Foto: Press foto, Ilustracija Index

Foto: Press foto, Ilustracija Index

POMOĆNICA je repertoaru iritantnog ponašanja dodala podsmijeh. Nije ga pokušavala prikriti.

"Dobro, Veronika, šta je tako smiješno?" naslonila se na njen stol i prekrižila ruke.

"Smiješno?" piljila je u kompjutor.

Tijana isključi monitor. Ova je pogleda zabezeknuto.

"Da. Svaki put kad me vidiš, smijeh ti bježi. Jel mi nešto visi, jel mi ruž razmazan?"

"Šta bi mi smijeh bježao? To si ti nešto krivo vidjela."

"Možda si ti nešto vidjela? Ili čula?" Tijana se sagne bliže.

"Ništa ja ne znam. Ja samo radim svoj posao", upali monitor.

"I bolje, drži se ti svog posla."

Veronika joj dobaci sumnjičav pogled, no Tijana je već zalupila vratima.

Ko zna šta je čula? Ono na sastanku izgledalo je čudno, to sigurno, ali, pokupila sam se prije katastrofe!

Brzo je stigao ogorčeni mejl. Samo da znaš da sam u sindikatu i da me se ne možeš samo tako riješiti, a pogotovo ne zato što ti se ne sviđa kako se smijem.

Joj, šta mi ta žena ide na živce!

Nagonski je htjela obrisati mejl, ali se predomisli i spremi ga u arhivu.

U najgorem slučaju mogu dati otkaz. Ali ne želim.

Konačno je zaključila da je zapravo nije briga što drugi misle o njoj. Neka se vesele. Neka im otpadne glava od smijeha. Ionako će to sve jednom progutati vrijeme.

Šef je banuo dok je pričala s mamom na telefon, pregledavala vijesti na šest portala, četala s prijateljicom u Australiji i ručala špagete carbonara.

"Dobar tek", podbočio se na njen stol i razvukao usne.

Tijana je zbrzala razgovor i poklopila.

"Moramo razgovarati."

Odložila je plastičnu vilicu. Koža je škripala dok se nervozno namještala u stolcu.

"Kak si?"

Jebeno!

"Ide", prekrižila je ruke i prebacila nogu preko koljena. Usta su joj se osušila pa je premetala jezik kako bi skupila slinu.

"Ovo je malo nezgodno, ali nema drugog načina."

Sljepljivala se sa stolcem.

Popravio je čuperke na ćeli. "Navodno si se… olakšala na poslu… na zahodu… u radnom vremenu…"

Pizda!

Složio je grimasu. "Ono, vat d fak?"

Pocrvenila je poput maline. Nije znala kud bi gledala.

"Čak da si otišla s kolegija zbog tog? Jel to istina?"

Učinilo joj se da je vidjela kako mu titraju kutovi usana.

"Naravno da nije! Otkud vam samo takve gluposti? Ne vjerujete valjda tračevima?" povlačila je rubove suknje kako bi što više pokrila noge.

"Pa izletjela si s kolegija!"

"Nije mi bilo dobro, ali nisam se… olakšala", procijedila je kroz zube.

"Dobro, ako ti tako kažeš. Ali ako je istina, ne bi htio da se ponovi. Ne na poslu barem", osmjehnuo se lascivno, a onda, kao da se nečeg sjetio, izjurio van.

Nije mogla jesti. Ionako se ohladilo. Naslonila je laktove na stol i primila glavu. Bila je na rubu suza kad je prene kucanje na vratima.

Lucijan joj se široko nasmiješio. "Imaš vremena?"

Podigla je glavu. Nije se stigla pribrati.

"Što je?" upita nježno.

Brisala je oči kao da popravlja šminku. Stajao je blizu. Njegove oči boje neba gledale su sažalno u nju i bilo joj je toplo u utrobi. Vidjela ga je kako ispija martini i pruža joj ruku preko stola, zamalo je dotaknuvši. Treptaj oka bio je dovoljan da slika nestane.

"Vidim da već jedeš."

"Zašto?"

"Mislio sam da bi mogli na ručak", bljesak njegovih zuba bio je zasljepljujući.

Spoj? Zarumenjela se.

"Ne kao spoj."

Sranje! Kolko još moram treptat okicama?

"Ali možemo popričati na miru. Jesi pripremila podatke?" stavio je ruke u džepove.

Jel se on ikad mršti? Kladim se, i kad popizdi, pošalje te u onu stvar na finjaka.

"Jesam. Većinu", reče i ustane. "Ajmo odmah. Moram se maknut prije nego mi se guzica zalijepi za stolac. Pošaljem ti sve sutra, može?"

"Sad mi možeš reći. Tko te uzrujao?" rekao je kad su sjeli za stol na terasi restorana u prizemlju.

"Ma, nećemo o tome."

Pirkao je povjetarac, ne donoseći olakšanje od sparine. Prstom je tapkala iznad usana i brisala znoj.

Konobar im je prišao užurbano.

"Pola litre mineralne", reče Lucijan. "S puno limuna."

"Ledeni čaj od breskve, hvala."

"Nešto za pojest?" konobar će.

"Može za par minuta, da se odlučimo?" reče Lucijan.

Primio ju je za ruke. Lecnula se i ostala bez daha. "Nije valjda tako strašno. Ne mogu te gledat tako tužnu", zvučao je kao da pjevuši.

Izmaknula je znojne dlanove.

"Nije valjda da te ja činim nervoznom."

"Možda malo."

"Imaš lijep osmijeh."

"Mislila sam da ovo nije spoj", suzila je oči.

Gladio je bradu kao da razmišlja. "Hoćeš da bude?"

Zamislila je divlju vožnju limuzinom i kako se ševe dok ih vozač gleda u retrovizoru.

"Tijana?"

Izgleda da je šutjela predugo. Nije uspjela odgovoriti jer je konobar stigao s pićima. Pogledala je Lucijana preko konobarove ruke.

Mogla bi se utopit u tim očima…

"Što je?"

"Ništa. Hajmo naručiti", proučavala je jelovnik.

Uopće se nije mogla udubiti u hranu. Razmišljala je što bi ga mogla pitati. Sport bi obično razvezao usta, no to je uopće nije zanimalo; o glazbi i filmu svatko je imao mišljenje, ali to nije otkrivalo ništa konkretno; televiziju i ne gleda; za bivše je bilo puno prerano. Svi ti sitni pokušaji približavanja činili su se zamornima, zatupljujućima, očekivanima. Htjela je jednostavno reći što joj je na pameti: sviđaš mi se, hoćemo u krevet? Ponekad bi to i učinila, no s njim je morala raditi. Bilo bi neizdrživo biti s njim u sobi i pretvarati se da je sve u redu ako je odbije.

Gledala je u njegove ruke. Voljela je proučavati muškarčeve ruke, kao da su bile njegov pečat ili portret iz kojeg bi doznala njegovu narav. Za razliku od Robertovih krupnih, sa sitnim debelim prstima, Lucijanove su bile glatke i mekane, dugih, tankih prstiju sa savršeno urednim, tamnoružičastim noktima, a još ih je ljepšima činilo to što su bile bez prstena.

To je mogao biti dobar znak, no isto tako, moglo je značiti da ne voli nositi nakit pa ga drži kod kuće.

Konobar se vratio i zapisivao Lucijanovu narudžbu.

Promatrala je sitni ožiljak na lijevoj obrvi. Djelovao je staromodno uglađeno, staloženo i samouvjereno kao da bi mogao pokoriti svijet ili makar kvart.

Zatekla se kako se smiješi, potpuno nesvjesna da Lucijan i konobar čekaju da naruči.

"O, oprostite", pogledala je konobara i naručila tortu od čokolade i tri kugle sladoleda od lješnjaka s čokoladnim preljevom. K vragu i odricanja!

"Ti ćeš samo desert?" reče Lucijan.

"Zašto ne? Život je gorak i meni treba puno slatkog."

"Nemoj tako. Samo imaš loš dan. Sutra će bit bolje."

"A. Ti si jedan od tih."

"Kojih?"

"Nepopravljivih optimista."

"Pa to je jedini način da ostaneš normalan, ne?" optimistično se nasmiješio.

Podigla je obrvu i srknula čaj. "Jesu to navlake?" upita.

Činilo se da mu je neugodno. Opa! Ovo je novi moment.

"Nisu."

"Kako nisu? Mislim, nije to ništa posebno. Danas to svi rade, svi se nešto utežu, popravljaju, a onda se srame. Pa nije to nešto čega bi se trebalo sramiti. Evo, ja imam tetovažu zmije oko mača i srce u bodljikavoj žici, a operirala sam i nos", reče veselo.

"Tetovaže? Ne vidim ih."

"E, to je rezervirano samo za posebne prigode."

Popio je nekoliko gutljaja.

"No, ajde, da čujem. Šta si radio sa zubima?"

"Pa ništa."

"Nisam slijepa, nitko nema tako bijele zube. Ako nisu navlake, onda si ih izbijelio. Zapravo, nije ti to ni loša ideja. I ja se već dugo premišljam o tome, ali nekako mi ne djeluje…" zašutjela je.

"Što, normalno? Prirodno?" zvučao je uvrijeđeno.

"Nemoj se ljutit. Samo sam htjela čavrljat."

"Evo, ako baš moraš znati, bio sam strastveni pušač, pio puno kave, vodio neuredan život… I onda sam se malo smirio, ali, eto, nisu mi se sviđali zubi. Bili su nekako sivi pa sam ih izbijelio. Možda sam malo pretjerao, ali zadovoljan sam. Čudi me da si primijetila. Nitko drugi nije."

"Možda sam ja jedina pitala."

"Možda."

Neko su se vrijeme bez riječi promatrali, kao da će na licima iščitati misli jedno drugome.

Tijana napokon reče: "Neuredan život?"

"Znaš kako to ide: bančenja do jutra uz pivo i karte, seks s curom kojoj ne znaš ime, sitno klađenje pa sve spiskaš na cugu i cure. Znali bi zaružit nakon posla do jutra i onda opet na posao, a da ni ne odemo doma. Znaš, dečki kao dečki…"

"Nisam te takvim zamišljala."

"Nego kakvim?"

"Odgovornim."

"Nije baš uzbudljivo. Al imaš pravo. Sad moram bit odgovoran. Ipak sam zašao u neke godine."

"A koje to?"

"Trideset devet. Nije da ih se sramim."

"Nije ni da moraš. Samo se žene srame godina. Mislim, dok starite, vi postajete mudri, a mi olinjale", protrese čašu.

Konobar se pojavio s ručkom.

Halapljivo je gutala sladoled, ne dopuštajući da se topi, dok je on polako uživao u škampima na buzaru, kukuruznom kruhu, miješanoj salati i čaši crnog vina.

Skrenuli su u sigurnije teme sve dok konobar nije odnio prazne tanjure.

Lucijan je škiljio u nju. Zavladala je tišina.

"Možda mi se samo učinilo, ali jesi kojim slučajem… zainteresirana za mene?"

Zagrcnula se zadnjim gutljajem čaja. Što ga je dulje gledala, lice mu je sve više nalikovalo grimasi. Pretpostavljala je da ne želi čuti istinu. "Ne, ne… Mislim, djeluješ okej i to sve, ali nisi moj tip. Ako sam možda odala takav dojam, ispričavam se. Zapravo, ionako nisam slobodna."

Nisam slobodna? Koji klinac?

"Onda mora da mi je radar pokvaren jer inače dosta dobro čitam… signale. Al, zapravo, dobro da nisi. Tako je lakše. Ionako ne izlazim s ljudima s kojima radim. Mislim, kad stvar pukne, postane jako nezgodno gledat se svaki dan u uredu."

"Aha."

"Dobro, nekad mi se zalomi. Mislim, ne možeš kontrolirat kad će ti se netko svidjet. Ali ako ipak jesi ili budeš jednom, mislim zainteresirana, i recimo prestaneš raditi ovdje, tko zna."
"Tko zna", mrštila se.