sam, osjećam se korisno i za sebe i za društvo", smije se vozač. Rastajemo se na Trešnjevci.

"Ajde, nemojte se nervirat", kažem mu na odlasku.

"Bez brige, imam ja palicu ispod sica, ne boj se", smije se simpatični čovjek. Nemam pojma šali li se za palicu ili ne. Na kraju krajeva, nakon svega što doživljavaju vozači Ubera, tko bi čovjeku zamjerio.