''NAŠ puk je rođen porobljen i oslobađa se svakog dana gromoglasno tražeći istinu. Našu istinu. Onu čija je snaga zasnovana na neotuđivoj kulturi jer dolazi iz duše, iz aure, iz osmijeha; onu u kojoj bijelci i Indijanci, crnci i siromašni imigranti u slast uživaju u životnim zadovoljstvima. Nogomet je sport sazdan od spontanosti i snalažljivosti, luksuza i slobode. On je, vjerujem, dio našeg najprimitivnijeg genoma, poput plesa.''

 

 

 

I bi Socrates u pravu. U Brazilu je nogomet puno više od igre, on je način života, on je tamo religija. Bilo nacije se mjeri po uspjesima Selecaoa, igrači i nacionalna momčad balansiraju desetljećima na granici između nacionalnog blaga i nacionalne sramote. Kratko i jasno, nogomet je najjače vezivno tkivo Brazila. I ako se ono upali, slijedi katastrofa poput ''Maracanaza'', nacionalne tragedije poznate i kao ''Tragedija na Maracani'', kad je Brazil izgubio od Urugvaja u finalu SP 1950.

 

Zato se ne bez razloga Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014., godinama, valjda od prvog dana otkako je odlučeno da će se tamo održati, najavljivalo kao ''prvenstvo našeg života''. Jer dovraga, pa tko može bolje organizirati Mundijal nego Brazilci koji nogomet dišu i kojima nogometna samba kola venama? Brazil je petorostruki prvak svijeta. Brazil je svijetu dao Leonidasa, Ademira, Pelea, Garrinchu, Rivelinha, Socratesa, Zica, Romarija, Ronalda, Rivalda, Ronaldinha…

 

Brazil, barem prema percepciji vlastitih navijača, mora uvijek biti najbolji, a rezultat nužno mora pratiti i ljepota, lepršavost u igri, ''joga bonito'' ili ''futebol arte''. Sve ostalo manje je važno i zato su se nogometni navijači širom planete kao nikad do sada radovali Mundijalu u Brazilu. Ako već nismo bili rođeni 1950., 2014. bila je prava godina za nadoknaditi propušteno.

 

Barem smo tako mislili i barem smo se tome nadali, autosugestijom uvjeravajući se da je to zaista tako, popušivši Peleovu slatkorječivost, a zaboravljajući pritom da Brazil godinama već (izuzev donekle Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji 2002.) igra više europski od bilo koje europske reprezentacije. Čak i ona Romarijeva i Bebetova generacija je naslov osvojila više zahvaljujući mišićima Dunge, Maura Silve i Jorginha,a manje zahvaljujući ''sombrerima'', ''škaricama'' i ''rabonama'' Romarija.  
 

 

''Nikada neću zaboraviti tu tišinu Maracane. Do mog gola, od užasno bučne graje, vreve i urlanja doslovno se nije čula ni zviždaljka suca. Taj trenutak, kada postižem gol, pamtim kao odsječenost sa ovog svijeta. Samo tri čovjeka su bila u stanju utišati Maracanu: Papa, Frank Sinatra i ja'', rekao je strijelac tog slavnog drugog gola za Urugvaj te 1950., Alcides Ghiggia. Taj poraz se urezao u trajno sjećanje svih Brazilaca i on se generacijski prenosi s koljena na koljeno. Taj dan je ostao upamćen kao najtužniji dan u povijesti Brazila.

 

Sramota protiv Njemačke, realno govoreći, neusporedivo je veća od nesretnog i toliko puta opjevanog poraza protiv Urugvaja. Međutim, na sreću, na stadionu nakon utakmice nije bilo ni mrtvih, ni poludjelih, niti su Julio Cezar ili David Luiz, poput onog nesretnog golmana Barbose doživjeli doživotnu eskomunikaciju i socijalnu smrt. Nije se ništa dramatično dogodilo iz jednostavnog razloga – veliku većinu prisutnih na stadionu i nije bilo baš previše briga za onim što se upravo odvilo pred njihovim očima.

 

Svjetsko prvenstvo u Brazilu bilo je dokaz da je moderni nogomet na onoj najvišoj razini zapravo  postao ekskluzivna zabava za bogataše, a stadioni su se od hramova sporta pretvorili u gnijezda razmaženih kvazinavijača, čija je osnovna misija s tribina napraviti koji selfi, pa ga onda ponosno putem društvenih mreža podijeliti s ostatkom planete, te starletica, budućih nasljednica Larisse Riquelme.

 

Pravih navijača na stadionima uglavnom nije bilo. Razlog? Cijena karata, koje su bile ''prava sitnica''.
 

 

''Ovo je najuzbudljivije, najefikasnije i najbolje Svjetsko prvenstvo još od Meksika 1970.'', takve i slične poruke vrištale su sa naslovnica svih svjetskih sportskih tiskovina i portala nakon prvog dijela turnira. I zaista, grupna faza Mundijala u Brazilu ponudila nam je spektakularan, lepršav, atraktivan i što je najvažnije, napadački nogomet, koji je za posljedicu imao već 44 godine neviđenu efikasnost. 

 

Ipak, nakon što je putujući FIFA-in cirkus prije pola godine završio svoje putovanje po Brazilu, nažalost, možemo zaključiti da koliko god se pokušavali uvjeravati da smo gledali jednu nogometnu renesansu, to ipak nije bilo tako. Čim je završila grupna faza, čim su ulozi postali puno veći, taktički manevri i briga za vlastita vrata zamijenili su onaj napadački nogomet iz prvog kruga.
 

Od prve utakmice osmine finala, pa do završnice u Riju, bili smo svjedoci uglavnom teških, čvrstih i izjednačenih utakmica koje su bile odlučene ili u posljednjim trenucima, ili u produžecima, ili nakon raspucavanja sa kreča. Naravno, utakmica između Njemačke i Brazila ispada iz svih mogućih teorija i zaključaka. 

 

Jasno, nitko ne kaže da je ta uzbudljivost nešto loše, međutim većina tih utakmica osim ogoljene neizvjesnosti i nije ponudila neki sadržaj. Taktički su te utakmice bile impresivne, no sadržajno uglavnom dosadne. Čak su i neki nogometni klasici, koji su trebali biti klasici, poput Francuske i Njemačke ili Argentine i Nizozemske, na kraju ispali mečevi bez okusa i mirisa.

 

S druge strane je i suđenje bilo upravo gadljivo, neprobavljivo i neprihvatljivo, kao i perverzno forsiranje da u polufinalu, kako puklo da puklo, Brazil mora igrati. Kako je ta velebna ideja završila, i tko je na užasno bolan način platio danak FIFA-ine gluposti,  svi već dobro znamo, no zbog cijele te priče ostao je jedan opor okus u ustima.

 

 

Nikad prije, sve do ovog Mundijala neka europska reprezentacija nije uspjela doći do kraja na turniru koji se igrao na američkom tlu. Do finala bi se još ponekad i došlepali, no u konačnom meču bi Urugvaj, Brazil ili Argentina ipak bili bolji. Očito je da ima nešto i u toj klimi, podneblju, što puno više odgovara ''vrelom južnoameričkom temperamentu'' nego Europljanima, no da će se u Brazilu dogoditi takav debakl zaista velikih europskih reprezentacija, nitko nije mogao očekivati.

 

Engleska, Italija i dvostruki europski i prvak i branitelj naslova svjetske krune, Španjolska, već su nakon prvog kruga morali senzacionalno doma. Engleska i Italija su čak bili smješteni u istoj grupi, a preko njih su do svjetske slave stigli Kostarika i Urugvaj. Iznenađenje? Naravno. Senzacija? Teško. S druge strane, ispadanje Španjolaca je doista bila senzacija i to ona prvoklasna i poprilično je teško pronaći odgovor na pitanje zašto je velika generacija Španjolske, možda najveća nogometna dinastija u nogometnoj povijesti, koja je vladala kuglom zemaljskom punih šest godina završila ponižena, osramoćena i potučena do nogu? Nemotiviranost je jedan od odgovora budući da su u posljednjih šest godina osvojili dva europska prvenstva i posljednje svjetsko. No, i nemotivirana Španjolska je trebala proći skupinu u kojoj su mlada i neiskusna Nizozemska, opasni, ali ne baš toliko jaki Čile, te autsajder Australija i u kojoj je branitelj naslova daleko najkvalitetnija momčad.

 

Opravdanje Španjolcima ne može biti starost jer su osim svi osim Xavija (34 godine) i Xabija Alonsa (32 godine) u najboljim "nogometnim" godinama. Casillas ima 33 godine, što je "sitnica" za vratara, i više od 150 nastupa za reprezentaciju. U obrani je najstariji Sergio Ramos sa samo 28 godina. Silva je Ramosov vršnjak, Fabregas godinu mlađi, Mata dvije, Martinez tri, a Koke ima samo 22 godine. Prvi napadač "Furije" Diego Costa je 25-godišnjak... Pa što je onda razlog povijesnog ispadanja u Brazilu? Jedini logičan odgovor je - umor. Takav odgovor nudi i iskusni Alonso.

 

 "Vjerojatno je najveći razlog ispadanja iscrpljenost. Nismo bili spremni ni psihički ni fizički", priznao je veznjak Reala.

 

 Nizozemska – Španjolska 5:1

 

Prva utakmica u grupi B bio je klasik, repriza finala od prije četiri godine. I počelo je onako kako se očekivalo. Španjolci su poveli golom Coste iz penala, a David Silva je odmah nakon toga promašio i zicer za 2:0. Da je to zabio, tko zna kako bi završila i ta utakmica i put Furije u Brazilu. No, ovako smo gledali privatni show Arjena Robbena i Robina van Persiea koji su se brutalno iživljavali nad abdiciranim prvacima.

 

 

Ovo je utakmica koju Niko Kovač treba konstantno i uporno gledati ako želi shvatiti zašto Hrvatska nije prošla grupu i zašto ju je onako Meksiko isprašio. Količina trke, snage, volje i želje, kod obje momčadi bila je nevjerojatna. Od prve pa do posljednje, 120 minute sve je prštalo od tempa, akcija, sjajnih akcija i šansi. Naravno, Belgija je bila puno bolja i samo je čudotvorni Tim Howard sa svojih "milijun" obrana spriječio da pobjeda Belgije bude dvocifrena.

 

 Belgija je igrala sjajno, a kvalitetom inferiorni Amerikanci pošteno i časno su se borili koliko su mogli. Ipak, bolji je pobijedio, a izbornik Crvenih Vragova, Wilmots, vjerojatno će cijeli život tražiti odgovor na pitanje zašto njegovi igrači nisu barem približno odigrali protiv Argentine u četvrtfinalu, kao što su igrali protiv SAD-a. Wilmots je nakon poraza protiv Argentine imao obraza još i dati ovakvu izjavu.

 

''Da smo mi igrali kao što su protiv nas igrali Argentinci, u domovini bi me mediji razapeli. Argentinci me nisu ničim impresionirali'', rekao je izbornik Belgije tada, a što misli o svojoj igri i o predstavi svoje momčadi na toj utakmici protiv Argentine, najslikovitije je dočarao sjajni veznjak Chelsea Edin Hazard, koji je poslao zahtjev Googleu da izbriše svaki trag njegovog ''bivanja'' na toj utakmici.

 

 

Ne samo radi sedam golova, a moglo i trebalo ih je biti više, ovo je bila prava ljepotica turnira. Ovaj meč je bio dokaz da se u laboratoriju Didiera Deschampsa radilo jako dobro te da je veliki Didi na dobrom putu da stvori jednu generaciju koja će biti na tragu one njegove. Prekrasan, lepršav i napadački nogomet koji su Francuzi igrali, pritom uživajući u igri i igrajući se nogometa, nije nikoga mogao ostaviti ravnodušnim.

 

 Kad tradicionalno dosadnim, čvrstim i upornim Švicarcima zabijete pet komada, a pritom vam ponište čisti gol, promašite penal i imate barem još tri, četiri vrhunske prilike, onda znate da igrate vrhunski nogomet, a to što su Francuzi završili svoju brazilsku avanturu možda i ranije nego što su trebali, kriv je tko drugi nego Švabo. A Švabo je znao stati na put i puno jačim i većim momčadima Galskih pijetlova nego što je ova mlada momčad. Pitajte Platinija.

 

 

Još od Njemačke 1990. nije se dogodilo da je jedna reprezentacija s takvom lakoćom, impozantnošću i sigurnošću osvojila naslov prvaka svijeta, kao što je to uspjelo Njemačkoj ove godine u Brazilu. Nijemci su na cijelom turniru samo dva puta opasno hodali po rubu, i to oba puta u finalu. Ipak, strah Higuaina i Messija pred gorostasom Neuerom, golmanom koji je u svijet nogometne igre uveo neke nove parametre što se tiče uloge vratara, bio je presudan. Argentinci nisu iskoristili ponuđeno, nisu kaznili jedine dvije pogreške Njemačke i naslov je pripao Elfu.

 

Zasluženo, pa i dominantno. No, pomalo je paradoksalno da kad pričamo o toj moćnoj Njemačkoj, koja se praktički prošetala do naslova, kojoj nije smetala ni činjenica da je njen izbornik Joachim Low pola turnira izvodio neke čudnovate eksperimente sa sastavom, zbog čega se kosa na glavi dizala svim njemačkim navijačima, teško da možemo izdvojiti pojedinca čija je kvaliteta i karizma bila onaj jezičac na vagi koji je bio presudan. Ova Lowova Njemačka nije Njemačka Fritza Waltera, nije niti Franza Beckenbauera, a još manje Lothara Matthausa. U Brazilu je igrala i pobjeđivala jedna nova Njemačka, kojoj je najbolji igrač bila isključivo svijest o tome da je zaista najjača te odlučnost da cijelom svijetu to pokaže i dokaže. 

 

 

Steve Archibald, slavni škotski nogometaš iz osamdesetih i svojevremeno član i velike Barcelone, jednom je izjavio: ''Za klub igram radi novca, za reprezentaciju igram iz časti''.

 

Možda je nekada, kad nije novac diktirao nogometna pravila kao što to radi danas, zaista i vrijedila takva filozofija, no danas je sve to nekako drugačije, tužnije i gadljivije. Nogometni bogatuni iz Afrike, koji u svojim klubovima zarađuju iz tjedna u tjedan desetine, ako ne i stotine tisuća eura, na ovom svjetskom prvenstvu su se osramotili cjenkanjem za premije. 

 

Kamerunska reprezentacija s tim je imala problem i prije nego što su došli u Brazil, a sve skupa kulminiralo je cirkusom na utakmici protiv Hrvatske. Kamerunski mediji su ih već proglasili izdajnicima. Je li to sve skupa bilo potrebno Eto'ou, Songu i društvu?

 

Gancima je uoči posljednje utakmice protiv Portugala (da su dobili išli bi dalje) predsjednik države morao u kešu u Brazil poslati 3 milijuna dolara da bi uopće pristali igrati. Sramotno!

 

S druge strane, u cijelom tom nogometnom polusvijetu stoje Grci. Njihova igra je dekadencija nogometa, smrt za najljepšu igru na svijetu, kažu mnogi. Možda, no ti Grci su na ovom prvenstvu igrali dobro, za razliku od mnogih razvikanih reprezentacija, i samo ih je ruler penala zaustavio na putu za četvrtfinale. Zašto? Zato što ti igrači znaju svoje domete i limite. Zato što ne žive u oblacima i ne kupaju se u potocima vlastitih taština. Realni su i za razliku od mnogih, imaju za slučaj potrebe uvijek spreman i plan B, pa čak i C. 

 

Ti isti Grci su se još po nečemu, osim po svojoj igri razlikovali od mnogih reprezentacija na ovom Mundijalu. Njih nisu zanimale premije niti bonusi. Štoviše, cijeli je tim poslao pismo grčkom premijeru Antonisu Samarasu s ciljem da se novac koji je trebao biti njima proslijeđen, uloži u budućnost grčkog nogometa.

 

''Ne želimo nikakve bonuse ni novac. Igramo samo za Grčku i za grčki narod. Od Vas želimo samo podršku u našem pokušaju da nađemo pravo zemljište i izgradimo sportski centar koji će biti dom za našu reprezentaciju'', stajalo je u pismu kojeg su grčki reprezentativci poslali premijeru. Što reći osim, bravo Grci!

 

 

''Punih 50 godina sam u nogometu, no ovako nešto zaista nikad nisam vidio'', odmah po završetku ''masakra'' u Belo Horizonteu, na Twitteru je napisao slavni Gary Lineker.

 

O utakmici Brazil – Njemačka 1:7 toliko toga se već napisalo i toliko toga će se još napisati da zaista nema potrebe iznova lamentirati o sportskom događaju, koji je iz gabarita sporta izašao već nakon pola sata utakmice. Nadrealni košmar iz Belo Horizontea, koji je u samo 30 minuta uništio identitet čitavog jednog naroda, vjerojatno će se ubuduće proučavati kao sociološki fenomen na institutima i fakultetima, a nama svima ostalima dao je priliku da i nakon 20, 30 godina bez problema možemo postaviti pitanje ''Gdje ste bili kad ste gledali utakmicu Njemačka – Brazil?'', jer znamo da ćemo dobiti odgovor.

 

 

Nema veće platforme za žučnu raspravu i ozbiljnu diskusiju, u kojoj se najčešće riječi ne biraju niti se pazi na osjetljivost nečijih osjećaja, od raznoraznih izbora za nogometnu slavu. Je li u pitanju izbor za najboljeg igrača Mundijala ili izbor za igrača godine, posve je svejedno, princip je isti, a znate kako već ide ono s nijansama.

 

Povišeni su tonovi, pljušte uvrede i podrugljivi komentari, prosipa se žuč te stvara se slika da se zapravo nogomet ne igra zbog golova, navijača, ljepote igre ili pobjeda, već oko pitanja koji će superstar dobiti nekakvu nagradu. Besmisleno, a ta besmislenost još više bode u oči kad vidimo da je dobrim dijelom proizašla iz laboratorija Seppa Blattera i njegovih FIFA-inih šegrta. Jer kako drugačije objasniti odluku da se nagrada za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u Brazilu dodijeli Leu Messiju.

 

Svaka čast Messiju na svim rekordima, svim naslovima i svim individualnim počastima koje je zaslužio, no ovaj put je Zlatna lopta vjerojatno i njega šokirala. Nije Messi odigrao loš turnir, štoviše, u grupnoj fazi je sam  nosio Argentinu u utakmicama protiv BiH, Irana i Nigerije, no u nokaut fazi se negdje izgubio i sav teret je pao na leđa Angela di Marije. 

 

Ipak, u moru napada na FIFA-u zbog ove zaista, najblaže rečeno, kontroverzne odluke, naravno da je bilo i pretjerivanja. Teza koju su mnogi iznosili da Messi nije zaslužio nagradu zbog čisto pragmatičnog razloga – Argentina nije postala prvak svijeta i trofej je trebao primiti Neuer, Muller ili neki drugi član Elfa – notorna je glupost koja nema pokriće ni u povijesnim almanasima. Od 20 dosad odigranih Mundijala, na čak njih osam najbolji igrač nije bio član pobjedničke momčadi.

 

Međutim, Messi u Brazilu nije bio ni Leonidas 38'-e, ni Puškaš 54'-e, ni Cruyff 74', pa čak ni Kahn 02' ili Forlan od prije četiri godine. Argentinac je odigrao prosječan turnir, no za FIFA-u je to bilo dovoljno.