DAMIR (65) je godinama nadomak centra Zagreba živio u uvjetima kakvi su većini ljudi danas teško zamislivi. Nije imao vode niti kupaonu, pa tako ni WC. Hodao je po golom betonu, osim u sobi u kojoj je bio stari i prljavi parket.

S njegovom obiteljskom mirovinom, bilo kakvo poboljšanje životnih uvjeta bilo mu je nezamislivo. U trošnoj je kućici u mladosti živio s roditeljima, a zbog bolesti se nije mogao zaposliti. Nakon njihove je smrti vlasništvo nad kućom prešlo na njegovog nećaka, a Damir je sve više klonuo duhom. Sve dok jednog dana prije šest godina nije krenuo volontirati kako bi se socijalizirao i pomogao onima koji su bili u još goroj situaciji od njega – beskućnicima.

Tada je upoznao i Vesnu Ribarić, humanitarku i osnivačicu inicijative Od srca do srca za beskućnike, i nakon nekoliko godina poznanstva volonteri su odlučili da je konačno došlo vrijeme za pomoć Damiru. Vlastitim sredstvima i uz pomoć jedne donatorice obnovili su mu dom, a on sada konačno može koliko-toliko normalno živjeti.

Volonteri sami kupili materijal

"To su Končarove kućice s dva stana. Njegovi roditelji su se još prije podijelili sa susjedom. Oni su prije mnogo godina dijelili jednu kupaonu, kada su se podijelili, Damiru je ostao zaštopan WC koji nije bio priključen na vodu, a bila je skinuta i pumpa", priča nam Ribarić. 

Pošto su sve radili uglavnom sredstvima volontera, obnovili su ono što su mogli. Zidove na kojima su bile gole cigle sami su ožbukali i pofarbali. Prozore i vrata nisu mogli mijenjati jer bi morali rušiti zidove, no barem su ih popravili do funkcionalne razine. Također su napravili i izolaciju kako bi mu računi za grijanje bili puno manji, a u tome bi mu trebali pomoći i novi uređaji za grijanje.

S obzirom na to da Od srca do srca za beskućnike nije udruga, već inicijativa, sami nikada ne prikupljaju donacije u obliku novca. Umjesto toga, njihovi volonteri sami su financirali materijal, a puno im je pomogla i jedna donatorica koja je za inicijativu čula nakon što je Ribarić sudjelovala u jednoj humanitarnoj emisiji na televiziji.

"Ona se nije htjela eksponirati, a rekla je da bi htjela pomoći jednom od umirovljenika koji teško žive. Ja sam tada odabrala Damira. Ona je par mjeseci davala za njega 50 eura i inzistirala je da ja upravljam tim novcem. Kada smo krenuli u akciju, javilo se još ljudi koji su došli ovdje pomagati. Davali su koliko su mogli, od 20 do 100 eura, s tim se odmah kupovao materijal", kaže Ribarić.

U kući nedostaje još jedino tuš

"Naš glavni majstor bio je Josip Đudarić, koji je inače prometnik u HŽ-u, a koji je radio s našim ljudima na Banovini. On je odradio jako veliki posao što se tiče vođenja radova. Većina volontera su umirovljenici, stariji od 65 godina, uz dvije mlađe žene koje dosta pomognu i odrade fizičke poslove", objasnila je.

Za puno su se stvari snašli i dobili ih jeftinije. Tako su na popustu našli linoleum kojim su obložili sve podove, a jeftinije su prošli i na odštopavanju septičke jame. Skupili su i za pumpu za vodu, a nabavili su i peć te namještaj koji je bio u puno boljem stanju od onog koji je Damir imao prije.

Ribarić mu je na kraju donirala svoj vrtni namještaj i uredili su mu malu terasu na koju su postavili puno zelenila. Tamo sada Damir sa svojim prijateljima volonterima pije kavu, a za posljednji dan akcije organizirali su i malo proslavu.

Damira smo pitali kako mu je izgledao život prije nego što su mu volonteri pomogli. "Iskreno, bilo mi je teško. Išao sam u Kustošiju gdje sam dobivao vodu u flašama. Iskreno, nisam imao volju ništa raditi. Ali evo, pomagao sam ljudima i na kraju su i oni meni pomogli", kaže.  

U kući još jedino nema funkcionalni tuš, nego ide u dnevni boravak organiziran od Grada Zagreba gdje se može oprati i odnijeti veš na pranje. "No i za to imamo nekakav plan, tako da se nadamo da će se uskoro moći doma otuširati. Ja znam da uvijek može bolje, no mi u ovom trenutku više nemamo sredstava, napravili smo najbolje što smo mogli", kaže Ribarić.