UTAKMICA polufinala FA kupa između Liverpoola i Nottingham Foresta trebala se odigrati tog prekrasnog, sunčanog popodneva na Hillsboroughu, stadionu Sheffield Wednesdaya, 15, travnja 1989., no umjesto nje, odigrao se užas.

 

Umjesto praznika nogometa dogodio se užas
 

 

Tisuće Liverpoolovih navijača putovalo je na veliku utakmicu. No, kako je u to vrijeme i dalje postojala zabrana sudjelovanja engleskim klubovima u Europi ponajviše zbog tragedije na Heyselu u finalu Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa 1985., kada je nakon divljanja Liverpoolovih navijača 39 ljudi izgubilo živote, uglavnom Talijana, masovni dolazak navijača Redsa u Sheffield izazvao je paniku u vrhu tamošnje policije.

 

Policiji je bilo naređeno da zaustavlja i pretražuje automobile, da zabrani ulazak pijanim navijačima, zbog čega se u 14:30 pred Leppings Lane tribinom, koja je bila predviđena za navijače Liverpoola, stvorila velika gužva. Navijače Foresta se uglavnom nije diralo, i oni su debelo prije predviđenog početka bili na svojim mjestima.

 

 

Za to vrijeme je tribina Leppings Lane bila poluprazna, ali vani je bila druga priča. Vani ja vladao kaos. Više od 2000 ljudi krenulo je prema ulazu Leppings Lanea.

 

Taj broj se svakim trenutkom sve više i više povećavao i oko 14:45 broj ljudi ispred tribine povećao se na 5.000, gužva je postajala sve veća, ljudi su ostajali bez zraka. Kako su minute prolazile bilo je sve jasnije da navijači neće uspjeti ući do početka utakmice u 15:00. Mnogi su navijači već počeli gubiti svijest.

 

 

Odjednom je šef policijskog osiguranja Duckenfield, koji je prvi puta zapovijedao, naredio otvaranje željeznih vrata C, koja su služila kao zid, što je poslije na suđenju objašnjeno da se to napravilo  jer je postojala procjena da je stajanje u gužvi izvan stadiona opasno po život.

 

Masa je ljudi naglo krenula kroz tunel prema tribinama 3 i 4 Leppings Lanea, koje su uskoro postale prepune, a  oni koji su bili na kraju gužve, u želji da se proguraju, snažno su gurali prema naprijed.

 

U točno 14:52 obje momčadi su izašle na teren, na zagrijavanje, a na tribinama je vladao užas. Desetine ljudi su umirale u stravičnim mukama – ugušeni i zgnječeni. Kada su neki navijači u želji da spase svoje živote pokušali preskočiti šiljastu ogradu, načelnik Duckenfield je donio još jednu u nizu svojih katastrofalnih odluka toga dana – pozvao je pojačanje misleći da je riječ o invaziji navijača Liverpoola na travnjak. Tek kada je policija stigla na teren, bilo je svima jasno o kakvoj katastrofi se radi.

 

 

Mnogi navijači su bili već poginuli, mnogi su bili ozlijeđeni, a oni koji su još mogli stajati na nogama, pokušavali su pomoći onima na tribini koji su proživljavali agoniju. Policajci su priskočili u pomoć i travnjak je uskoro bio pun ozlijeđenih ljudi koji su umirali. Željezne reklame su korištene za nošenje navijača kojima je trebala medicinska pomoć. Ljudi su vrištali za svojim najmilijima.

 

Načelnik Duckenfield se bojao nereda i huligana, no većina poginulih bili su djeca.

Među njima i bratić legendarnog Liverpoolovog kapetana Stevena Gerarda. Baš ta tragedija koja je zauvijek obilježila njegovu obitelj, jedan je od glavnih razloga zbog čega se Gerard nikada nije maknuo sa Anfielda i nikada nije promijenio sveti dres. Kad je bio na vrhuncu slave, posebice nakon one čudesne istanbulske večeri 2005. i kada je mogao birati u koji će klub i za koji novac otići, Gerard je samo rekao: ''Kada bih otišao iz Liverpoola pljunuo bih na grob svoga rođaka''.

 

 

 

Tragedija na Hillsboroughu pomogla je promjeni nogometnih stadiona,  kontroli sigurnosti i poboljšanju odnosa između policije i navijača, no 96 mladih života nitko nikada neće moći vratiti, a sve to zbog kukavičluka i nesposobnosti jednog običnog ''malog'' čovjeka kakav je bio načelnik sheffieldske policije, gospodin Duckenfield.

 

 

1996., snimljen je sjajan TV film pod imenom ''Hillsborough'' koji je rekonstruirao ovu tragediju, a u filmu možemo ćuti izjave preživjelih, izjave obitelji stradalih koji su godinama tražili pravdu uzalud te i same sheffieldske policije, koja je nakon svega, nakon dugotrajnog sudskog postupka proglašena nevinom za ovu tragediju.

 

A što misle o krivnji za užas na Hillsboroughu, jasno su pokazali i kultni velški rokeri Manic Street Preachersi koji su u pjesmi ''South Yorkshire Mass Murderer'' jasno uperili prst u pravog ubojicu iz južnog Yorkshirea - u gospodina Duckenfielda.