Foto: Damjan Tadić / Cropix

TAKO to izgleda kad se sluša predsjednika Republike. Kad se povodi za njegovim apelom: "Ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu". Kad se vjeruje njegovim porukama kako je "hrabrost ta koja pobjeđuje nepravdu, koja ostvaruje bolje i pravednije društvo".

Do čega to dovodi? Do priloga u podnevnom Dnevniku HTV-a o otpuštanjima članica sindikata u čakovečkoj Tvornici čarapa. "Predsjednik Josipović je pozivao radnike da prijavljuju slučajeve korupcije", objasnila je Svjetlana Šokčević, predsjednica Sindikata tekstila, obuće, kože i gume. "Naših pet članica je prijavilo i sve su dobile otkaz. Nezakoniti otkaz". I što sad?

Milost i nemilost pravne države

Sad su te radnice, kao i mnogi drugi zaposlenici koji vjeruju u borbu za pravedno društvo, prepušteni na milost i nemilost pravnoj državi. Na koju predsjednik Republike nije u protekle pola godine trošio previše riječi. Tek jednu rečenicu: "Jačanje pravne države i institucija s jedne, ali i uključivanje što većeg broja građana u demokratske procese odlučivanja i nadzor vlasti, važne su smjernice razvoja naše demokracije".

Zapravo, Josipović je više govorio o potrebi građana da se sami izbore za svoju pravdu ("moralnu i pravnu podlogu za bolje društvo"), nego o pravnoj državi kao posljednjoj instanci zaštite ljudskih i radničkih prava. U slučaju Čakovca vidjelo se kako to izgleda u stvarnom životu.

Žaljenje i vapaj

Radnice su prijavile nepravilnosti i dobile otkaz. Kome da se žale? Predsjedniku Republike koji ih je na tako nešto ohrabrio. Gdje da potraže pravdu? Na hrvatskim sudovima. U čiji rad predsjednik Republike "apsolutno ne bi ulazio".

Riječi predsjednice strukovnog sindikata, izrečene na kraju još jednog priloga o radničkim pravima, zvučale su istovremeno kao žaljenje i kao vapaj. Žaljenje zbog činjenice da u ovoj državi riječi šefa države ne pružaju nikakvu garanciju u uspjeh, a vapaj u smislu popravljanja statusa osoba koje u svojim radnim sredinama prijavljuju kriminal i korupciju, maltretiranje i kršenje radničkih prava.

Što ćemo s hrabrosti koja pobjeđuje nepravdu?

Jer, jedno je plasirati parole o "hrabrosti koja pobjeđuje nepravdu" i o "promjenama koje započinju od nas samih", a nešto sasvim drugo primijeniti ih na radnom mjestu i tako riskirati par tisuća kuna plaće. I na kraju završiti na cesti. Na milosti i nemilosti hrvatskom pravosuđu.

Nije za to kriv Josipović. On je samo govorio ono je trebalo reći. Ono što smo željeli čuti. Ono čime se on osobno ne može pohvaliti. Za razliku od članica sindikata, on nije ustao protiv korupcije i nepravde, barem ne u politici.

Recimo, nije riskirao svoje mjesto u Gradskoj skupštini i SDP-u da otvoreno glasa protiv Bandića i Horvatinčića. Kaže da je bio previše "pristojan" za to. Nije podnio ni jednu kaznenu prijavu protiv Bandića kad je u predsjedničkoj kampanji dolazio do informacija koje terete zagrebačkog gradonačelnika, iako svoje studente na Pravnom fakultetu podučava obavezi da prijave svako kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, pa makar za njega doznali iz novina.

Umjesto posla, kavica na Pantovčaku

Ali eto, članice sindikata sada priznaju da su povjerovale riječima predsjednika Republike i ustale protiv nepravde i kriminala. Da bi ubrzo postale njihove žrtve. Naravno da im Josipović sada više ne može pomoći. Može ih samo ponuditi kavicom na Pantovčaku i njihov slučaj iskoristiti kako bi plasirao novi apel o borbi protiv nepravde - ali ovoga puta anonimno. Ili u njegovu slučaju, "suzdržano".

Čekajte dok se Ivo ne umori

"U borbi za pravednost ja ću kao predsjednik Republike Hrvatske i kao njezin građanin biti prvi i nikada se neću umoriti", obećao je Josipović. Pa ako je to istina, onda hrvatskim "zviždačima" ne preostaje ništa drugo nego se strpiti dok Ivo Josipović ne krene u proklamirani obračun s nepravdom. On barem, za razliku od njih, neće završiti na ulici.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje