PRIJE samo nekoliko godina svijet je bio neko čudno mjesto koje smo u neku ruku mogli razumjeti. Postojala su pravila, većinom nesavršena, ali dovoljno čvrsta da nam budu oslonac. Dolaskom Trumpa na vlast pokrenulo se toliko silnica, dotad uspavanih, da danas više ne znamo što jesti, kako se ponašati, u što vjerovati i trebamo li cijepiti dijete. Svijet se oteo kontroli, a u općem kaosu teško je pronaći nešto za što se možemo uhvatiti, nešto što će nam pružiti barem djelomičnu potvrdu da nije stigla apokalipsa čiji su početni stadiji velika konfuzija. Knjiga „Moja priča“ Michelle Obame dolazi iz tog – vremenski bliskog, ali smisleno vrlo dalekog – svijeta „prije Trumpa“ i mnogima će puno značiti pročitati da postoje ljudi koji su itekako trezveni, odgovorni, graciozni, inteligentni i normalni.

Michelle je bivša prva dama SAD-a, i to je u mnogočemu određuje. Prvenstveno, njezine će memoare odbaciti pobornici novog kaosa, a to je prava šteta jer bi čitajući knjigu omekšali i smanjili razinu netolerancije u sebi, a time i izvan sebe. No razum se s ludilom ne može miješati, pa će čitanje Michelleine priče zaobići mnoge. No čitanje knjige ulilo nam je nešto nade pa se ipak nadamo da će je i suprotan tabor uzeti u ruke.

Zašto bi svatko trebao pročitati ovu knjigu? Iako Obama priča o svojem životu, njezina perspektiva je vrlo široka te se unutar svog narativa obraća svima nama – ljudskim bićima od krvi i mesa, emocija i snova. Prva su poglavlja zadužena za dočaravanje njezina života tijekom djetinjstva. Ondje ćete upoznati mnoge karakterne i zanimljive ljude. Oko Michelle uvijek je svirala glazba i to je uvelike utjecalo na nju i njezin proces učenja u životu. Oni koji znaju svirati potvrdit će vam da je vježbanje i pokušavanje ključ. I to svaki dan iznova. Vrlo dobar temelj za budući život.

Michelleini roditelji odgajali su svoje dvoje djece s poštovanjem i uvažavanjem, postavljajući čvrste granice, ali bez stege, lažnog autoriteta, nerazumijevanja i dogme. Oni su se prema njoj i njezinu bratu odnosili kao da su odrasli ljudi, prepuštajući im odluku da svoje izbore donose sami. Tako se stvara odgovornost za sve u kasnijem životu. Osjetite li posljedice svojih djela na svojoj koži u ranoj mladosti, to nikada nećete zaboraviti.

Obamin život je, iz razloga što je žena, k tome crna žena, bio (i jest) prepun besmislenih predrasuda. Ona nam opisuje kako su se mijenjali kvartovi s dolaskom crnaca, kako su kolegice prema njoj bile grube kada bi, zbog svog obrazovanja, govorila „bjelačkim jezikom“, kako je njezina obitelj preživjela bezbroj malih posjekotina koje su ostavile ožiljke. Iako Amerika samu sebe uzdiže, u pozadini nije sve baš lijepo. No u svemu tome, Michelle je uspjela daleko dogurati.

Za razliku od, recimo Melanie, Michelle je stotinama svjetlosnih godina udaljena od „samo uloge prve dame“. Ona je osoba koja, stojeći uz supruga s kojim je odluke o njihovu životu donosila zajednički, uvijek na umu ima da je samo jedna žena kojoj je život dodijelio neobične karte. U svom političkom kaosu, Michelle ne gubi iz vida svoja temeljna uvjerenja te koju god poziciju stekla, pokušava ostaviti pozitivan trag.

Njezina je knjiga pisana stilom na kojem će joj mnogi pozavidjeti. Pripovjedački dar vidljiv je na svakoj stranici jer, čak i kada opisuje nešto što je uistinu samo njezino, ona je svjesna da prenosi jednu priču. Svoju, doduše, ali pravu pravcatu priču u kojoj činjenice ovise o promatraču. Ključni događaji njezina života na nekim su mjestima potanko opisani, većinom u prvoj polovici knjige, ali unutar svakog paragrafa pronaći ćete nešto univerzalno – neku misao, poruku, poticaj, utjehu koju možete koristiti čak i ovdje u Hrvatskoj.

„Moja priča“ vrijedna je knjiga jer služi kao primjer kako napisati autobiografiju. Autorica se trudi – i uspijeva – od svakog imalo bitnog događaja svog života stvoriti neki, makar i vrlo malen, kamen temeljac te ga uklapa u veću sliku osvrćući se na ciklus uzroka i posljedice. Naime, kada svoj život sagledate s odmakom – oni koji pišu dnevnik znat će o čemu govorimo – događaji iz prošlosti na neki se gotovo magičan način mijenjaju pod utjecajem vašeg sadašnjeg iskustva, a time utječu i na prošlost dajući joj neki drugačiji smisao. A smisao je suština svakog života, svake naše priče.

Osim toga, Michelle se prikazuje u knjizi kao osoba koja nikada nije dopustila da je preuzmu uloge. To nije nimalo lako kada je jedna od njih ona prve dame Amerike. To je posebno vidljivo u onim tihim trenucima (a ima ih, ne biste vjerovali) u inače turbulentnom životu kada Michelle zastane, osvrne se oko sebe i dobro razmisli što i kako dalje.

Lekcija je u „Mojoj priči“ vrlo mnogo, a svaki čitatelj pronaći će nešto za sebe bez obzira na spol ili političko određenje. Fascinantan pogled u središte svjetske moći pomiješan je s osobnim iskušenjima kojima ne mogu pobjeći ni oni najmoćniji – svatko mora odrasti, zaljubiti se, imati ili ne imati djecu, veseliti se i patiti, stjecati sredstva za život, proživjeti sreću i tugu, rođenja i odlaske bližnjih. U konačnici, svi smo mi smrtni ljudi koji svoj značaj moramo potražiti u sebi jer sve ostalo je iluzija i san. Odluka kako ćemo osmisliti svoju priču u potpunosti je na nama.