DANAS U Kutiji šibica u Zagrebu od 18 sati derbi hrvatskog rukometnog prvenstva igrat će PPD Zagreb i Nexe. Punih 30 godina Zagreb nikome nije prepustio naslov prvaka, od samostalnosti ni jedan klub osim PPD-a nije uzeo titulu, što je situacija koja vjerojatno nije zabilježena u bilo kojem sportu u bilo kojoj sređenoj državi na svijetu.

Utakmica je u svojoj uvertiri već doživjela veliku kontroverzu, a tiče se TV prava. Vlasnik istih, Tibor Gojun, za Index je ispričao kako nijedan od klubova ne može garantirati zadovoljavajuću kvalitetu prijenosa, a dosad je već imao negativnih iskustava s tim da su klubovi ilegalno prenosili utakmice.

Dio rukometnih fanova smatra kako ništa od toga nije slučajno. Tajming odluke da se prvi put ove sezone ne dopusti snimanje je zanimljiv, u finalnoj seriji i to u trenutku kad autsajder protiv nedodirljivog prvaka ima prednost i prijeti mu uzeti naslov.

U takvim prilikama i pred jednu od najvećih utakmica domaćeg rukometa u povijesti podsjetili smo se na tragičan slučaj otprije 20 godina. Tada je Hrvatski rukometni savez - točnije, alfa i omega Zoran Gobac - realizirao najveću pljačku u povijesti hrvatskog sporta, nezamislivu za ikakvu državu osim bliskoistočnih satrapija ili afričkih diktatura.

Zagreb je konačno dobio rivala koji je iskoristio njegovu slabost

Tih godina stasao je RK Metković, klub koji je uzeo za zadatak razbiti dominaciju Gopčevog Zagreba koji je od osnutka lige uzeo osam vezanih dvostrukih kruna. Klub je preuzeo lokalni moćnik Stipo Gabrić Jambo koji je započeo s ozbiljnim ulaganjima u momčad.

Krajem devedesetih i početkom 2000-ih za Metković je tako zaigrala gotovo čitava kralježnica hrvatske reprezentacije koja će kasnije uzeti svjetsko i olimpijsko zlato - Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Ivano Balić, Davor Dominiković i Petar Metličić.

U tim trenucima Zagreb je bio u kritičnoj točki. Ogromna ulaganja u momčad koja je uzela dvije Lige prvaka i igrala još četiri finala dovela su klub, po dobrom starohrvatskom običaju, do dugovanja koja klub nije mogao podmiriti.

Kaos i rasulo koje je vladalo na toj sceni preslikalo se i na reprezentaciju koja je bila na pola puta između dvije zlatne olimpijske momčadi. U toj prijelaznoj fazi rezultati su bili slabiji nego ikad, a sve je kulminiralo neodlaskom na Igre u Sydneyju 2000. godine.

Metkovićev europski trofej

Koliko je Metković tih godina bio moćan svjedoči i činjenica da su u sezoni 1999./2000. osvojili EHF ligu, rukometnu inačicu Kupa UEFA-e. U finalu je pao veliki Flensburg, a godinu kasnije hrvatski klub je ponovno uspio doći do finala u kojem je ipak izgubio od Magdeburga.

U toj sezoni ipak su uspjeli napraviti ono zbog čega su i stvoreni - zaprijetiti Zagrebovoj hegemoniji. Uzeli su kup uvjerljivom pobjedom i sve je bilo spremno za veliku finalnu seriju protiv Zagreba. HRS je u posljednji trenutak donio odluku da će Zagreb imati prednost domaćeg terena zbog bolje ukupne gol-razlike, premda je Metković dao više golova u međusobnim ogledima.

Finalna serija bila je jedna od najluđih u povijesti domaćeg sporta. Tučnjave, kartoni, grubi prekršaji i nimalo gostoljubive domaće publike obilježile su prve četiri utakmice nakon kojih je rezultat bio poravnat, 2:2.

Ludilo, tučnjave i prekid serije

U petoj seriji Zagreb je vodio pri kraju susreta jedan razlike. U tom trenutku nije sviran prekršaj za Metković zbog čega je Ivica Obrvan, trener kluba s Neretve, odlučio povući momčad s terena i time predati titulu u ruke Zagreba.

Zanimljivo, Metković je bio nakratko izbačen u drugu ligu, da bi ga HRS gurnuo u Ligu prvaka. Naime, IHF je kaznio Zagreb suspenzijom u Ligi prvaka zbog neplaćenih dugova pa je Hrvatska trebala novog predstavnika u elitnom društvu.

Bio je to, barem se činilo, vrhunac sudačke protekcije klubova iz Zagreba, koja je tih godina bila karakteristična za hrvatski sport, protiv koje se nije moglo. Ipak, ono što se dogodilo iduće sezone bilo je neopisivo gore.

Metković je naivno mislio da je osvojio naslov

Metković je dogovorio transfer slavnog šutera Blaženka Lackovića, koji je uoči početka nove sezone tražio raskid ugovora od Zagreba koji mu je ostao dužan lovu. U Savezu su "slučaj Lacković" držali u ladicama pa je tako jedan od najperspektivnijih hrvatskih rukometaša sezonu proveo na tribini, čekajući pravni ishod svoje molbe.

Na terenu je Metković konačno došao do razine da ga ništa ne može zaustaviti. Ponovno je uzeo hrvatski kup, a u prvenstvu je imao 29 pobjeda u 30 kola i bolju gol-razliku od Zagreba. Te sezone nije bilo doigravanja i Metkovčani su trebali dobiti zasluženi pehar.

Lackoviću nisu dali da igra za Metković, a Metkoviću su uzeli prvenstvo jer su rekli da je Lacković igrao za njih

A onda su Gobac i Savez odlučili povući potez kakvog se ne bi posramile ni Somalija ni Sjeverna Koreja. Oduzeli su Metkoviću šest bodova što je još jednom gurnulo trofej u ruke Zagreba. Razlog je bio bizaran.

Navodno su našli svjedoke koji su vidjeli da je Lacković za Metković igrao prijateljsku pripremnu utakmicu u Sloveniji, dok još nije imao riješene papire. Zapis, a kamoli službeni zapisnik o toj utakmici ne postoji.

Metković će u narednim godinama padati, sve do trenutka dok se nije u potpunosti ugasio. Ali njegova oduzeta titula ostat će vječna mrlja hrvatskog rukometa, suluda čak i za devedesete godine u kojima je domaćim sportom vladao zakon sile koji je danas teško zamisliv.