TOPNIČKA vatra počinje neposredno prije zore. Vojnik ulazi u zamračeni rov i pali cigaretu, pažljivo zaklanjajući plamen slobodnom rukom. Zvuk i pucketanje izlazeće paljbe čuju se u daljini. Viktor sagne glavu ispod maskirne mreže i gleda u nebo koje se svijetli. Neprestano zujanje drona čuje se iznad njegove glave, pomiče se desetak metara od jednog kraja rova da bi se zadržalo točno iznad njega.

Viktor proguta slinu. Trenutak kasnije, zujanje se nastavlja. "Jedan od naših", kaže 37-godišnji vojnik za Reuters, ponovno prinoseći cigaretu ustima.

Sunce konačno izlazi i buka rata se pojačava. Tjednima Viktor jedva da spava dok ruske bespilotne letjelice i topništvo neprestano gađaju njegov položaj. Tijekom dana pazi na sve pokušaje ruskih trupa da prijeđu minsko polje koje razdvaja dvije strane. Noću uzima lopatu da iskopa i utvrdi svoj rov.
"Stalno pucaju, stalno istražuju. Moramo nekako preživjeti i moramo održati liniju."

Ovo je početak još jednog iscrpljujućeg dana na ukrajinskoj istočnoj bojišnici. Viktor će se pokušati kretati što je manje moguće u rovu udaljenom manje od 800 metara od ruskih vojnika. Sedam mjeseci Viktorova postrojba drži ovaj dio bojišnice, odbijajući nemilosrdne ruske juriše. U trećoj godini rata ukrajinski vojni lideri otvoreno priznaju da se situacija na bojištu na istočnoj bojišnici pogoršala. Dvije godine ratovanja potrošile su ukrajinsko streljivo i ljudstvo, dok je neuspjela protuofenziva prošle godine izazvala pad morala.

Dok je Reuters u travnju obilazio istočnu dionicu ukrajinskog fronta dugačkog 1000 kilometara, svi vojnici u pješaštvu, topništvu i postrojbama s dronovima izražavali su iscrpljenost. Govorili su o akutnom nedostatku streljiva i hitnoj potrebi za popunom trupa. Novi napad Moskve početkom svibnja u blizini Harkiva, drugog najvećeg grada u Ukrajini, vjerojatno će izazvati preusmjeravanje dragocjenog streljiva i ljudstva s drugih dijelova bojišnice, rastežući vojnu sposobnost Kijeva u kritičnom trenutku rata.

Viktor je dobio mobilizacijski poziv četiri mjeseca nakon početka rata. Brzo su ga poslali u područje u sjevernoj Ukrajini koje graniči s Rusijom da kopa rovove i utvrđenja. Kasnije je prebačen u Bahmut u istočnoj Ukrajini, gdje su se plaćenici iz ruske skupine Wagner borili za zauzimanje grada. Prošlog rujna Viktoru je uručen mitraljez Browning, a potom su ga naučili kako čistiti i održavati oružje. Tjedan dana kasnije, prebačen je na front u Donjeck, a da nije ispalio niti jedan metak za vježbu.

"Ovo je gore od pakla"

Njegova iscrpljenost je opipljiva - rezultat mjeseci provedenih držeći liniju protiv neprijatelja s naizgled beskrajnim ljudstvom i oružjem. Smrt i ranjavanje su neprestani i svaki dan je podsjetnik na asimetriju rata. "Nije onako kako izgleda na karti, sa svim tim lijepim linijama i strelicama. Vidim svoje prijatelje, vidim što im se dogodilo, s čime se borimo. To je pakao. Gore je od pakla", kaže Viktor.

U veljači su stalni ruski napadi, nespavanje i strah konačno dohvatili Viktora. Jednog se jutra probudio smrznut od užasa, fizički nesposoban otići na svoj položaj: "Nisam se mogao smiriti. Nije da nisam htio ići, nego nisam mogao ići. Bio sam fizički i psihički umoran."

Viktor je bio paraliziran od tjeskobe. Svoju zabrinutost podijelio je sa svojim zapovjednikom satnije. Unatoč velikom nedostatku vojnika na fronti, zapovjednik je Viktoru dao nekoliko dana odmora i vremena za razgovor sa psihologom. Ta ga je kratka odgoda spasila i pomogla mu prihvatiti strah od smrti.

U prošlosti je o smrti razmišljao kao o dalekoj mogućnosti: "Ali u ratu ste potpuno nezaštićeni. Smrt može doći svakog trenutka. Počinjem se navikavati na ideju smrti, da se može dogoditi i da joj ne možete pobjeći. Psiholog je rekao da religiozna osoba razumije da u smrti duh napušta tijelo i da na zemlji ostaje samo ljuštura."

Viktor više od svega želi da može otići kući, ali kaže kako su mali izgledi da će ga drugi vojnik uskoro zamijeniti na prvoj liniji. Čak i uz mobilizaciju, mnogi mladi ukrajinski muškarci ne žele biti poslani u izazovne rovove na prvoj liniji poput Viktorovih, kažu vojnici i časnici u njegovoj brigadi. "Nitko se neće mijenjati s nama. Tko bi želio doći ovamo?", kaže Viktor. 

"Mi smo na prvim linijama i branimo Europu i cijeli svijet"

Nekoliko desetaka kilometara dalje u razrušenom selu u južnom sektoru Donjecke regije još jedan vojnik zuri u gomilu računalnih monitora u mračnom podrumu zapovjedne promatračke točke. Roman, 38-godišnji zapovjednik voda za vatrenu potporu, dobrovoljno se prijavio u borbu 2022. Vodi 32 vojnika u 58. motoriziranoj brigadi koji su raspoređeni po minobacačkim položajima u Donjeckoj regiji.

Romanov rat sada se gotovo u potpunosti vodi na monitorima. "Izgleda kao jebena videoigrica", kaže Roman, prebacujući se između različitih prozora na zaslonu. Jedno od najmoćnijih oružja u ratu su bespilotne letjelice s kamerama. Obje zaraćene strane zbog njih se jedva kreću na bojnom polju. 

Ali ratovanje bespilotnim letjelicama, za razliku od borbi iz neposredne blizine koje je vodio u šumama, ne pruža uvijek zadovoljstvo koje traži. Snimke padanja bombi, koje su vojnici često montirali uz hip-hop zvučne zapise i dijelili na društvenim mrežama, imaju umjetnu, gotovo nestvarnu kvalitetu. "Ako vidim da je netko mrtav, ako smo nekoga ubili, imam nultu moralnu satisfakciju, to je kao videoigrica", kaže Roman. Često se pita što će zapravo zadovoljiti ljutnju i tugu koje osjeća.

"Dakle, tvoj prijatelj je poginuo. Koliko osvajača moraš ubiti da ga osvetio? 10? 100? 1000? Nećeš nikad vratiti svog prijatelja", kaže Roman. "Moja žena stalno pita kad će biti gotovo, a ja kažem da nemam jebeni odgovor", kaže Roman. U početku je mislio da će biti odsutan od kuće godinu ili dvije. Sada misli da će rat trajati još barem nekoliko godina.

"Mi smo na prvim linijama i branimo Europu i cijeli svijet. Jer ovaj drkadžija nikada neće stati samo u Ukrajini", govori Roman, misleći na Putina. 

"Nije moguće shvatiti užase ovog rata samo gledajući fotografije"

Jedna od ruskih meta je Kupjansk, sjeveroistočni grad u regiji Harkiv koji je Rusija zauzela početkom 2022. godine, da bi ga kasnije Ukrajinci oslobodili. Danas su ruske snage udaljene oko 10 kilometara. Oleksij iz topničke jedinice 57. motorizirane brigade se dobrovoljno se prijavio za borbu prije pet godina, nakon ruske aneksije Krima 2014. godine. Od tada je grad u regiji Zaporižja u kojem je odrastao pretvoren u ruševine. Svi su njegovi suborci motivirani i žele se boriti, kaže, ali njihova najveća briga je akutna nestašica granata.

"Kada djelujete i kada imate dovoljno granata, možete uništavati neprijatelja", kaže Oleksij. U 2022. je jedna topnička instalacija mogla ispaliti 40, do 100 granata dnevno. Sada je broj smanjen na dvije ili tri granate dnevno, ponekad desetak.

"Da su Amerikanci ranije isporučili granate, Rusi se ne bi toliko približili Časiv Jaru", kaže 53-godišnji zapovjednik Jurij: "Oni ne bi zauzeli toliko sela i mi se ne bismo morali boriti da vratimo ta sela". Rusi imaju tvornice diljem svoje zemlje u kojima mogu proizvoditi sve vrste oružja i streljiva, kaže Jurij, dok se Ukrajina uvelike oslanja na dobru volju Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

Problem je, kaže Jurij, što čak i nakon svih užasa u prošle dvije godine rata još uvijek ima ljudi u Europi i SAD-u koji ne shvaćaju za što su Putin i ruska vojska sposobni. Užasne slike civila pobijenih u Buči nakon njezine okupacije, razorenih gradova Mariupolja i Bahmuta. Deseci tisuća ubijenih, beskrajni portreti mrtvih ukrajinskih vojnika koji se dijele na Facebooku i Instagramu, beskrajne pogrebne povorke za očeve i braću, videosnimke djece kako padaju preko njihovih lijesova.

"Nije moguće, pretpostavljam, shvatiti užase ovog rata samo gledajući fotografije", kaže Jurij. Ali Oleksij, vojnik u topničkoj jedinici, kaže da Ukrajinci nemaju izbora nego nastaviti s borbom: "Cijelu našu povijest smo se borili."