HRVATSKA rukometna reprezentacija u srijedu u 17 sati igra četvrto kolo grupne faze Svjetskog prvenstva u Kataru. Protivnik je jaka reprezentacija Makedonije, koja baš kao i Hrvatska ima do sada maksimalan učinak. Bit će to utakmica iz koje će pobjednik po svemu sudeći biti broj 1 na kraju grupne faze te tako sebi izabrati "lakšeg" protivnika u osmini finala, a potencijalno i u četvrtfinalu.

 

Kao sugovornika koji će nam najaviti tu utakmicu odabrali smo Linu Červara, čovjeka koji je s hrvatskom reprezentacijom osvojio gotovo sve što se u svijetu rukometa da osvojiti (ta prokleta europska srebra), a koji sad trenutno vodi makedonski Metalurg i idealna je osoba za razgovor o budućem hrvatskom protivniku.

 

Također, s Červarom smo otvoreno pričali o problemima koje pogađaju hrvatski rukomet te smo se prisjetili jedne od najljepših sportskih priča ikad ispričanih. Vjerojatno nije potrebno ni spominjati o kojoj se priči radi.

 

 

''Naravno, Hrvatska je favorit, no može tu biti svašta budu li Makedonci ponovili igru kao protiv Tunisa. Makedonija možda ne spada u onaj sami vrh svjetskog rukometa, međutim, riječ je od jednoj odličnoj momčadi koja ima istinskog lidera u Lazarovu, a njemu fantastično asistiraju oba vanjska igrača, i Mojsovski i Mirkulovski. Obojica su sjajni šuteri, no krasi ih i izuzetna taktička zrelost.

 

Također, imaju dva odlična krila, Manaskova i Georgievskog. Obojica su jako brzi, pokretni i u jednoj tranziciji mogu itekako biti opasni. Ne baš kao Štrlek i Čupić, ali mogu napraviti veliku štetu. Na to Goluža mora itekako dobro pripaziti. Igraju jako tvrdu 6-0 obranu na čelu s golmanom Ristovskim i bedemima Markoskim i Jonovskim, koji mogu predstavljati problem za sve naše vanjske igrače. 

 

Osim Lazarova, koji je po meni najbolji desni vanjski na svijetu, Makedonci nemaju puno istaknutih pojedinaca, no kao cjelina predstavljaju jako homogenu i čvrstu reprezentaciju, i sposobni su, ako imaju svoj dan,  ugroziti i najbolje momčadi svijeta. Možda nemaju širinu koju ima Hrvatska, no tih devet ili deset igrača koje Obrvan koristi mogu odigrati jako dobro u svakom trenutku.''

 

 

''Moj cilj je uvijek biti pragmatičan. Imamo šest bodova, ostvarili smo maksimalan učinak. Sve ekipe osim možda Švedske do sada ne briljiraju. Očekujem prolazak svih favorita, kako u grupi, tako i u osmini finala. Pravi turnir će početi tek u četvrtfinalu.''
 

 

''Možda do sada i nismo izgledali posebno uvjerljivo, no to ne treba ništa značiti. Na puno natjecanja smo se u početku mučili, a opet smo redovno bili u polufinalima ili finalima. Bitno je razlučiti dva osnovna segmenta rukometne igre: pozicijsku igru i tranziciju. U tranziciji smo bili odlični. Do sada smo više od pola golova dali iz kontre, preko Čupića ili Štrleka. Međutim, na postavljenu zonu, na igru šest na šest, nismo bili baš na nekom nivou. Tu vidim puno prostora za napredak. 

 

Obrana može i mora bolje. Bez obzira što je naš napad uvijek bio fantastičan, što smo imali jednog Balića, Peru, Laca ili Džombu, obrana je bila naš zaštitni znak. Obrana stvara rezultat. Iz prave obrane dolaze kontre i lagani golovi. Na taj način se protivnika i psihički i fizički uništava. 

Protiv Makedonije ćemo moći dati pravu ocjenu naše igre jer mislim da je ovo do sada ipak bilo samo zagrijavanje.''

 

 

''Mislim da je toga svjestan i Goluža. Danas me nazvao, pričali smo i nemojte se čuditi ako već sutra budemo gledali jednu drugu obranu. Hoće li to biti 5-1 ili nešto drugo, ne znam, to će on odlučiti, no dobro je da i on shvaća da ovo do sada nije bilo dobro. Sve dok ne igramo u obrani agresivnije, dublje, Alilović je na streljani. 

 

Međutim, po meni, pitanje svih pitanja na ovom prvenstvu je sudački kriterij. Nova pravila su dopustila sucima da donose kao nikad prije odluke po svom subjektivnom nahođenju, da svaki kontakt kažnjavaju s dvije minute. Uvjeren sam da će medalje podijeliti one reprezentacije koje će se najbolje prilagoditi kriteriju suđenja koji je danas bitno drugačiji nego što je bilo do sada.''

 

 

''Odlično pitanje koje bi se trebalo postaviti svima onima koji s zaduženi za odgajanje naših mladih igrača. Gledam malog Druxa, i divim se. Dečko ima samo 19 godina, a već je jedan od glavnih igrača Njemačke i šuter kakvog davno nisam vidio. Mi takvog igrača nemamo. Morat ćemo pronalaziti takve igrače jer inače predviđam pad našeg rukometa. U pozicijskoj igri, dakle u igri šest na šest od presudnog značaja su takvi igrači.

 

Francuzi, Danci, Nijemci, svi oni imaju takve profile igrača i u mlađim kategorijama. Nažalost, mi  nemamo. Krajnje je vrijeme da učinimo nešto dok ne bude kasno. Odgajamo linijske igrače, i to je u redu, no ako nemaš pravog vanjskog igrača, koji može razoriti protivnike s distance, onda si u problemu. Ipak, nadam se da će i naši igrači u narednim utakmicama pokazati puno više nego do sada.''

 

 

''Upravo tako. Dok sam ja vodio seniorsku reprezentaciju, mlađe selekcije su osvojile šest medalja na europskim i svjetskim prvenstvima. Dva zlata, tri srebra i jednu broncu. Danas je uspjeh kad se i plasiramo na neki turnir. Više je tu problema. Dolazimo i do pitanja kompetencije trenera u mlađim kategorijama, a i uopće brige za razvoj rukometa u Hrvatskoj. Ako mislimo i dalje biti na vrhu, moramo preispitati rad s mlađim uzrastima, jer ovo što se sad događa ne sluti na dobro.''

 

 

''Slažem se i žao mi je zbog toga. Generacija koju sam ja vodio obilježila je, ne samo sport u Hrvatskoj, nego je donijela jedan novi vjetar u svjetski rukomet. Rukomet su ne samo učinili atraktivnim nego su ga i humanizirali. Ti igrači su bili pravi majstori, a to su priznale i trenerske veličine poput Constantinija, Johanssona ili Oneste u svojim jako opširnim analizama. Tim momcima se mora dati prostora jer imaju što pokazati i ponuditi. Osvojili su sve što se moglo osvojiti i treba im se omogućiti da pokažu da su u stanju biti jednako dobri treneri kao što su bili igrači. 

 

Sretan sam kad sam vidio da se Pero usavršava, da uči, oduševila me izjava Balića da želi raditi s mladima. Pratim Lackovićeve stručne analize i vidim da to radi izuzetno dobro. Malo ga zezam, ali osjeti se da to radi sustavno, analitički, majstorski. Svoj su život posvetili rukometu i bila bi šteta ne uključiti ih u sve pore rukometnog sporta.''
 

 

''To pitanje postavite nekim drugim ljudima, nemojte meni. No, želio bih dodati da ta moja generacija, ti momci s kojima sam ja prošao sve te godine, osim što su bili sjajni igrači, bili su još bolji ljudi. Skromni i pošteni i uživao sam raditi s njima. Imali su sve ono što treba krasiti vrhunskog sportaša i uvjeren sam da sve to mogu prenijeti na mlađe generacije. ''
 

 

''Ne bih baš o tome. To su sve hipotetska pitanja, a na njih ne bih želio davati neke odgovore jer sam u prilično nezgodnoj situaciji u Metalurgu. Imamo jako ozbiljnih financijskih problema i dok se to ne riješi, radije nemojmo o tome.''

 

 

''Svašta su neki ljudi, zlobni i zavidni pisali i pričali nakon toga. Užasno mi je krivo kad vidim da se kod nas i mene i te igrače pomalo podcjenjuje, a dok nas u Europi itekako cijene. Ta generacija je tada napravila nešto što nitko nikada u povijesti kolektivnih sportova nije napravio. Svi pamte Čudo u Bernu (op. a. u finalu SP u nogometu 1954. Zapadna Njemačka pobjeđuje do tada godinama nepobijeđenu Mađarsku) i Čudo na ledu (op. a. sveučilišna momčad SAD-a u hokeju na OI u Lake Placidu 1980. tuče nesavladivi sovjetski stroj), no ni ta Njemačka ni taj SAD nisu bili baš toliki autsajderi kao što smo mi bili tada. Zamislite, došli smo tamo kao zadnji u Europi, ispred nas je bio čak i jedan Izrael, a onda smo u samo godinu ipol dana osvojili i svjetsko i olimpijsko zlato. 

 

Možda će vam sad iz ove perspektive zvučati da ne govorim istinu, ali bez obzira što su nas samo dva novinara ispratila na aerodromu, i ja i igrači smo vjerovali da možemo napraviti nešto veliko. Protiv Argentine smo preopušteno igrali i na kraju smo izgubili 30:29. Protiv Arabije gubimo i još nam isključe Balića. Čak i tada sam igračima rekao da samo treba izdržati tu Arabiju i onda počinjemo igrati. U očima igrača se  vidjelo da oni nisu gubitnici, da se nemaju namjeru osramoćeni vratiti doma. 

 

U svlačionici na poluvremenu sam im rekao da je cijelo naše prvenstvo zbijeno u tih pola sata. Ako prođemo to, idemo na olimpijske prvake Ruse, svjetske prvake Francuze i jake Mađare i tamo ćemo pokazati što možemo. A možemo. Nakon poraza od Argentine vidio sam Ivicu Udovičića kako nosi neku torbu. Znajući da su nas doma vjerojatno već svi pribili na križ, ja ga u šali pitam je li on to bježi, na što mi je on odgovorio: ''Naravno da ne. Idem samo malo prošetati, Nemam ja namjeru još jako dugo iz Portugala otići''. Kažem vam, možda mnogi nisu vjerovali u nas, no mi smo vjerovali u sebe, a to smo na kraju i pokazali i dokazali.

 

Još ću jednom ponoviti kolika mi je čast bila voditi te dečke. Metličić, koji je uvijek bio oličenje skromnosti i samozatajnosti. Nije puno pričao, ali kad bi nešto rekao, svi su ga slušali. Pa Džomba i taj njegov šeretski osmijeh. Njega niste mogli ne voljeti. Pa Balić. Lac, ma svi. Bila mi je čast što sam bio na čelu te reprezentacije i zahvaljujem se tim momcima što su mi omogućili da zajedno doživimo nešto najljepše što se u sportu može doživjeti. Veliko im hvala.''