Sve je vrlo organizirano i tempirano do u sekundu pa tako svaki dan počinje u 7 ujutro, što znači dizanje oko 5 i završava u 4 popodne, nakon čega slijedi pisanje zadaća, malo učenja i spavaaaaanjeeeee, a sutradan sve iz početka (dok ne dođe vikend, ali to je potpuno druga tema)… Ajmo redom.

 

Prvi tjedan se sastoji od hrpe predavanja za vrijeme kojih zahrčeš svakih par minuta, iako su ti kava i red bull najbolji prijatelji ta dva mjeseca! Predavanja o tome što nas čeka idućih tjedana, predavanja o tome kako ne zapaliti stan, predavanja o zdravstvenom osiguranju, čuvanju zdravlja, malariji u određenim dijelovima kugle zemaljske, što se smije što ne smije u ovom gradu, kako funkcionira "pravni sustav", još malo pretraga i vađenja krvi pa malo previše timski osmišljenih igara, u kojima se međusobno upoznajete i otkrivate da ste poprilično dobri glumci, što će svakako dobro doći kad počnete raditi i za kraj tjedna - izlet u najveću džamiju u Dubaiju. Tamo se pak upoznajete sa kulturom i religijom te imate priliku slušati i pitati sve što vas zanima i to Engleskinju koja se preobratila na Islam.

 

Drugi tjedan počinje pravi trening, 10 dana safety and emergency procedures (SEP). Ovdje zbilja naučite najviše i najpotrebnije. Od toga kako leti avion do toga što napraviti u situaciji kad se dogodi - sranje, khm, pardon my french - krizna situacija! Uče se sve moguće procedure, jer za sve postoji neka, kao i gdje se nalazi sva potrebna oprema i kako se koristi. Počevši od toga kako otvoriti ili zatvoriti vrata aviona, dijelovi tih istih vrata i na što se mora paziti prilikom rukovanja njima. Kako ona funkcioniraju u slučajevima bilo kakvih nesreća. Sve do najmanjih detalja, od toga da je zabranjeno spavati na podu, kako koristiti telefon, kako ući u kokpit u normalnoj situaciji, kako u suprotnom, kako zvone svi mogući zvukovi u kabini, kako svijetle koja svjetla i zašto, kako osigurati kabinu prije polijetanja i slijetanja, što napraviti u slučaju pronalaska stvari kojoj tamo nikako nije mjesto! Gdje i kako hendlati bombu, ako se nađe u avionu dok smo u zraku, što napraviti u slučaju požara u wc-u, požara u kuhinji, požara u posebnom odjeljku gdje spavamo. Tko smije sjediti kraj izlaza za nuždu pa ako ste trudnica, imate malo dijete sa sobom, hodate na štakama, jer ste slomili nogu, pretili ste itd. nemojte ni pokušavati, jer vam nitko neće dozvoliti da sjedite na tim sjedalima iz jednog logičnog razloga – u slučaju da nam zatreba izlaz za nuždu, a vrata se iz nekog razloga zaglave najbliže osobe moraju vam biti fizički sposobne pomoći izgurati ta vrata van! Ako dođe do toga, moramo znati kako evakuirati putnike u slučaju nesreće i slijetanja na zemlju, a kako u slučaju slijetanja na vodu, koje naredbe vikati ljudima, što s klincima i malim bebicama tada… Sve od a do ž!

 

 

Svatko od nas na svakom letu ima svoju poziciju u tom avionu i svatko zna svoje dužnosti u svim mogućim situacijama. Što napraviti u slučaju dekompresije ili jakih turbulencija i propadanja (kada smijemo sjesti putniku u krilo, ako u tom trenu nema niti jedno drugo slobodno mjesto, samo što u tom slučaju ljudi prije hvataju svoje čaše nego možda nas da ne završimo u stropu polomljenih kostiju, ali okej, glavno da je gin tonic ostao neproliven, moju slomljenu ruku pokriva zdravstveno!). Procedura ima mali milijun, situacija u kojima se može nešto loše dogoditi nebrojeno puno i iako naporno, sve je to bilo prezanimljivo za učiti. I ne samo učiti teoriju već odrađivati i praksu u simulatorima, gasiti požare, iskakati iz aviona, evakuirati putnike… Nakon ta dva tjedna malo drugačije počneš gledati na sigurnost prilikom putovanja.

 

Četvrti tjedan uči se sve o ljekovima i medicinskoj opremi koju imamo u avionu, koji ljekovi se primjenjuju za koga i u kojem slučaju. Ponovno bezbroj detalja, od toga kako zaustaviti krvarenje iz nosa do srčanog udara ili porođaja (koji također moramo biti spremni obaviti ako dođe do toga). Alergijske reakcije, polomljene kosti, gušenje, epileptički napad, davanje kisika, pružanje pomoći usta na usta, pa sve do slučaja smrti na letu, što, gdje, kako, kada, s kim, zbog čega ovako, a ne onako… I sve se to razlikuje kod djece i odraslih. Također učimo kako pomoći osobama sa posebnim potrebama, a najveća pomoć koju imamo gore u oblacima je tzv. medlink – direktna veza sa timom doktora na zemlji, stacioniranih u Texasu, koji se javljaju na pozive iz aviona diljem svijeta. Naravno i za to postoji procedura pa nećeš uspostavljati hitan poziv sa doktorom, ako si porezao prst. Srećom, do sada nisam imala nikakvih većih problema osim padanja u nesvijest zbog niskog tlaka ili razbijenih dječjih glava, jer je pao sa sjedala dok je spavao, ali ništa opasno po život.

 

 

Peti tjedan je laganini, malo odmora za mozak, ali svejedno bez stajanja. U tom tjednu dobivamo uniforme i kofere, jedan dan provodimo slušajući o njezi tijela i prehrani, kako se našminkati, koju nijansu crvenog ruža ili laka za nokte smijemo nositi dok radimo. Kako urediti frizuru, kakve naušnice, boju sata ili naočala za vid smijemo imati. Dečki naprosto uživaju taj dan obzirom da sve što trebaju znati je obrijati se i počešljati.

 

Zatim predavanja o sigurnosti na letu, uče nas kako se obraniti, ako nas netko napadne, kako sputati osobu koja je nasilna (sve to u praksi), kada je to dozvoljeno a kada nije, čije dopuštenje tražiti za staviti "lisice" na ruke muškarcu, koji je pijan počeo mlatiti svoju ženu pred svima i napao crew koji su ga pokušali zaustaviti, kada se te "lisice" smiju ukloniti, kako reagirati u slučaju otmice aviona, da li smiješ i pod koju cijenu pustiti te ljude u kokpit, što napraviti kada vas policija dođe osloboditi, kako komunicirati! Sve se zapravo svodi na komunikaciju između tebe i tvojih kolega, koja je u takvim situacijama i najvažnija, kao i ostati hladne glave.

 

Zbog svega do sada navedenog treba shvatiti da je sigurnost na prvom mjestu! Sigurnost prije usluge, što nekim putnicima nije jasno. Nije im jasno zašto baš sada dok smo usred turbulencije on ne može dobiti kavu s mlijekom, zašto ona baš sada ne može ići piškiti ili zašto mora izvaditi bebu koja spava iz "avio-kolijevke" i smjestiti ju sebi u krilo, pa probuditi će se! Bolje da se probudi nego da poleti zrakom, ili? Da se razumijemo, to je vaš osobni izbor, naš posao je upozoriti i pokušati zaustaviti (biranim riječima) kako god znamo, ali ako vas se ne da urazumiti, sve što vam se možda dogodi je na kraju krajeva na vašu odgovornost. Ako vam pilot kaže da ostanete vezani kada sletimo, ostanite vezani, ne govori to iz pizdarije. Pa čak i da možete odvezati pojas dok još nismo parkirali, zbilja mislite da ćete prije izaći iz aviona ako se počnete dizati i grabiti prtljagu? Avion još nije ni stao, a kamoli se prikačio na most ili stepenice, pa kuda ćete onda, kroz prozor? Just saying…

 

 

Zadnja dva tjedna uči se servis. Kako uslužiti putnike, koji je redoslijed za cugu i klopu, kavu i čaj, kako na kojem letu, kada je vrijeme za pokupiti sve te pladnjeve i čaše, opet, kojim redom to napraviti. Obzirom da i za to postoji procedura, ah šro da kažem. Pokušajte shvatiti da stvari koje radimo ili ne radimo nisu zato, jer nam je tak došlo u tom trenu, nego zato jer su nas tako naučili i jer to tako mora biti. Obzirom da nas se na svakom letu ocjenjuje i prati što radimo, moramo se držati tih pravila i točka. Uvijek ima iznimki, ali nitko nema volje ni energije kasnije objašnjavati zašto je baš tada napravio baš tu iznimku. Dok ovo čitate imajte na pameti da pričam samo o svojoj kompaniji i kad kažem "mi" mislim na svoje kolege, a ne na sve stjuardese i aviokompanije svijeta. Također, potrebno je znati i gdje se što nalazi u kuhinji, što je u kojem pretincu, kako složiti kolica (vozičak, kak' bi moja Slovenka rekla, hehe), koliko dugo zagrijavati koju vrstu hrane, kako koristiti te pećnice, kako ispuniti papirologiju, kako održavati wc-e urednima, koje igračke su za koju dob djece, iako se većina toga nauči s vremenom i praksom…

 

I ovdje dolazi vrijeme kada će se pokazati vaše/naše umijeće glumatanja o kojem sam pričala na početku. Kada vas netko j… u zdrav mozak, kako se ne dati izbaciti iz takta, kako izvući svoju paletu osmijeha i odabrati onaj pravi, prikladan situaciji, kako ostati smiren (ili se ne početi smijati), ako vam se netko unosi u lice vičući bez ikakvog razloga na jeziku koji ne razumijete, slušati prigovore na hranu i kimati glavom sa razumijevanjem i odgovarati na pitanja poput "kako to da nema vegetarijanskog izbora", a on vegetarijanac, kako osobi koja je već vidno pijana objasniti da neće neko vrijeme dobiti alkohol, kako se smijati od uha do uha kada bi se najradije zavukli u krevet, prekrili preko glave i plakali, kako raditi kao da vam nije ništa, iako umirete od glavobolje, bolova u trbuhu, prehlade ili temperature koju ste dobili na letu, kako raditi uz ljude o kojima nemate baš pozitivno mišljenje, kako ne uvrijediti nekoga druge kulture, iako nesvjesno, ali naravno da se događa, kako se ispričati, iako se nemate radi čega ispričavati, kako progutati govno s osmijehom na licu, kako glumiti zanimanje za nešto dok vam je mozak na drugom kontinentu, kako izgledati odmorno i prpošno dok tijelo plače za krevetom, jer nije spavalo danima, kako sakriti nerazumijevanje na svom licu za mamu koja putuje sa malom bebom, ali nije ponijela dječju hranu sa sobom, jer mlijeko imamo i mi (a ne razmišlja da nam i mlijeka nekada ponestane) pa onda viče na nas da što će njeno dijete sada jesti?! Pregrizi jezik, kimaj glavom, smješkaj se i sve 5. Srećom pa moj mozak funkcionira na način – kroz jedno uho unutra, kroz drugo van! I opet ću ponoviti, samo jedna osoba je dovoljna da vam uljepša let, netko s kim možete normalno razgovarati, bio to putnik ili kolega…

 

Nakon tih 7 tjedana dolazi vrijeme za primijeniti sve naučeno u stvarnom životu, tj. poslu. Prvi let, sto i prvi let, Europa, Azija, Afrika, Australija, Sjeverna, Južna Amerika, you name it…