Foto: Ilustracija Index

RAZMIŠLJALA je kako bi bilo divno da nikad više ne mora napustiti sigurnost kreveta. Sjetila se psa i paštete i već idućeg trena imala sliku u glavi, samo što je perverznjakuša bila ona! Zgrčila je usne i panično odvlačila misli prema Robertu kako bi izbrisala prizor. Bilo je prekasno. Pička joj se mimo volje orosila.

Već je trebala biti na poslu. Nije se htjela pojaviti ni danas, ni sutra, nikad. Činilo joj se da su stvari potpuno izmakle kontroli.

Pomisli da bi konačno mogla javiti pomoćnici da neće dolaziti. Boli je grlo, puca joj glava, a ima i temperaturu.

Pomoćnica je ravnodušno rekla kako se nada da nije ništa ozbiljno i da će obavijestiti kadrovsko.

Morat će se pojaviti kad-tad. A njen fantomski ljubavnik može je zaskočiti bilo gdje. Ako zbilja ne postoji lijek, morat će naučiti živjeti s time. Pri toj pomisli oblije ju hladan znoj.

Pun mjehur natjerao ju je da napokon ustane. I glad.

Proždrla je dvije zdjelice čokoladnih pahuljica s hladnim mlijekom. S guštom je gledala na sat u kuhinji, koji je pokazivao deset. Nije se sjećala kad je zadnji put u to doba bila doma. Trebala bi ovo raditi češće.

Vaga je pokazala šezdeset kila. Brzo je sišla s nje i pomaknula je u hodnik, na ravniju podlogu. Vaga se nije dala prevariti.

Šezdeset?!

Isprobala je još nekoliko podova, namještala vagu, isključila je i uključila, ali prokleta stvar pokazivala je istu sramotnu brojku.

Šef je bio u pravu!

Uhvatila se za glavu pa za bokove i dupe. Bilo joj je zlo. Ne zbog dvije kile viška, već teške odluke: dosta je čokolade!

Zato je nered u stanu bio dobra stvar: iznojit će izdajnice.

U dnevnoj sobi, na stoliću dočekali su je razbacani papiri i knjige, prljave šalice i tanjuri, poluispijene boce vode i piva. Minijaturni čipkasti stolnjak bio je zgužvan i umrljan. Parket je bio pun mrvica i prašine i…

"Koji vrag?"

Kleknula je i dodirnula prhku sivu tvar koja joj se raspala pod prstima.

"Jebem mu mater!"

Položila je dlanove na bokove, ogledavajući se.

Stakleni stolić smjestio se u savršenoj sredini ispred tamnoplavog kauča kojeg su omeđivale dvije pripadajuće fotelje. Jedini drugi namještaj bio je stalak za televizor i nekoliko polica za knjige na zidovima, sve crno radi kontrasta sa zidovima, sve savršeno simetrično i pod pravim kutom. Jedine dvije slike visjele su na sredini zida, jedna nasuprot drugoj, jednakih veličina, jednakih crnih okvira, sa sličnim zimskim pejzažom.

Gazila je bosim nogama po čupavom bijelom tepihu. Što je dulje promatrala igru kaosa i reda, gubila je volju da naruši taj bizarni sklad.

Stan je bio prevelik za jednu osobu, ali vjerovala je da bi u manjem patila od klaustrofobije.

Odahnula je kad je zazvonio telefon. Osjećaj je ispario kad je ugledala zaslon.

"Mogla bi se koji put i javiti!" rogoborila je mama.

"Znaš da obožavam pričati s tobom, ali zbilja nisam stigla."

Čula je kako mama puše u slušalicu.

Roditelje je viđala jednom, dvaput mjesečno, s mamom se čula i telefonom. Zvala bi Tijanu svaki dan, uglavnom je prekidajući u poslu.

Svađale su se oko svega. Mama nije mogla shvatiti Tijanin ukus za muškarce. Ili su bili nezreli, ili neambiciozni, ili sirovi. Mama nije tek prigovarala. Pronašla bi način kako otjerati uljeza prije nego stvari postanu ozbiljne pa makar morala slučajno proliti kipuću kavu u krilo jadniku ili izmišljati Tijaninu šizofreniju. Pa je Tijana prestala dovoditi dečke doma. Nakon nekog vremena više ih nije ni spominjala.

Mama nije baš voljela ni Tijanin stil odijevanja. Bio joj je previše izazovan i jeftin. Tijanin je stan smatrala hladnim i sterilnim. Nagovarala ju je da proda to golemo skladište i kupi nešto manje, po mogućnosti bliže njoj.

Otac je često bio odsutan i zauzet važnijim stvarima pa se njihov odnos sveo na kimanje glavama i razmjenu beznačajnih riječi. U sukobima s mamom šutio bi, makar je Tijana znala da drži maminu stranu. Mamu je gledao kao božicu, a nju onim prozirnim, nezainteresiranim pogledom koji s vremena na vrijeme baciš na komad namještaja i ustanoviš da se nakupilo previše prašine.

Zapravo se nije mogla odlučiti zamjera li više mami zvocanje ili ocu ravnodušnost.

"Što ima novog kod tebe? Ništa mi više ne pričaš. Jel se viđaš s nekim?"

"Kad se počnem viđat, tebi ću prvoj reć."

"Pa koliko dugo traje taj tvoj celibat? Znaš, nisi više pupoljak, vrijeme je da počneš razmišljati o nekim stvarima."

"A kojim to?"

"Ne misliš imati obitelj? Ne možeš čekati s tim predugo."

"Nisam baš tolko stara."

"Samo čekaj, proletjet će ti to dok trepneš, a onda ćeš se lupati po glavi."

Već se lupam.

"Prava je šteta što niste imali još djece. Mogla bi onda malo gnjavit nju il njega."

"Kako to razgovaraš sa mnom? Pa nisam ti ja neprijatelj."

Bilo joj je krivo i mrzila je što je mami to uspjelo svaki put. "Oprosti, ali zove me šef i moram se javit."

Slušalica joj je iskliznula iz ruku i tresnula na pod. Sagnula se da je podigne. Veza je bila prekinuta.

Stavila je slušalice, navila Ga Gu i, uz pjevušenje, upalila usisavač.

Nije bilo poziva. Nijednog. Nije joj se sviđala pomisao da bi joj mogao trebati. Bilo tko. Vjerovala je da može biti sama. Uostalom, nije li samoća prirodna? Rodiš se sama i tako to…

Osim toga, suprotni spolovi bili su toliko nekompatibilni da joj se njihovo povezivanje činilo besmislenim, osim, ajde, radi rađanja. Nakon tolikih neuspješnih veza zaključila je da je priroda pogriješila. Žene razumiju žene, muškarci muškarce pa zašto onda pobogu nije riješila i tu tehničku sitnicu da svi napokon mogu odahnuti?

Uostalom, imala je dokaz, recimo.

Nije se zaljubila, ne kao što se zaljubljivala u muškarce, ali Nora ju je privlačila. Bila je lijepa i karizmatična, usta punih velikih ideja o tome kako popraviti društvo, gospodarstvo, pojedinca – sve privlačne koliko i neostvarive. Govorila je brzo kako joj misli ne bi pobjegle, zamahujući rukama i zabacujući dugu smeđu kosu. Govorila je četiri jezika, ubacujući poštapalice na latinskom, smijući se samoj sebi. Vrckava i iskrena, brzo se zavlačila pod kožu.

Bile su cimerice na faksu.

Položeni ispit uvijek je bio dobra izlika da se napiju. Tako ju je Nora jednom, pripita i dobro raspoložena, pitala je li ikad svršila. Tijana se grohotom nasmijala i rekla da naravno, ali ne s muškarcem. Nora je upita "A sa ženom?"

Tijana se štrecnula. Dugo su se gledale dok je Nora nije poljubila. Tijana se prepustila. Nije požalila, i, premda je bilo prekrasno, to je za nju bio tek slatki eksperiment, no ne i za Noru. To je bio početak kraja. Tijanu je mučila krivnja što joj ne može uzvratiti osjećaje. Nora nije mogla podnijeti poniženje. Tjedan dana poslije iselila se i više se nisu čule.

Nedostajala joj je bliskost kakvu je imala s Norom, a još i više ono što je tada bila: naivna, bezbrižna, mlađa.

Ležala je na kauču i brojala kihanje susjeda iznad sebe.

Možda mi moja podsvijest nešto poručuje? Možda je taj fantom jedna od onih stvari koje se događaju s razlogom, kao, trebam sagledat svoj život i napravit neki rez… Evo, počela sam s čokoladom. Oće to bit dovoljno?

Čekala ga je. Spremna.

Nije se pojavio.

Naravno, zašto bi me jebo sad kad nema nikog i kad bi mi baš dobro došlo? Ne, ne, nije zabavno ako nije u sobi punoj kolega koji bleje u tebe ko da si gola… A onda ih poslije srećeš na hodniku i vidiš kako ti se cere u facu… Dobro da Lucijan nije bio tamo. Mogu sačuvat još ono malo dostojanstva. Kad bi bar znala na što je slab. Sigurno na plavuše. Mogla bi se ofarbat. On bi mogao biti treći…

Ponekad je maštala o seksu u troje, ali kad bi to samo natuknula, muškarci bi zgađeno odmahivali glavom.

A šta ako mu ruka završi na mojoj guzici?

Bilo ih je nemoguće uvjeriti da ih taj eksperiment ne bi pretvorio u pedere. Lucijan je djelovao dovoljno sigurnim u sebe da bi to vidio kao izazov.

"Dakle, doktore?" stiskala je slušalicu u znojnoj ruci, pripremivši se na najgore.

"Drago mi je što vam mogu reći da je sve u redu."

Progutala je knedlu.

"Isključili smo klamidiju, herpes, gljivice, papa nalaz je uredan…"

Uzdahnula je.

"Je li se incident ponovio?"

Oklijevala je. "Da."

"Hmmm… Jednom ili…"

"Jednom."

"Stvarno neobično. Preporučam da svakako napravite još neurološku obradu. Za svaki slučaj."

Grizla je usnicu. "Znači, sigurni ste da je sve u redu?"

Možda zbilja jesam luda. Luđaci čuju glasove, a ja osjećam orgazme… Bome su jebeno uvjerljivi!

"Sto posto sam siguran, ne brinite. Možda se i spontano povuče. U najgorem slučaju, možete probati s alternativnim metodama, a možete i zaraditi na tome. Možete napisati knjigu!" nasmijao se.

"Vi to mene zezate?"

"Samo sam vas htio oraspoložiti. Iako, cijela stvar zvuči vrlo intrigantno."

"Bilo bi vama intrigantno da vas neka nevidljiva sila prči u šup—"

"Smirite se, gospođo. Sve će to proći. Samo treba biti strpljiv."

Poklopila mu je slušalicu.

Majmun!

Odbijala je ideju da oda još nekom svoju tajnu, naročito ne muškarcu. Njih je to zabavljalo. I zbilja, što je tako loše u malo dobre ševe pa makar i nevidljive? Ali mora potražiti drugo i treće mišljenje. Pa valjda nije jedina s tim gorko-slatkim problemom?