SVJETSKO prvenstvo u Italiji bilo je bez sumnje jedno od najslabijih, nogometno najsiromašnijih svjetskih prvenstava u povijesti. Prvenstvo obilježeno velikim brojem žutih i crvenih kartona. Igralo se tvrdo i okrenuto obrani, što je rezultiralo najmanjim brojem golova postignutih u povijesti na jednom svjetskom prvenstvu. Posljedica svega bio je velik broj neriješenih rezultata, osobito u završnici kada se igralo na ispadanje, te brojni produžeci, nakon čega se penalima rješavalo pitanje pobjednika.

 

 

To svjetsko prvenstvo ponudilo je prije svega jedan siromašan nogomet, bez previše dobrih utakmica, bez previše pravih zvijezda, onih po kojima ćemo pamtiti Italiju. To prvenstvo je obilježila jedna snažna Njemačka, Njemačka koja se posljednji put okitila naslovom svjetskog prvaka, Njemačka koja se na tron popela zahvaljujući istom onom receptu kojim su se služili i prije – silini, snazi, mašineriji.

 

Svaka čast Lotharu Matthausu, ali on je bio samo jedan, istina, najvažniji kotačić u germanskoj ''Panzer diviziji'', ali taj nogomet koji je pokazao i on i cijeli Elf nije mogao nikoga zadiviti. Druga zvijezda bio je Toto Schillaci. Fenomen. Toto Nazionale. Čovjek je na Mundijal došao iz niotkuda, zabio šest golova, postao najbolji strijelac i onda se opet vratio u anonimnost.

 

 

No Ipak, prva zvijezda, prva razglednica cijelog prvenstva u Italiji bio je Roger Milla, vođa najzanimljivije reprezentacije na tom turniru, reprezentacije Kameruna.

 

Reprezentacija Kameruna je na SP 1990. u Italiji ostvarila najveći uspjeh u svojoj povijesti na svjetskoj nogometnoj smotri, a jedan od glavnih, ako ne i glavni igrač „Nesavladivih lavova“, bio je Roger Milla.

 

Postao je Roger Milla zvijezda u trenucima kada su mnogi njegovi vršnjaci već okačili kopačke o klin, ili brojali posljednje dane kao aktivni nogometaši. Postao je istinska zvijezda sa 38 godina.

 

Postizao je Roger Mila golove u Francuskoj gdje je igrao, odigrao je veliki broj utakmica, ali zvijezda je postao tek sa 38 godina u Italiji. Dva gola u grupnoj fazi takmičenja protiv Rumunja, i ona dva mnogo važnija u osmini finala protiv Kolumbije u produžetku utakmice. Upravo ta utakmica protiv Kolumbije ostaće urezana u sjećanje svima.

 

Bio je to jedan od najvažnijih događaja i cijeloj mundijalskoj povijesti. Događaj koji je ostavio dubok trag u kolektivnoj memoriji sviju onih koji su imali sreću da gledaju tu utakmicu.  Bio je to 23. lipanj. Već veliku senzaciju samim plasmanom u nokaut fazu su učinili Kamerunci, i postali su  tek druga afrička zemlja nakon Maroka 1986., kojoj je to pošlo za rukom, a prva koja se plasirala u četvrtfinale.

 

No, krenimo mi iz početka pričati priču o velikom Rogeru. Nikud neće pobjeći taj meč sa Kolumbijom.

 

Albert Roger Mu Miller rođen je 1952. godine u gradu Juande, glavnom gradu Kameruna. Prezime Miller promijenio je u Milla da zvuči više afrički. Prvi dio profesionalne karijere proveo je u klubovima u domovini, gdje je sa velikim uspjehom igrao za Duali, Tonereu i Yaoundeu. Za Dualu je na 117 mečeva postigao 89 golova, dok je u klubu Tonere na 87 utakmica 69 puta zatresao mrežu.

 

Nije trebalo puno da se otisne u Europu, no nažalost, u europskom klupskom nogometu nije ostavio tako dubok trag. Od 1977. do 1990. godine igrao je za nekoliko francuskih klubova između ostalih za Valenciennes, Monaco, Bastiu, Saint Etienne, Montpelier, ali sa skromnim golgeterskim učinkom. Treba imati u vidu da je u to vrijeme bilo malo nogometaša sa afričkog kontinenta koji nastupaju u Europi, tako da je Milla priliku najčešće dobivao sa klupe.

 

 

Ipak, za reprezentaciju Kameruna pružao je na velikim turnirima sjajne partije. Kamerun je na Mundijalu 1982. godine u Španjolskoj, u grupi sa Italijom, Poljskom i Peruom odigrao tri remija, što je bio nevjerojatan uspjeh za jedan tim sa afričkog kontinenta. Na tom Mundijalu sudac je bez razloga poništio gol Mille protiv Perua koji bi, da je priznat, odveo Kamerun u osminu finala Svjetskog prvenstva.

 

A golu Grazzianija na utakmici sa Italijom, nakon čijeg je laganog šuta glavom,inače sjajnom golmanu N'Konu lopta ispala kroz prste i ušla u mrežu, u Italiji su pjesme ispjevane. Kamerun i Italija su imali isti broj bodova, po tri, no Kamerun je imao razliku pogodaka 1:1, a Italija 2:2. Inače, samo da se zna i da se ne zaboravi, Italija je poslije postala prvak svijeta.

Dvije godine kasnije, Milla je bio dio reprezentacije Kameruna koja je 1984. godine prvi put osvojila Afrički kup nacija.

 

Iako se prvi put službeno povukao 1987. godine, bio je dio tima i 1988. godine kada je ta reprezentacija drugi put postala šampion Afrike (kada se Milla vratio iz nogometne penzije). Bez obzira na to što je bio u poznim nogometnim godinama, Milla je postigao pogotke protiv Egipta u prvom kolu za pobjedu svoje ekipe, i gol protiv Nigerije za remi, što je uz remi protiv Kenije bilo dovoljno za plasman u polufinale. Kamerun je minimalnim pobjedama nad Marokom u polufinalu i Nigerijom u finalu drugi put postao prvak Afrike.

 

Sve to je bila samo uvertira za veličanstvenu predstavu na Mundijalu 1990. godine u Italiji. Roger Milla je u to vrijeme imao 38 godina i već se odmarao u drugoj penziji. Nije mu bilo ni na kraj pameti da će ga pozvati tadašnji predsjednik Kameruna Pal Bia i zamoliti da se priključi nacionalnom timu. A poziv poglavara države se ne odbija.

 

Milla je trebalo svojim iskustvom da doprinese što boljoj predstavi Kameruna, koji se tada drugi put plasirao na Mundijal. Milla se tako priključio popularnim "nepokorenim lavovima"  kao zamjena. Do kraja prvenstva, Milla će postati poznat kao "kralj lavova".

 

Iako Kamerun 1982. godine na Mundijalu nije poražen, afričke reprezentacije i dalje su važile za autsajdere. Kamerunu se u grupi sa Argentinom, Rumunjskom i Sovjetskim Savezom nije dobro pisalo. Šanse da prođu grupu bile su im svedene na minimum.

 

 

Ipak, na samom startu uslijedio je šok, kamerunski "neustrašivi lavovi" svladali su svjetskog prvaka,  Maradoninu Argentinu sa 1:0 golom Omama Biyika. Milla je na tom meču ušao sa klupe u 81. minuti. Svoj ubitačni dodir Milla je pokazao već na sljedećem meču u grupi, protiv Rumunjske. Na teren je ušao u 59. minutu pri rezultatu 0:0 i do kraja je postigao dva pogotka za pobjedu svoje reprezentacije od 2:1. Kada je u 76. minuti postigao prvi gol, otrčao je kod korner zastavice i zaplesao.

 

Slavlje Rogera Mille odmah je zaludjelo cijeli svijet. I pored činjenice da je postao najstariji strijelac na jednom Mundijalu, slavlje kamerunskog nogometaša osvojilo je sve ljubitelje nogometa. Treba li reći da je da su mnogi klinci širom svijeta nakon postignutog gola, plesali u stilu Rogera Mille.

 

U posljednjem meču u grupi Sovjetski Savez je pregazio Kamerunce sa 4:0, ali za Kamerunce taj meč  nije imao nikakvu važnost. Kao prvi u svojoj grupi plasirali su se u osminu finala gdje ih je čekala Kolumbija predvođena ''bijelim Gulittom'' Valderramom. 

 

Na meču protiv Kolumbije Roger Milla je odigrao meč života. U regularnom dijelu meča nije bilo golova, pa je utakmica otišla u produžetke. Opet je Milla bio adut sa klupe. U igru je ušao u 54. minuti, ali je tek u produžetku uspio zabiti. Mila je, samo tri minute nakon gola u 106. minuti, zabio još jednom. Ali kako, Za mundijalske bajke.

 

 

Taj gol je ušao u antologiju, ne samo Mundijala, ne samo nogometa, nego i u anale sporta općenito. Drugi gol je postigao nakon što je oduzeo loptu golmanu Reneu Higuiti, koji je po tko zna koji put na tom prvenstvu pokušavao driblati protivničke igrače. Kolumbijski golman je pokušao predriblati Millu na tridesetak metara od svog gola, ali je izgubio loptu, nakon čega je kamerunski centarfor rutinski zatresao mrežu.I naravno, otrčao do korner zastavice, zanjihao kukovima i otišao u povijest. Tim golom je veliki Kamerunac sa nešto više od 38 godina postao najstariji strijelac u cijeloj mundijalskoj povijesti. Do kraja utakmice Kolumbija je uspijela samo smanjiti rezultat na 2:1.

 

Već tada Kamerun je napravio povijesni podvig plasiravši se u četvrtfinale, gdje ih je u Napulju čekala reprezentacija Engleske. U legendarnom meču malo je nedostajalo da se Kamerun plasira u polufinale. Iako nije postigao gol, Milla je na toj utakmici bio najbolji igrač svoje reprezentacije.

 

I ovoga puta Milla je ušao sa klupe, na početku drugog poluvremena. Do tada Engleska je golom Platta u 25. minutu već imala prednost od 1:0. U 61. minutu nad Millom je, u trenutku kada je jurnuo ka golu Petera Shiltona, napravljen penal. Emanuel Kunde je bio siguran sa bijele točke. Samo četiri minute kasnije Milla je sjajno asistirao Ekekeu koji je postigao drugi gol za Kamerun i preokrenuo rezultat u korist afričke reprezentacije. Senzacija je bila na pomolu. Jedan mali Kamerun će preko jedne velike Engleske u polufinale.

 

 Međutim, samo sedam minuta dijelilo je Kamerun od plasmana u polufinale. Tada je neopreznom igrom obrana "lavova", napravila penal koji je Lineker u 83. minuti pretvara u gol i ide su u produžetke. Meč je odlučen u produžecima, također sa bijele točke. Ovoga puta penal nad Linekerom napravio je golman Kameruna N'Kono, a engleski napadač je neumoljiv i Engleska ide u polufinale, a sjajni i hrabri Kamerun, koji je svojom igrom, lepršavošću i na koncu, Rogerom Millom, spasio ovaj turnir, ide nažalost doma.

 

Usprkos porazu, cijel svijet je pričao o kamerunskom čudu. Legendarna reprezentacija Kameruna dokazala je napokon da afrički timovi mogu ravnopravno igrati sa najboljima, a Roger Milla je dokazao da sa Crnog kontinenta dolaze izuzetni igrači i otvorio je vrata za mnoge afričke nogometaše koji su kasnije zaigrali u Europi.

 

Ipak, ni u Italiji nije bio kraj karijere Rogera Mille. Četiri godine kasnije, na Mundijalu 1994. godine u SAD, Milla se ponovo našao na spisku reprezentacije Kameruna. Tada je imao preko 42 godine i bio je najstariji nogometaš koji se ikada pojavio na svjetskim nogometnim smotrama.

Nakon remija u prvom kolu sa Švedskom, gdje je ostao na klupi, Milla je prvi put u igru ušao na utakmici protiv Brazila. I pored truda, Mila nije uspio pomoći svojoj ekipi, koja je izgubila sa 3:0.

 

U trećem meču u grupi Kamerun je doživio pravu katastrofu protiv Rusije, koja ih je razbila sa rezultatom 6:1. No ta utakmica, iako rezultatski beznačajna za obje momčadi, ući ć u povijest. Rus Salenko je na toj utakmici zabio čak 5 golova, što je rekord nad rekordima, a Milla, koji je ponovo ušao na početku drugog poluvremena, pri vodstvu Rusije od 3:0 zabio je gol i tako je srušio svoj vlastiti rekord od prije četiri godine kao najstariji strijelac.

 

Roger Milla je za reprezentaciju je odigrao 102 utakmice i postigao 28 golova. Na svjetskim prvenstvima je odigrao 10 mečeva na kojima je pet puta zatresao mrežu.

 

Pele je uz blagoslov Fife uvrstio Millu na listu od 100 najboljih najboljih u povijesti nogometa, dok je za Afrikance on najbolji nogometaš 20. stoljeća. U rodnom Kamerunu on je postao nacionalni heroj i nogometna ikona. Taj status u domovini uživa i danas. 

 

Kada je konačno otišao u zasluženu nogometnu mirovinu, Milla je ipak ostao u nogometu. Zbog svega što je napravio u karijeri, Milla je postao ambasador za afričke ciljeve u svijetu. Svoje veze često je koristio da bi pomogao Kamerunu u razvoju: "Kod nas u Kamerunu nogomet je vodeća politička partija. Samo nas nogomet može ujediniti i samo sa nogometom možemo naprijed''.

Veliki i jedini Roger Milla.