NEDJELJA JE. Mnogima je to neradni dan, pa se nisu morali buditi kao mi ili Milena (kao iz pjesme Novih fosila) u pola 6 ujutro kako bismo stigli na zagrebački Hrelić, ali oni koji jesu na najvećem sajmu rabljenih stvari mogli su vidjeti bogatu ponudu. Ovaj "hram cjenkanja u kome nema inflacije", kako ga zovu, nalazi se na južnoj periferiji grada, uz rijeku Savu u blizini Jakuševca, a prodavači su tamo stigli oko šest sati.

"Od šest sati sam tu. Prodajemo mješovitu robu. Imam laptope, knjige, alate... Najviše nam se prodaju punjači i razni alati. Relativno dobra je zarada. Prošli mjesec smo zaradili 800 eura, a pretprošli 300, mislim varira. Tu smo do pola 1. Bolje mi je i ovo nego sjediti doma cijeli dan u četiri zida. Muž mi je u penziji, ja radim osam sati", rekla je Anita Kesić iz Zagreba. 

Uočili smo gospodina Damira iz Dubrave koji se nije htio fotografirati. On je na svom štandu prodavao kacige, noževe, nakit, alat, novčanike. "Preko 30 godina sam na sajmu, a prodajem sve i svašta. Roba mi se nekad proda, nekad ne. Prodaja je li-la, tek toliko da si nešto sitno zaradim. Svi ovdje imamo istu robu, to je problem. Najviše prodam kacige i lančiće, sitni alat", kaže on. 

"Ima dana kada dobro zaradimo"

Mladić Karlo je sa svojim kolegom na Hrelić stigao rano ujutro kako bi postavili satove koji su izgrađeni od gramofonske ploče s natpisom nogometnog kluba, benda, automobila.

"Danas smo tu od pola 7 i namjeravamo biti do dva. Imamo u ponudi satove koje radimo i po narudžbi. Najčešće su nam u ponudi bendovi, ali imamo i aute i nogometne klubove. Mi ih izrađujemo, treba nam po četiri sata da napravimo jedan sat. Ima dana kada dobro zaradimo, zadnji put smo zaradili 400 eura. Prodajemo satove po 30 eura." Nama se najviše svidio sat s grupom Queen. 

Svašta smo vidjeli dok smo šetali Hrelićem. Na jednom koraku su autodijelovi i alat, na drugom dječje igračke, na trećem gomila slatkiša i hrane, na četvrtom stare knjige i gramofonske ploče, na petom odjeća, na šestom vojna odjeća... Sam sajam održava se svake nedjelje (nekada i srijedom) od sedamdesetih godina 20. stoljeća. 

"Tko strpljivo pretražuje, može pronaći nešto vrijedno za malo novaca"

"Krenuo sam ranom zorom na Hrelić. Stigao sam busom iz grada. Inače sam u potrazi za starim gramofonskim pločama i pronašao sam par njih koje sam tražio. Kupio sam Joan Baez i Righteous Brother, očuvane su i to mi je super. Platio sam ih 9 eura, sretan sam zbog toga. Ako se strpljivo pretražuje, može se pronaći nešto vrijedno za malo novaca. Zato dolazim ovdje. Plus, volim ovdje pojesti ćevape", rekao nam je kupac Petar i pokazao nam gdje se nalaze ti famozni ćevapi.

Ćevabdžinica je bila puna, a iako nismo probali njihove specijalitete, itekako su mamili mirisom i izgledom.

Dok su nas ćevapi mamili mirisom, jedna prodavačica nam se obratila. "Pogledaj ih, fino mirišu, jedan euro", rekla je jedna gospođa koja nam je pod nos gurala parfeme.

Cijene se kreću od jednog eura nadalje, a prije uvođenja eura prodavale su se stvari i za kunu. Za euro i pol prodavali su se i pornografski filmovi. 

Već na kraju današnje šetnje po Hreliću, prošvrljali smo po robi koju je jedna gospođa prodavala, no kući smo otišli praznih ruku. Naš dojam je da je bilo više gledača nego kupaca, ali svakako zanimljivo iskustvo.