EKONOMIST i poduzetnik Vuk Vuković dao je veliki intervju za portal The Conservative. U njemu je govorio o poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj, utjecaju koronakrize na hrvatsku ekonomiju, zahtjevu udruge Glas poduzetnika da članstvo u Hrvatskoj gospodarskoj komori bude dobrovoljno, prijeko potrebnim reformama koje vlada i dalje odbija provesti te cijelom nizu drugih aktualnih tema.

Vukovićev intervju s portala The Conservative u cijelosti.

Vuk Vuković doktor je političke ekonomije sa Sveučilišta Oxford te osnivač i suvlasnik tvrtke Oraclum, sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovaj mladi znanstvenik i poduzetnik, koji povremeno nastupa i kao ekonomski analitičar u hrvatskim medijima, također je i stručni savjetnik u prvom velikom udruženju malih i srednjih poduzetnika, Udruzi Glas poduzetnika, a odnedavno i vanjski član saborskog Odbora za financije i proračun.

Kako objašnjavate jaku antipoduzetničku klimu u Hrvatskoj?

Smatram da postoje dva temeljna uzroka za postojanje antipoduzetničke klime. Jedan se odnosi na ostatke predindustrijskog, agrarnog i čak tribalnog društva, a drugi na skretanje modernizacijskih procesa tijekom tranzicije u pravcu konstruiranja klijentelističkog ili crony sustava, gdje u društvu dominira zarobljena država, a ne tržište i poduzetničke inicijative. Radio sam s kolegama Štulhoferom i Burićem istraživanja na temu onog što je sociolog Josip Županov nazvao egalitarni sindrom. Ustanovili smo da je u Hrvatskoj i dalje prisutan taj sindrom u mentalitetu i svjetonazoru, a obilježavaju ga poimanje svijeta kao igre nulte sume, načela uravnilovke te pasivan, nerizičan odnos prema svijetu, što je sve suprotno poduzetničkom mentalitetu i spremnosti preuzimanja rizika.

Koliko je tomu doprinijela prilično ubrzana modernizacija koju nije pratila potrebna promjena svijesti?

Hrvatska je kao zemlja periferije prošla proces ubrzane modernizacije, točnije prijelaza iz agrarnog u industrijsko društvo, u razdoblju od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, što je bilo jako brzo u odnosu na zemlje poput Britanije, Francuske ili Njemačke. Dok su one ovakvu tranziciju prolazile od 140 do 150 godina, mi smo je prošli u samo 30-ak godina. Budući da se na Zapadu modernizacija događala postepeno, tako se i mentalitet polako prilagođavao, dok se kod nas mentalitet i nove moderne vrijednosti nisu uspjele etablirati u tako kratko vrijeme.

Kod nas je jedna generacija u svom životu prošla čak tri industrijske revolucije, što je svojevrsni civilizacijski šok koji nije uspio u jednoj generaciji iskorijeniti ostatke predmodernog i naposljetku je uzrokovao određeni otpor modernizaciji. Također, na zatečene pozitivne procese modernizacije, tijekom tranzicije, od početka 90-ih godina prošlog stoljeća do danas, nisu se uspjele dograditi inkluzivne institucije kao što su demokratske, pravosudne i tržišne institucije, već je upravljačka elita iz prošlog režima samo promijenila političku masku i nastavila po starom. U tu svrhu kreirane su koruptivne institucije bez razvojnih poticaja ili ekstraktivne institucije, odnosno stvoren je zarobljeni i zatvoreni sustav koji nije mogao dovesti do ubrzanog ekonomskog rasta. Stoga je Hrvatska zapela u tranziciji te je, zaostajući u razvoju, dospjela s početnog drugog mjesta tranzicijskih zemalja na samo dno.

Ulaskom u EU očekivalo se da će socijalističko i tranzicijsko nasljeđe pomalo blijediti. Događa li se to ili se zbog pomanjkanja strukturnih reformi Hrvatska još uvijek nalazi u limbu između dogovorne i prave tržišne ekonomije?

Strukturne reforme odvijaju se u širem tržišnom okruženju, kao što je primjerice tržište EU, i u uređenom poretku vladavine prava, a ne političke samovolje, gdje se poduzetnici kao tržišni akteri prilagođavaju promjenama tržišne potražnje, stvarajući time fleksibilnu konkurentnu gospodarsku strukturu. Taj pomak bez promjene institucionalnog okvira u Hrvatskoj neće biti moguć. Bez reformi, očekuje nas dugoročna stagnacija i nazadovanje u odnosu na okruženje. Ali ovdje se radi i o mentalitetu. Premda je potrebno dugo vrijeme za njegovu promjenu, treba imati u vidu da, zajedno gledajući, procesi modernizacije i tranzicije kod nas traju već 70-ak godina. Pojavile su se nove generacije koje imaju priliku u EU okruženju napraviti iskorak iz zatvorenog kruga stagnacije te početi efikasno koristiti demokratski kapital u donošenju javnih politika i kreiranju slobodnih tržišnih institucija kao temeljnog generatora povećanja bogatstva nacije. Istraživanja pokazuju da mlade demokracije uvijek imaju problem prilagodbe jer su ih u većini slučajeva institucionalno oblikovale elite iz starog sustava.

U slobodnoj su Hrvatskoj, u stvari, stare elite stvorile koruptivni sustav…

Elite iz socijalizma sudjelovale su u stvaranju nove države i odmah u početku, radi svojih uskih interesa, eliminirale potencijal za konkurentnu tržišnu ekonomiju. Prvenstveno kroz usko politički upravljanu privatizaciju, gdje se hrvatsko gospodarstvo prvo nacionaliziralo s ciljem da ostane pod političkom kontrolom, a potom se dodjeljivalo po političkim, a ne tržišnim kriterijima uskom krugu odabranih ljudi. Kako je to od početka, i još u ratnim uvjetima, bilo neučinkovito, privatizacija se nastavila tako da je po koruptivnim uvjetima stara-nova elita rasprodala dio firmi, odnosno imovine, stranim vlasnicima. Potpuno suprotno od onog što je predlagao Milton Friedman, a to je iskorištavanje prednosti decentraliziranog društvenog vlasništva kroz brzu podjelu vaučera ili vrijednosnica i otvaranja tržišta kapitala. Provedeni model privatizacije, nažalost, nije imao nikakve veze sa stvaranjem konkurentne tržišne ekonomije.

Kako konačno popraviti poduzetničku i ulagačku klimu u Hrvatskoj?

Ključ su dugoročne institucionalne reforme. Hrvatskoj su, za poticanje poduzetništva te domaćih i stranih ulaganja, potrebne korjenite promjene u tri sfere: sudstvo i vladavina prava, regulatorni okvir i porezni okvir. Kad se poduzetnici odlučuju na investicije ili na pokretanje firmi, u pravilu se orijentiraju prema navedenim ograničenjima. Pitaju se jesu li porezi previsoki i ograničavajući, odnosno je li porezni sustav prekompleksan s nizom parafiskalnih davanja i neizvjestan u smislu da se stalno mijenja i različito tumači. Tu stojimo prilično loše, uključujući i nekompetentnu poreznu administraciju, gdje je politička podobnost glavna preporuka.

Drugi je ograničavajući faktor birokratski i regulatorni okvir koji čine nepregledna mreža propisa koji su međusobno proturječni te hrpa agencija koje traže uglavnom nepotrebnu papirologiju, čime se stvaraju preveliki troškovi i otežava otvaranje i razvoj firmi. Treća je problematična sfera pravosudni okvir koji generira ogromnu neizvjesnost i nepravdu, što neposredno negativno utječe na poslovanje firmi, kao i na ulazak stranih investitora koji su često požalili zbog dolaska u Hrvatsku. U sve smo tri kategorije prilično loši, a posebno smo loši u pravosuđu, gdje smo po učinkovitosti i neovisnosti pravnog sustava na samom svjetskom dnu (140. od 141 zemlje). Dodao bih da je veliki izvor ovih neefikasnosti pretjerana politizacija društva, gdje politika determinira i kadrove i poslovne ishode. Stoga je preduvjet institucionalnih reformi raditi na depolitizaciji svih javnih institucija.

Što poduzetnici sami mogu napraviti kako bi popravili svoj imidž u javnosti koji je kreiran uglavnom prema tranzicijskim tajkunima i najvećim tržišnim igračima za koje često vrijede posebna pravila?

Ovdje je najprije potrebno razdvojiti politički stvorene kvazi-poduzetnike koji uspijevaju isključivo zato što su usko vezani s politikom od onih koji opstaju svojom kvalitetom na tržištu, bez pomoći politike. Smisao je poduzetništva da poduzetnik na sebe preuzima rizik izlaskom na tržište te na temelju tog rizika očekuje i visoke povrate. Političko uvezivanje eliminira rizik tržišta. Imate firme koje izvan tržišnih uvjeta prodaju svoje često nepotrebne proizvode ili usluge državi ili pak opstaju isključivo zbog politički omogućenog monopolskog položaja, a ne zato što su konkurentne. Ekonomisti bi rekli da je to neefikasna alokacija resursa koja snižava potencijale rasta.

Čini se kako se, doduše stidljivo, stanje našeg poduzetništva ipak mijenja…

Istina, pogotovo rastom novih IT poduzetnika koji nemaju nikakve veze s politikom i uspijevaju biti konkurentni na svjetskom tržištu. Takva klima, koja se razvija usprkos svim problemima koje imamo, potiče mlade ljude da se okušaju u start-up pothvatima. Puno njih će u pojedinim inicijativama propasti, no to je poanta poduzetništva - pokušaj i pogreška, odnosno trial & error kroz koji čovjek naučiti na vlastitim greškama i idući put bude bolji. Ono što poduzetnici još mogu napraviti da bi promijenili zastarjele percepcije poduzetništva i tržišta jest organizirati se u udruge kao što je Glas poduzetnika i raditi stalni pritisak na vladu i sabor da mijenjaju zakonska ograničenja širenju poduzetništva i ubrzanju ekonomskog rasta.

Covid-kriza umnogome je do kraja ogoljela javne sustave kao potkapacitirane, skupe i nedovoljno učinkovite te razotkrila pravo lice vladajuće klase koja gaji neskrivene simpatije prema represiji i cenzuri. No ista je kriza iznjedrila i prvo pravo udruženje malih i srednjih poduzetnika, spomenutu Udrugu Glas poduzetnika, u kojoj ste glavni ekonomist. Što novo u hrvatski javni prostor donosi UGP?

Mislim da smo u manje od godinu dana postojanja donijeli veliku i pozitivnu disrupciju u društvu. Od samih početaka, od sredine trećeg mjeseca kad je UGP pokrenut tek kao inicijativa na društvenim mrežama koja je potaknula vladu na bolji paket ekonomskih mjera za suočavanje s krizom, pa sve do pritiska koji non-stop pravimo na sve visoko politizirane institucije u zemlji. Optužuje nas se da smo rušitelji institucija, no to je apsolutno netočno. Naš su cilj učinkovite institucije, a to znači maknuti političku samovolju iz institucija koje nude javna dobra. Zato je reforma HGK u pogledu traženja dobrovoljnog članstva bitna jer smanjuje ulogu politike u toj instituciji. Ako žele i dalje biti politički zarobljeni, gubit će članove i smisao postojanja. Ako žele opstati, moraju se riješiti političkog utjecaja. Slične stvari tražit ćemo u svim sferama društva, zato se naša vizija i zove Hrvatska 2.0; Hrvatska u kojoj pravosuđe nije politički oktroirano, u kojoj postoji poticajni okvir za razvoj firmi i ulaganja i u kojoj javna dobra služe svim građanima, a ne partikularnim interesima.

UGP je glasnim negodovanjem protiv određenih politika vlade i forsiranjem interesa malih i srednjih poduzetnika osigurao medijsku vidljivost. Stječe se dojam da se udruga pozicionirala više kao grupa za pritisak, nego lobističko društvo koje, gajeći korektne odnose s vlasti, nastoji utjecati na politike vladajućih. Hoće li vašim nedavnim imenovanjem u Odbor za financije i proračun sabora UGP dobiti i snažnu lobističku polugu?

Mi zapravo ciljamo da budemo obje te stvari – i grupa za pritisak i lobističko društvo. S jedne strane, putem medija i brojnih akcija vrlo uspješno stvaramo pritisak za određene društvene promjene, što javnost vidi i velikim dijelom podržava. S druge strane, uvijek nudimo i ruku partnerstva vladi i lokalnoj samoupravi putem vrlo konkretnih prijedloga ekonomskih politika i mjera. Primjerice, kod obnove Sisačko-moslavačke županije, naša ekipa arhitekata i građevinara napravila je sjajan projekt Centar novog života zahvaljujući donacijama koje smo prikupili za obnovu tog kraja. Tu smo dali i prijedloge kao Ekonomski savjet kroz pregled uspješnih i neuspješnih praksi u svijetu nakon prirodnih katastrofa uz stručno obrazloženje kako bi se Hrvatska trebala postaviti. Slično ćemo napraviti i s prijedlogom distribucije sredstava iz EU programa pomoći. Želimo skrenuti pozornost javnosti i politike na najbolje prakse revitalizacije ekonomije i pokretanja reformi.

UGP je veljaču započeo velikim prosvjedom u Zagrebu, a očekuje se i nastavak prosvjednih aktivnosti. Ovo je prvi put da se mali i srednji poduzetnici organizirano bune protiv niza štetnih politika. Može li taj tip poduzetničkog aktivizma ostati trajno prisutan u javnom prostoru i nakon covid-krize?

Smatram da može. Jenjavat će, naravno, kako se ekonomija bude otvarala, a ljudi vraćali na posao. Stalno ponavljamo rečenicu: "Dajte nam da radimo", to je misao vodilja svih tih ljudi okupljenih oko UGP-a. Ne tražimo nikakve privilegije ili pogodnosti, samo nas pustite na miru da radimo. Ali sada je postignut moment da jedna ovako snažna grupa sudjeluje kao partner u provođenju ključnih reformi koje hrvatsko društvo treba. Ako vlada u tome ne bude htjela biti partner, to će raditi na svoju štetu i na štetu ekonomije i države. Ne smije nam se dogoditi isti scenarij višegodišnje stagnacije kao nakon prošle krize. Da bi se to izbjeglo, potrebne su reforme i na tome ćemo inzistirati u našem daljnjem djelovanju, i nakon što prođe pandemija. I nećemo prihvaćati nikakva polovična rješenja, nego korjenite promjene u depersonalizaciji i depolitizaciji institucija prije svega.

Promatrajući neke naprednije zapadne demokracije koje su doživjele i jaču represiju uslijed ove pandemije od Hrvatske, može se steći dojam da smo još i dobro prošli kako je moglo biti. Kako biste ocijenili ukupni pristup vlade i Stožera ovoj krizi i smatrate li da je bilo i pozitivnih poteza?

Smatram da se vlada našla u situaciji klasičnih polovičnih rješenja. Niti je riješen problem pandemije, niti je spašena ekonomija. Što ako se dogodi novi značajan rast broja slučajeva?! Idemo li onda opet u lockdown?! Možemo samo zamisliti kakav će to tek biti udarac na ekonomiju, kad znamo da smo u prvom lockdownu u travnju imali pola milijuna radnika na državnim potporama, a u listopadu, prije drugog, blažeg lockdowna, skoro 100.000 radnika na državnim potporama. Sada je ta situacija još teža, tako da je jedan značajan dio ekonomije na koljenima. S druge strane, ako pandemija više ne eskalira, vlada će se opet slavodobitno proglasiti pobjednicom, taman uoči lokalnih izbora, i zanemarit će daljnje inzistiranje na reformama. Posljedice toga osjećat će se godinama. Nisam optimističan ni oko jednog od ova dva scenarija. Drugi će samo kratkoročno povećati optimizam i brzo nas gurnuti nazad u pred-pandemijski status quo.

Iz vlade i Stožera civilne zaštite pozivaju na strpljenje, naglašavajući pritom da moramo biti oprezni kako ne bismo ugrozili turističku predsezonu i sezonu. Ispada da odgovorni otvoreno protežiraju turističku djelatnost, dajući joj prioritet pred ostalim gospodarskim aktivnostima. Je li to ispravan pristup, znajući kolika je važnost turizma za hrvatski BDP, ili je riječ o nedostatku vizije?

To je realnost i nije nešto što se može tako brzo mijenjati. Mi smo doista jako ovisni o turizmu i to nam značajno diže standard u odnosu na neke susjedne zemlje. Turizam je, po meni, bogatstvo koje se isplati štititi i volio bih vidjeti stalni rast turizma, ali da mu udio u BDP-u bude manji, odnosno da još brže rastu drugi sektori. Tu doista jest riječ o nedostatku vizije, što nas opet vraća na sve one reforme koje je potrebno provesti kako bismo doživjeli napredak drugih sektora. Turizam počiva na prirodnoj renti i, s obzirom na to da je decentraliziran, može se razvijati bez da mu smeta politika. Za razvoj ostalih sektora nužan su preduvjet toliko puta naglašene reforme.

Kao ekonomski stručnjak, kakva su vaša predviđanja o oporavku? Kad bismo mogli dočekati bolje dane?

Dugoročno, to ovisi prije svega o tome hoćemo li uspjeti natjerati vladu na konkretne reforme, sve one koje sam prethodno spominjao. Kratkoročno ćemo nakon otvaranja sigurno imati određeni rast već ove godine, u to nema sumnje. Firme će ponovno početi raditi i rast je neminovna posljedica. Ali održivost tog rasta, odnosno dugoročne promjene koje Hrvatskoj trebaju, ne možemo očekivati bez promjene dosadašnjeg politički zarobljenog načina funkcioniranja ekonomije.