PRIJE točno 25 godina rat je bjesnio Hrvatskom. Ljudi su bili ubijani na kućnim pragovima, tjerani iz svojih domova, gradovi i sela bili su svakodnevno razarani, a trećina Hrvatske bila je pod okupacijom.

 

Ipak, unatoč užasu život je morao ići dalje i u petak, 28. veljače 1992., na stadionu Maksimir u Zagrebu, odigrana je prva utakmica u povijesti HNL-a.

 

Susreli su se HAŠK-Građanski i Cibalia, a Zagrepčani su utakmicu dobili 2:0. Već u 45. sekundi utakmice povijesni prvi gol u samostalnoj Hrvatskoj zabio je za Modre Željko Adžić. Povodom četvrt stoljeća od te utakmice razgovarali smo s neposrednim akterima tih događaja i svjedocima vremena: Željkom Adžićem, strijelcem prvog gola u povijesti HNL-a te Marijanom Mrmićem, legendarnim vratarom i tadašnjim golmanom vinkovačke momčadi. 

 

''Kako se ne bih sjećao. Nije to bio neki poseban gol. Odigrali smo brzu akcija, dodao mi je Mađar Peter Vigh, ja sam bio sam poludesno, odmah sam šutirao i zabio. Da vam budem iskren, u tom trenutku nisam bio ni svjestan da sam upravo ja postigao prvi gol u povijesti Hrvatske nogometne lige. Ali nakon utakmice, stajao sam ispod južne tribine prišao mi je moj veliki prijatelj, inače Dalmatinac i Hajdukovac Robert Šimić  i upitao me: 'Znaš li što si danas napravio?'. Pogledao sam ga blijedo i rekao kako nemam pojma, a on meni kaže: 'Zabio si prvi gol u hrvatskom prvenstvu'. U tom trenutku takvi detalji nisu mi bili važni, ali danas mi je drago da sam baš ja upisan u povijest. Često me danas pitaju za taj gol, pa im ja u šali kažem kako mi je Štef Lamza asistirao, jer je toliko godina od te utakmice prošlo, da se zabrinem koliko sam star'', prisjetio se tog povijesnog dana bivši igrač Modrih, a danas ugledni hrvatski vinar te beskompromisni kritičar svih anomalija u hrvatskom nogometu.

 

 

To je prvenstvo bilo u najmanju ruku poluregularno. Trećina države bila je okupirana. Dubrovnik je svoje utakmice igrao na Korčuli, Šibenik u Stobreču i Žrnovnici, Zadar u Solinu, Cibalia u Đakovu i Požegi, Osijek u Kutjevu. Treninzi tih klubova koji su živjeli u okruženju bili su nerijetko prekidani sirenama, a putovanja na gostovanja ponekad su trajala danima. Koliko je imalo smisla u to vrijeme igrati nogomet i što je nogomet tada značio državi koja je doslovno krvarila? Obojica naših sugovornika slažu se da je posrijedi bio inat agresoru.

 

''Kao junior bio sam u Dinamu, ali imao sam nesreću da sam bio dio generacije Mlinarića, Cice Kranjčara i ostalih zaista sjajnih igrača i nisam se mogao probiti. Nogometni put me odveo najprije u Kanadu, a onda u Australiju. U Dinamo sam se vratio 1990., kad su nastupile promjene s reputacijom najboljeg igrača australskog prvenstva. Sjećam se da sam kao igrač Croatije iz Melbournea znao tati u Hrvatsku slati videokazete s naših utakmica. Ne znam znate li, ali na dresovima smo imali veliki hrvatski grb i te snimke su u početku stizale, kasnije više nisu. Znam da mi je tata ponekad govorio to da se nisu dogodile demokratske promjene, da se vrlo vjerojatno nikad ne bih mogao vratiti kući. Srećom, dobili smo državu, a Josip Kuže koji je dobro znao da australski nogomet nije nimalo naivan, preporučio me Dinamu. Jedva smo čekali da krene prvenstvo'', u dahu nam je ispičao Adžić i nastavio je evocirati sjećanja na to legendarno prvenstvo:

 

 

''Sjećam se da smo cijelu jesen igrali neke prijateljske utakmice, turnire, no zbog kaosa i rata pravo prvenstvo počelo je tek u veljači 1992. Međutim, cijelo je prvenstvo bilo užasno čudno. Zamislite, ujutro si u skloništu, čekaš da pogineš, a popodne moraš na put jer te čeka prvenstvena utakmica. Zagreb je u to vrijeme bio koliko toliko pošteđen ratnih zbivanja, iako smo i mi nerijetko znali provesti dane pod sirenama, a možete misliti kako je bilo dečkima u Osijeku, Dubrovniku, Šibeniku ili Vinkovcima. No bili smo ipak sretni da se igra. Čak i takva liga, u takvim nadrealnim uvjetima, nama je bila super. Nismo im željeli dati gušta, nismo željeli dozvoliti da nas slome. U trenutku kad se počelo igrati, mislim da je cijela priča dobila jednu razinu normalnosti. Barem smo mi tako tada osjećali. HNL smo te ratne 1992. doživljavali kao simbol protiv rata'', ispričao nam je Adžić, pa je dodao jednu zanimljivu anegdotu iz tog vremena:

 

 

''Tada je jedan od najvažnijih ljudi u JNA bio Blagoje Adžić, a meni su zbog prezimena skoro na svim gostovanjima skandirali 'Blagoje, Blagoje'. Bilo je to čudno, no nikad nisam želio po medijima odgovarati na te provokacije. Zašto i bih? Osjećao sam se Hrvatom i nisam smatrao da ikome moram bilo što dokazivati, posebno ne svoje hrvatstvo. To mi je oduvijek bilo glupo jer cijeli život ljude dijelim isključivo na dobre i loše, a ne brojim im krvna zrnca. Srbin, Musliman, Hrvat, Eskim ili Indijanac, svejedno mi je ako je čovjek čovjek. Govorim to jer je tada, u to ratno vrijeme, posebno među Hrvatima izvan zemlje, bio nevjerojatan nacionalni naboj. Priznajem da je i mene to povuklo. Danas više toga nema. Baš sam nedavno bio Melbourneu, družio sam se s tamošnjim Hrvatima i osjetio sam kako je sve to splasnulo''.

 

Marijan Mrmić također se jako dobro sjeća i prve utakmice protiv HAŠK-Građanskog, ali i cijelog tog prvenstva te svih nedaća koje su morali prolaziti kako bi uopće odigrali utakmice. Puno puta su živu glavu riskirali zbog lopte.

 

 

''Kako se ne bih sjećao te prve utakmice? Izgubili smo 2:0 u Zagrebu. Mislim da smo trebali odigrati tu utakmicu nekoliko dana ranije, no bila je odgođena zbog napada na Vinkovce. Sjećam se i te utakmice, ali i cijelog prvenstva. Po svemu je bilo posebno i drugačije. Turnir 'Slobodna Hrvatska' koji se u ljeto 1991. igrao najprije u Varaždinu i Čakovcu, a onda u Istri mi nismo ni igrali. Punih šest mjeseci nismo taknuli loptu zbog rata. Kad je prvenstvo napokon počelo, znam da se igralo u nekom suludom, ubrzanom ritmu gdje smo utakmice igrali svaki treći dan. Trenirali smo kad bismo stigli, igrali smo u Požegi, Čakovcu, Đakovu, a mislim da smo jednu utakmicu s Osijekom igrali u Kutjevu. Bila su to suluda vremena'', kazao je Mrmić, a zatim je objasnio kako je bilo biti nogometaš u ona olovna vremena:

 

 

Zamislite, treniraš na samoj granici ratnih zbivanja. Ti napucavaš loptu, a nekoliko kilometara od tebe se događa nešto užasno. Misli su nam bile s ljudima koji su bili na fronti. Život nije stao, igrao se nogomet, i drago mi je zbog toga, ali nije bilo jednostavno. S vremenske distance od 25 godina to može zvučati čudno, ali morali smo igrati. Kroz nogomet smo željeli pokazati neprijatelju da ga se ne bojimo'', rekao nam je Mrmić, pa je ispričao jednu izuzetno zanimljivu priču koja možda najbolje dočarava kako je bilo igrati nogomet u to doba:

 

''Sjećam se utakmice koju smo igrali s Dubrovnikom na Korčuli. Kako je skoro pola države bilo okupirano, do tamo smo putovali 'sto godina'. Najprije smo došli do Virovitice, pa onda do Grubišnog Polja na Kutinu, pa u Senj. Prolazili smo kroz Zadar. Žive duše nije bilo. Grad razrušen, cigle posvuda, staklo po centru grada. Baš su tada bili najžešći okršaji hrvatske vojske i srpskih pobunjenika. Puka sreća da smo izvukli živu glavu. Onda smo išli do Splita, pa trajektom do Blata na Korčuli. Kako se ono kaže, 'držali smo glavu u torbi', ali na sreću, preživjeli smo i to'', prisjetio se bivši vratar originalnih Vatrenih pa je dodao:

 

 

''Najteže se bilo fokusirati na nogomet u tim trenucima. Trebao bi biti koncentriran na utakmicu, a znaš da u tom trenutku netko želi ubiti tvoje najbliže. Ja sam iz Sunje, a na tako malo mjesto svakodnevno je padalo tisuću granata. Tamo su mi bili roditelji, a puno je mojih prijatelja i članova rodbine izgubilo život. Danas kad vidim, što je normalno, da su igrači uoči utakmica u karanteni, smiješno mi je kad se sjetim kako smo mi trenirali i pripremali se za utakmice. Tih sat, dva koliko traje trening još si nekako i fokusiran na posao, ali onda odmah trčiš na telefon i zoveš najbliže da vidiš je li sve u redu. Ako se sjećate poginulih redarstvenika u Borovu Selu, baš samo tada imali trening u Vinkovcima. To su užasne slike i ne daj Bože da se ikad više takvo zlo ponovi.''

 

 

Premda je te 1992. Hrvatska bila razorena i okupirana, iako su tisuće ljude izgubili živote i dom, nogomet je u to doba bio nešto što je ljudima davalo nadu. Fantastičnu fotografiju dobili smo od Dražena Pernara, sadašnjeg direktora Cibalije, a u to doba odličnog obrambenog igrača vinkovačke momčadi. Cibalia je zbog kaosa u Vinkovcima dočekala Hajduk u Đakovu, a tamošnji stadion bio je pun kao šipak pa su ljudi doslovce visjeli s obližnjih stabala kako bi gledali utakmicu.

 

Kako je moguće da su tada - kad su ljudi ginuli, kad smo svjedočili stravičnim stradanjima i kad je sport zapravo trebao biti sasvim sporedan - ljudi hrlili na stadione uživati u nogometu. A danas, kad je barem prividno sve u redu i kad se, ako ništa drugo, više nitko na nas ne nabacuje smrću s okolnih brda, taj isti nogomet je ljudima postao odbojan, nezanimljiv, pa gledatelje na Maksimir ne mogu privuči ni reprezentacija, ali ni jedan Zlatan Ibrahimović u Ligi prvaka. Odgovor na to pitanje, svaki na svoj način, dali su Adžić i Mrmić.

 

''Život čini puno sitnica učinjenih na dobar ili loš način. Kod nas se godinama radilo sve krivo i kad se to nakupilo, doveli smo se u situaciju u kakvoj smo danas. Znam da će se moj veliki prijatelj Zvone Boban naljutiti kad ovo kažem, ali kao velikog krivca za ovakvo očajno stanje u sportu, ali i u društvu općenito, držim medije. Kad kažem medije, u prvom redu mislim na televiziju, jer je ona ipak najjači medij. Ti ljudi ne rade ništa na promociji nogometa. Stručnog sukomentatora naravno nema jer to košta. TV je moćan i preko njega se sve kamuflira i dobivamo privid da nam teče med i mlijeko'', ogorčeno nam priča Adžić, pa nastavlja u istom tonu:

 

 

''Novinari, ako žele raditi, moraju slijepo slušati direktive. Ne daj Bože da se netko usudi napisati nešto što onima gore nije po volji. Stvari su dovedene do apsurda. Često gledam strane kanale i uživam u tim sportskim emisijama. U studio dođe nekoliko neovisnih novinara, svatko može reći što misli, iskreno, bez dlake na jeziku, dok kod nas komentator koji prenosi Dinamove utakmice u Europi uvijek dobro vidi kad se neki igrač Dinama povlači za dres pa napada suca. A na utakmica između Dinama i Cibalije takve stvari ne vidi ili se pravi da ne vidi. To su te sitnice o kojima pričam. Obični ljudi to vide, znaju da ne mogu ništa promijeniti i jedino rješenje im je ignorirati domaći nogomet. Ljudi shvaćaju da su prevareni, vide da se ništa ne ulaže u stadione i omladinske škole, a doma imamo svi za 40 kuna mogućnost gledati vrhunske utakmice svaki dan. Zbrojite dva i dva. Sad kad sam bio u Melbourneu vidio sam jedan prekrasan mali stadion. Barcelona ga se ne bi posramila. Gušt ti je doći i gledati nogomet. A kod nas? Sve prljavo, jadno, divlje, nikakvo. Zašto bi itko dolazio? Nasilnici su preuzeli nogomet. Vidimo ih u ložama, vidimo ih na tribinama. Pitam vas ja, zašto bi netko riskirao svoj i život svog djeteta na našim stadionima?'', bez dlake na jeziku bio je Adžić, dok je sličnu, ali ipak u dobroj mjeru ublaženu dijagnozu društva dao i Mrmić:

 

 

''U to doba bili smo jedinstveni. Cijela Hrvatska bila je složna, a moral je bio nevjerojatan. Stadioni su bili puni, a reprezentacija je bila svetinja. U međuvremenu puno je toga otišlo na krivu stranu. Vjerojatno je politika učinila svoje, ekonomske prilike također. Kao društvo smo se dosta polarizirali i razjedinili i to me užasno boli. Ljudi su frustrirani. Nemaju posao i iz svoje zemlje moraju odlaziti da bi preživjeli. Otvorim portale i vidim samo negativu. Mržnju, vrijeđanje, mladi ljudi odlaze iz zemlje. Cijele obitelji odlaze. To je žalosno da ljudi u svojoj zemlji ne mogu živjeti od svog rada i moraju odlaziti u tuđinu kako bi doslovce preživjeli. To je problem koji politika mora riješiti, a ne baviti se glupostima. Ljudi nemaju za kruh, sukobi sjevera i juga, stvarno ne znam kud to vodi. Premala smo država da bismo bili tako razjedinjeni. Šteta.''