NEMA sumnje da je koronavirus (Covid-19) najveća pandemija koja je zahvatila svijet još od španjolske gripe prije sto godina. Sve vlade zemalja koje su zahvaćene eksponencijalnim širenjem virusa, pa tako i hrvatska vlada, formiraju zdravstvene ili stožere civilne zaštite u kojima se nalaze ljudi iz struke koji relativno dobro obavljaju svoj iznimno zahtjevan i naporan posao, premda u nekim državama kasne s aktiviranjem.

Priča o izravnavanju krivulje brzo je ušla u javni diskurs, baš kao i upozorenja o ispravnom pranju ruku, društvenom distanciranju i odgovornom ponašanju (iako se građani različito od zemlje do zemlje drže upozorenja). Cilj je smanjiti brzinu širenja epidemije kako zdravstveni sustav ne bi postao preopterećen i time došao do talijanskog scenarija, gdje je apsolutni broj mrtvih od ovog tjedna veći nego u Kini, iako Italija ima tek 4% stanovništva Kine. Tek ćemo vidjeti kakve će biti konačne posljedice na talijansko društvo ovog izuzetno traumatičnog događaja.

Zamrzavanje aktivnosti zbog pandemije može dovesti, ne do recesije, nego do depresije
 
Istovremeno, otkazivanja događanja i putovanja, zatvaranja firmi i zabrane okupljanja koja su nužna da zdravstveni sustav ne kolabira, prijete svijetu ekonomskom krizom čije razmjere možemo samo naslućivati ovisno o trajanju pandemije. Ova pandemija je klasični primjer potpuno neočekivanog i nepredvidivog eksternog šoka ili Crnog labuda (Black Swan) koji potpuno narušava gospodarske tokove uzrokujući krizu i teške socijalne učinke. Na samom početku epidemije, prije nego što je prerasla u pandemiju, izgledalo je u gospodarstvu kao kratkoročni šok pada potražnje koji će rezultirati brzim, tzv. V-oporavkom, no s ubrzanim geografskim širenjem i produženim vremenskim trajanjem (stručne procjene govore o mjesecima), posljedice koje će koronavirus ostaviti na ekonomije, zbog zamrzavanja aktivnosti čitavog niza sektora i ograničenja kretanja ljudi i dobara, dovest će ne samo do neminovne recesije već može u pojedinim zemljama prerasti u depresiju (a u ekstremnoj situaciji i do katastrofe).
 
Projekcije pada BDP-a u drugom kvartalu 2020. su do minus 20% u eurozoni te između minus 10 i 15% u SAD-u. Na godišnjoj razini se predviđa pad BDP-a u SAD-u od 1% do čak 6%. Doduše, projekcije također tvrde da će se već u trećem kvartalu ekonomije znatno oporaviti, no te projekcije počivaju na ekstrapolaciji prethodnih trendova – drugim riječima predviđaju budućnost na temelju trendova iz prošlosti – i nisu nužno najtočnije. Slične takve projekcije na temelju ekstrapolacije prethodnih trendova su davane u trećem i četvrtom kvartalu 2008., i potpuno su promašile dubinu tadašnje krize u svojim prognozama. Osim toga, kineska ekonomija daje dobar primjer. U Kini je širenje virusa zaustavljeno, karantene su uglavnom ukinute i život će se polako vraćati u normalu u idućih par mjeseci. Ali Shaghai burzovni indeks i dalje pada zbog posljedica zaustavljanja dijela trgovine u ostatku svijeta. Povratna sprega zahvatit će i Kinu gdje se također predviđa optimistična revizija rasta na 2% ove godine (što je za kineski prosjek rasta od 10% u prošla dva desetljeća strahovito usporavanje).
 
Ograničenja antikriznog djelovanja
 
Na prvi pogled bankarski sektor danas je, za razliku od 2008., puno otporniji i jako dobro kapitaliziran, što bi značilo da u situaciji pada potrošnje i pada proizvodnje jeftini krediti na tržištu mogu relativno brzo stvari vraćati u normalu. Slični kratkoročni šokovi u prošlosti (dot-com mjehur ili krah burze 1987.) rezultirali su brzim oporavcima jer nije uništen strukturalni dio ekonomije. Ipak, u slučaju ove pandemije situacija je znatno drugačija. Prvo, prostor za reakciju monetarne politike je zbog posljedica krize 2008. značajno sužen. Kamate su već niske, a količina novca stvorenog od američkog Fed-a ili ECB-a 3 do 4 puta je veća nego prije krize 2008. Uostalom, veliki dio prenapuhanog rasta burzovnih indeksa tokom posljednjeg desetljeća izravna je posljedica ovog mjehura na tržištu novca, zbog kojeg su neki ekonomisti predviđali krizu baš 2020. S jedne strane to znači da novca u bankarskom sustavu ima dovoljno, što bi trebalo olakšati kreditiranje tokom recesije, ali s druge strane pitanje je koliko će i to biti onemogućeno naprosto velikim brojem firmi koje će se naći u krizi likvidnosti i potražnji za kratkoročnim kreditiranjem.
 
Dolazimo tako do drugog razloga manjka optimizma: krize likvidnosti. Tokom krize 2008. veliki problem bio je pad svjetske trgovine dobara od oko 20%. U prva dva kvartala 2020. bi taj pad mogao biti čak i veći (još nema procjena o razmjeru pada trgovine, tek očekivanja WTO-a o nastavku trenda pada), što ostavlja posljedice na veliki broj firmi koje će biti prisiljene radikalno rezati troškove kroz otkaze da opstanu ili će i same bankrotirati. Ako je trgovina zaustavljena i nema prometa, firmama izostaje priljev novca, novčani tok se zamrzava i javlja se problem likvidnosti. Bez priljeva novca ne mogu plaćati svoje obveze: dobavljače, plaće, račune ili poreze. Za one koji ne razumiju pojam novčani tok, on nije isto što i prihodi i rashodi. Prihodi i rashodi su računovodstvene kategorije, dok je novčani tok realna kategorija koja vam pokazuje koliko imate sredstava na bankovnom računu iz kojih mjesečno plaćate dobavljače, zaposlenike, struju, državne namete i slično. Možete imati milijunske prihode tokom godine, ali od mjeseca do mjeseca novčani priljevi od poslova koje ste naplatili vam omogućuju da firma opstaje, da uredno podmiruje svoje obveze. Ovo je važno za razumjeti laicima, birokratima i političarima koji obično ne shvaćaju kako je moguće da neka firma koja ima npr. 100 milijuna kuna godišnjih prihoda, a istovremeno nema dovoljno priljeva novca za pokrivanje tromjesečnih troškova. Bez priljeva novca tokom tri mjeseca takva firma se gasi. Upravo zato je primjerice Agrokor bio veliki problem hrvatske ekonomije – bio je generator nelikvidnosti jer zbog svog politički omogućenog monopsonskog statusa nije plaćao svoje obveze, što je veliki broj njegovih dobavljača dovodilo u probleme likvidnosti i nemogućnosti održavanja tekućeg poslovanja, bez obzira na prihode koje su imali.

Prema anketi pola hrvatskih firmi krizu može izdržati samo mjesec dana
 
U novootvorenoj grupi na Facebooku, Inicijativa "Glas Poduzetnika" koja je dala prijedloge vlastitih mjera na temelju mišljenja preko 5000 članova koja je grupa skupila u samo jedan dan, napravljena je mini anketa s pitanjem koliko dugo hrvatske male i srednje firme mogu izdržati s postojećim novčanim rezervama. Od onih koji su odgovorili (nije svakako reprezentativan uzorak, ali je indikativan rezultat), 47% ih može izdržati tek mjesec dana, a 45% tek 3 mjeseca. Drugim riječima, preko 90% malih i srednjih firmi u tom uzorku nema dovoljno likvidnosti da preživi jedno tromjesečje blokade. Njihovi ishodi su katastrofalni: zatvaranje firme i otkazi zaposlenicima.
 
Treći problem su posljedice na financijska tržišta i međuvalutarne odnose. Na burzama padaju svi oblici imovine, od cijena nafte i dionica (očekivano), do obveznica, pa čak i cijena zlata (točnije futures ugovora zlata). U običnoj krizi investitori izlaze iz dionica i ulaze u obveznice ili ako je situacija osobito problematična u zlato i sigurne valute poput švicarskog franka. Ovoga puta to se ne događa jer ljudi povlače svoje pozicije u dionicama, obveznicama i zlatu i pretvaraju ih u tekuću likvidnost, odnosno u gotovinu. Razlog je jednostavan: panično očekivanje da će u situaciji opće karantene novac u gotovini biti posebno važan. Drugim riječima, pozicija u zlatu vam ne vrijedi puno ako je ne možete brzo pretvoriti u novac.

Što ako se slučaj Franak pretvori u slučaj Euro?
 
Pozicije u obveznicama su pak dodatno narušene najavama vlada o velikim paketima stimulusa i novim zaduživanjima. Razlog tome su još uvijek nestabilne fiskalne pozicije brojnih država kao posljedice oporavka od 2008. Tadašnji stimulusi i spašavanja banaka opteretili su javne financije dugovima koji su i dalje visoki (SAD ima preko 100% duga u BDP-u, UK je na 85%, Francuska na 95%, Italija na 135%, a Grčka na 180%; Hrvatska je na 75%, što je gotovo dvostruko više od situacije prije prošle krize, što znači da nema previše prostora za novi rast duga). Zbog takve situacije i uloga fiskalne politike bit će znatno limitirana, iako nužna.
 
Upravo zbog ovih posljedica centralne banke pokreću inicijative za kupovinom državnih obveznica, što je u normalnim uvjetima problematično jer ima deprecijacijski učinak na tečaj, no u kriznim uvjetima će biti nužno. HNB pak grčevito brani tečaj kune deviznim rezervama koji unatoč tome raste u odnosu na euro (i trenutno je na 7,6). Problem za domaću ekonomiju je sličan onome sa švicarskim frankom: kada kuna jako izgubi vrijednost u odnosu na euro rastu troškovi otplata kredita. Ako se slučaj Franak pretvori u slučaj Euro, situacija za dužnike u državi će se naglo pogoršati.

Suzbijanje pandemije ili sprječavanje ekonomske katastrofe

Poseban problem je dilema izbora između dva cilja: suzbijanje pandemije i sprečavanje ekonomske katastrofe, što za političare čini Faustovsku dilemu. Nijedan scenarij ne uključuje istovremeno ostvarenje oba cilja. Ako se olakšaju restriktivne mjere sprečavanja pandemije da se ne ugrozi ekonomija, smrtnost će se dramatično povećati, pojačavat će se kritike i javni pritisci na vlade da pooštre zdravstvene mjere i ograniče kretanje i aktivnosti građana u svrhu zaštite života (kao u Italiji ili kao što je recentno istraživanje Imperial Collegea upućivalo na posljedice u UK-u i SAD-u). Ako se restriktivne mjere kretanja i aktivnosti produže s početnih mjesec dana na tri ili, po zlogukim prognozama, na šest do dvanaest mjeseci, ekonomije će krahirati, dramatično će narasti nezaposlenost i siromaštvo, rastu rizici socijalnih nemira i dezintegracije društva u kaos.

Istraživanje Imperial Collegea by Index.hr on Scribd

Time se otvara prostor za radikalne populističke opcije koje teže kroz ograničavanja sloboda i prava, suspenziju demokracije i diktatorska "brza rješenja" nametnuti autarkiju te pokrenuti spiralu kretanja prema dnu, ka dugoročnoj destrukciji društva. Povijesna iskustva su rječita. Predstoji nam trka u vremenu. U zemljama gdje postoje funkcionalne institucije u koje građani imaju povjerenje i gdje dominira mentalitet poštovanja usvojenih pravila igre puno su veći izgledi za brzo prevladavanje pandemije, nego u društvima labavih institucija i dominantnog mentaliteta bezakonja. Time će i posljedice ekonomske krize u funkcionalnim državama biti manje.
 
Problem hrvatske ekonomije nije ovisnost o turizmu, nego korupcija, javni sektor i proračunski nametnici
 
Svaka država je specifična po učinkovitosti institucija, kulturnim obrascima ponašanja, poštovanju pravila društvene igre, strukturi ekonomije, razvijenosti javnih dobara itd. Zbog toga imaju i različite ekonomske i socijalne ishode. Specifičnosti Hrvatske joj ne idu u prilog za brzo prevladavanje aktualne pandemije i započete gospodarske krize, kao što joj nisu pogodovali pri velikoj depresiji 2008. koja se u Hrvatskoj, za razliku od drugih zemlja, produžila do 2015. godine.
 
Hrvatska se suočava s velikim dilemama i malim kapacitetima rješavanja problema. Kako djelovati da istovremeno spasimo živote u borbi protiv pandemije, a da ne uništimo stupove na kojima počiva ekonomija i društvo u cjelini – male i srednje firme: proizvođače, izvoznike, obrtnike, turističke djelatnike...

Ogroman broj faktora koji našu ekonomiju čine krhkom
 
Hrvatska ekonomija izuzetno je nestabilna zbog ogromnog broja internih faktora koji je čine krhkom, od korupcije koja korodira institucije, nefunkcionirajućeg pravosuđa, kronično neefikasnog javnog sektora koji sustavno i organizirano uništava poduzetništvo, do ogromnog broja proračunskih nametnika koji onemogućavaju bilo kakve reforme nefunkcionalnog sustava. Hrvatska je primjer zemlje neuspješne tranzicije, u kojoj su tobože tržišne reforme bile provođene na potpuno netržištan način političkim odabirom pobjednika. Time je stvorena gospodarska struktura ovisna o polici i nekonkurentna na vanjskom tržištu (pa nije čudo da se postavljeni politički podobni a nesposobni kadrovi iz takvih firmi ne javljaju u ovoj krizi jer znaju da ne ovise o rezultatima, već o političkoj volji).

Povrh toga rat je imao izuzetno negativan utjecaj na domaću radnu snagu, održivost mirovinskog sustava, ali i na formiranje institucija kojima su zavladali politički podobni kadrovi koji su u potpunosti partijski personalizirali institucije poput pravosuđa, policije, sveučilišta, općenito sve državne službe, učinivši ih time koruptivnim i neučinkovitim. Usprkos nepovoljnom institucionalnom okruženju, u malim nišama razvijala su se mala i srednja poduzeća orijentirana na izvoz (gdje nisu mogli biti ucjenjivani od lokalne politike) te ITC sektor orijentiran na svjetsko tržište (a ne na klijentelistički odnos s politikom) koji su bili velikim dijelom nositelji ekonomskog oporavka nakon integracije države u EU. Oni će u idućim mjesecima biti posebno izloženi unutrašnjim i vanjskim pritiscima. Ako taj zdravi dio hrvatskog gospodarstva propadne zbog loših mjera hrvatske politike, negativne posljedice na rast će biti dugoročne, a oporavak bitno ugrožen.

Svaka kriza posebno teško pogađa Hrvatsku
 
Zašto je važno imati na umu navedene faktore? Zato što je upravo zbog ovih razloga, a ne zbog ovisnosti o turizmu ili tobožnje „nizozemske bolesti“, hrvatska ekonomija izuzetno nestabilna i svaka kriza u svijetu posebno teško pogađa Hrvatsku. Druge korumpirane zemlje poput Grčke i Italije imaju slične probleme i jednako se teško nose s posljedicama kriza. Nije stoga čudno da su upravo najkorumpiranije zemlje imale teže i dugotrajnije oporavke. Nažalost, to će se dogoditi i u ovom slučaju jer smo strukturalno izuzetno osjetljivi na krizu.
 
Osim tih strukturnih faktora pogodit će nas i oni ciklični. Padom potrošnje, padom proizvodnje i izvoza te izvjesnim gubitkom prihoda od turizma nužno će značajno opadati prihodi od PDV-a (koji čine oko 40% proračuna). Zbog zatvaranja firmi i povećanih otkaza padat će prihodi od poreza na dohodak i dobit (koji zajedno čine oko 10% proračuna), ali i prihodi od doprinosa na zdravstveno i mirovinsko (koji čine oko 20% proračuna). S druge strane povećani broj nezaposlenih rezultirat će pritiskom na rashodovnu stranu proračuna gdje već raste potražnja za naknadama za nezaposlene. Pritisak na rast rashoda s jedne strane, i veliki očekivani pad prihoda s druge (procjene su od 7% do čak 20% manjih prihoda) dovodi državu u problem financiranja svih svojih obveza: plaća u javnom sektoru, mirovina, financiranja zdravstvenog i obrazovnog sustava, policije, vojske, i naravno ogromnog broja podobnih udruga, instituta, Crkve, sportskih organizacija i sličnih proračunskih nametnika čiji rashodi su povećani upravo za vrijeme ove vlade.
 
Vladine mjere pokazuju da su potpuno izgubljeni u ovoj krizi
 
Rješenje krize u Hrvatskoj je tek dijelom u hrvatskim rukama, više će, srećom, ovisiti o rješavanju krize kod naših najznačajnijih vanjskotrgovinskih partnera. Bit problema je da hrvatska vlast svojim iracionalnim aktivnostima tipa "pranja ruku u lugu'"ne produži agoniju. Kao što je produbila krizu nakon depresije 2008. godine.
 
U prvom planu je pojačavanje djelovanja na skraćivanju trajanja pandemije uz angažiranje svih stručnih potencijala iz Hrvatske i inozemstva gdje djeluju vrhunski svjetski stručnjaci podrijetlom iz Hrvatske upravo na planu epidemiologije. Dobivanje utrke u vremenu s pandemijom je ključno.
 
U gospodarstvu je već jasno da je kriza neminovna, da je veliki broj malih i srednjih firmi već sada u velikim problemima, da je velik dio uslužnog sektora potpuno zamrznut, da je prestao novčani priljev, da se firme zatvaraju i da se nažalost dijele otkazi. Tu više danas nema nepoznanica, otvoreno je samo koliko će to trajati. A kad nema nepoznanica lakše je rješavati probleme, samo ih treba odmah dimenzionirati na minimalno tri mjeseca, sa scenarijima djelovanja od četiri do dvanaest mjeseci, uzimajući u obzir i najgoru opciju od dvije godine (jer će posljedice trajati i nakon svladavanja pandemije).

Vlada zanemaruje činjenicu da se vrijeme ne može vraćati
 
Prvi potezi vlade sa 63 mjere pokazuju da su potpuno izgubljeni u ovoj krizi. Vlada zanemaruje notornu činjenicu da se vrijeme ne može vraćati. Štete koje su pandemijom nanijete hrvatskom gospodarstvu do danas su trajne i nepovratne, kao što će biti sve dok im je zamrznuta aktivnost. Odgoda obaveza firmi za buduće vrijeme kad se riješi pandemija znači buduće nametanje obaveza firmama koje, ako uspiju preživjeti pandemiju, neće uspjeti preživjeti teret povrata odgođenih nameta jer nisu imale u međuvremenu nikakvih prihoda da bi mogle uštedjeti za plaćanje odgođenih nameta (teoretski mogu ako udvostruče produktivnost u kratko vrijeme i nađu kupce za svoje proizvode i usluge – što je u ovom trenutku znanstvena fantastika). Dakle, ove mjere su za mnoga poduzeća sigurna smrt.
 
Zašto vlada ovako postupa? Nije iz zlih namjera, ali jest u svrhu političkog samoodržanja na vlasti. Članovi ove vlade su naprosto birokratski formatirani i rezultat negativne političke selekcije. Izgleda da nitko iz vlade (ne odnosi se samo na članove vlade, nego i na mnoštvo nekompetentnih podobnih činovnika po ministarstvima) ne razumije kakvu odgovornost snose poduzetnici prema svojim radnicima. Nitko od njih ne razumije što znači osigurati svaki mjesec plaće za sve svoje zaposlenike. Ministrima u vladi i njihovim činovnicima plaća ide svaki mjesec bez obzira na to koliko dobro ili loše radili svoj posao. Jer imaju moć prisile uzimanja poreza i diskrecijsko pravo neodgovornog trošenja javnih sredstava. Njihove birokratske i diplomatske karijere jednostavno ne poznaju takav oblik odgovornosti niti razumiju koncept upravljanja rizikom. No stupovi ekonomije – male i srednje firme – razumiju taj oblik odgovornosti i što je najvažnije znaju što je rizik.

Ova kriza je velika prigoda za reforme, ali to ne možemo očekivati od ove Vlade
 
Ova kriza je velika prigoda da se konačno provedu nužne institucionalne i tržišne reforme, ali to nije realno očekivati od ove vlade. Oni će nastaviti vrludati očekujući da se problem riješi nabadanjem proturječnih mjera ili naprosto riješi sam od sebe ili da se kriza apsolvira izvana. S obzirom na to da ova vlada egzistira na temelju političke korupcije, kupovinom zastupnika konkurentnih opcija bez moralnog integriteta, njen očit primarni cilj je održanje na vlasti pod svaku cijenu da bi mogla, u prostorima bezakonja koje je sama uspostavila, vršiti ekstrakciju nacionalnog bogatstva u korist klijentelističkih interesnih skupina koje je drže na vlasti.
 
U hrvatskoj javnosti već su profilirani kvalitetni savjeti i preporuke onih koji razumiju kako funkcionira gospodarstvo, onih koji kreiraju dodanu vrijednost, od Inicijativa Glas Poduzetnika pa nadalje. Već se kristaliziraju konkretne i učinkovite mjere koje bi u narednom razdoblju pomogle oporavku hrvatske ekonomije (i čiji bi se učinak mogao i modelirati i mjeriti), bilo da se radi o konkretnom paketu fiskalnih stimulusa, financiranju očekivanog proračunskog deficita, izradi varijanti rebalansa državnog proračuna, ulozi HNB-a u održanju likvidnosti i obrani tečaja, beskamatnim odgodama plaćanja kredita, otpisu dugova, rezanju poreza, uštedama kroz smanjivanje svih nepotrebnih proračunskih rashoda, nužnoj reformi sudstva kako bi se povratilo povjerenje u institucije, ukidanju svih parafiskalnih nameta firmama, omogućavanja firmama da mogu radnike stavljati na pola radnog vremena bez da moraju to prijavljivati državnoj birokraciji ili tražiti posebne dozvole, kadrovskom ventiliranju javne uprave i oslobađanje od nesposobnih stranačkih uhljeba, itd.

Vlada bi trebala poslušati prijedloge struke i poduzetnika
 
Potpuno je razumljivo da razumni prijedlozi mjera koji minimiziraju rizik uništenja hrvatske ekonomije dolaze od (1) poduzetnika koji nisu ovisnici od države, (2) vlasnika i predstavnika firmi koje većinom izvoze i time uspješno konkuriraju na inozemnom tržištu te (3) ekonomista koji znaju modelirati učinke mjera i koji su međunarodno dokazani ili svojim znanstvenim doprinosima, ili iskustvom u privatnom sektoru, ili iskustvom u formiranju uspješnih ekonomskih politika (u Hrvatskoj ili u svijetu). Od profesora s hrvatskih ekonomskih fakulteta, tzv. ekonomskih analitičara ili komorskih "stručnjaka" koji tri desetljeća prodaju maglu ne može se očekivati ništa suvislo. Njihove "ideje" su provincijalne i bezvrijedne, ali su, nažalost, svoja neznanja ugrađivali u tri protekla desetljeća gospodarske stagnacije i relativnog zaostajanja Hrvatske za konkurentskim državama. Kao što se ne može očekivati od gomile politički uhljebljenih birokrata da smišljaju mjere ekonomskog oporavka jer niti su kapacitirani niti imaju znanja za to. Uostalom nisu za to zaposleni, na poslu su samo da primaju plaće i dokazuju lojalnost politici koja ih je zbrinula.
 
Ako vlada, nekim čudom samoprosvijetljena, donese odluku da želi minimizirati rizik destrukcije hrvatske ekonomije u uvjetima pandemije, jedini savjet joj je da se osloni na prijedloge i preporuke one struke koja razumije kako funkcionira gospodarstvo.
 
P.S. Za kraj jedna zanimljivost: u jeku ove pandemijske i ekonomske krize ponovo se pojavila potražnja za mišljenjima stručnjaka i znanstvenika u svrhu rješenja krize, dok je do prije par mjeseci jasan trend među populistima bio da se stručnjake i znanstvenike ne treba slušati jer su tobože postali „otuđeni od naroda“, „elitisti“, „pametnjakovići“ itd. Na sličan način protivnici cijepljenja dobili su bolan uvid u to kako bi svijet izgledao kada ne bi bilo cjepiva koji su rezultat znanosti. I sad očekuju cjepivo protiv koronavirusa od stručnjaka i znanstvenika. Hoće li populisti i teoretičari zavjera išta naučiti iz ove krize? Sumnjam. Ali i oni će, ironično, koristiti blagodati od rješenja istih tih „otuđenih“ stručnjaka i znanstvenika kojima ne vjeruju.
 
* Vuk Vuković doktorirao je na Oxfordu. Suosnivač je i direktor britanske tvrtke Oraclum Intelligence Systems

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.