NIKICA JELAVIĆ trajao je u hrvatskoj A reprezentaciji skoro točno pet godina. Od debija protiv Katara 8. listopada 2009. do iznenadnog napuštanja nacionalne selekcije 11. listopada 2014. upisao je 36 nastupa, 22 u službenim, 14 u prijateljskim susretima.
 

 

 

Pritom je zabio šest pogodaka, uz četiri asistencije, u ukupno 1425 minuta u igri. To ga dovodi do učinka od jednog gola svakih 237,5 minuta.

 

Prvi je zabio baš u sudačkoj nadoknadi debitantskog nastupa, u igru je ušao 26 minuta prije kraja susreta protiv Katara i poentirao za slavlje 3:2. Bilo je to razdoblje kad je njegova karijera išla uzlaznom putanjom u bečkom Rapidu, koji mu je zapravo bio odskočna daska za uspješnu karijeru.
 

U toj sezoni upisao je još tri nastupa u prijateljskim susretima, dok je prve reprezentativne minute u natjecateljskom ogledu upisao 3. rujna 2010. godine, u kvalifikacijskom ciklusu za Euro 2012. godine, protiv Latvije u gostima. Nedugo prije toga škotski Rangers kupio ga je od Rapida za 4,9 milijuna eura.
 

Dok je igrao za Rangers i čekao svoj prvi nastup na velikom natjecanju Jelavić je rekao: "Za Hrvatsku igram srcem, ne zbog novca. Neovisno o tome igraš li deset ili devedeset minuta, moraš igrati sa srcem".

 

Bio je već tada standardan član momčadi pod vodstvom Slavena Bilića, igrao je u sedam kvalifikacijskih ogleda tog ciklusa, no nije se upisivao u strijelce. Te je sezone zabio još Slovačkoj u reprezentativnom dresu, u prijateljskom ogledu u Bratislavi.
 

 

S malom minutažom sudjelovao je u izbacivanju Turske u dodatnim kvalifikacijama za Euro 2012., a upravo je na tom turniru, tog ljeta živio svoje najljepše reprezentativne trenutke. Na zimu prije Eura promijenio je klub, došao je u željeni Premiership kad ga je Everton kupio za 6,6 milijuna eura od Škota koji su upali u financijske probleme. Bio je hit lige u prvoj sezoni, u  prvih 13 ligaških nastupa po dolasku na Goodison park zabio je devet pogodaka, dodao još dva gola i dvije asistencije u tri nastupa u FA kupu. Inače, u prvom dijelu te sezone zabio je 14 golova uz pet asistencija u 22 ligaška nastupa za Rangerse.

 

Sjajna sezona promovirala ga je u jednu od najvećih hrvatskih uzdanica, uklopio se tada i u reprezentativni sustav Slavena Bilića, bio je starter protiv Irske i Italije, a na tom prvom susretu Eura 2012. protiv Irske zabio je svoj najvažniji gol u reprezentaciji, za vodstvo 2:1 u 43. minuti susreta. 
 

Igrao je u tom ciklusu još dva iduća susreta, protiv Belgije i protiv Makedonije u Skopju, te pri kraju kvalifikacija za SP u Srbiji i Škotskoj, ali tu samo po desetak minuta. U veljači 2013. zabio je Južnoj Koreji u prijateljskom ogledu u Londonu, koji je završio s 4:0 za Hrvatsku. Na pad minutaže u reprezentaciji utjecao je i pad forme u klubu, nije više briljirao u Evertonu, na kraju je za "Karamele" u 43 susreta te sezone zabio osam golova uz dvije asistencije.

 

 

Iz razdoblja pod Kovačem ostat će upamćen po veselom provodu u svojoj rodnoj Čapljini tijekom priprema reprezentacije u Međugorju. Štimac je tada u večernji izlazak s Markom Perkovićem Thompsonom i Matom Bulićem poveo Jelavića i Olića. Epilog je bio poraz od Škotske na Maksimiru, a pet mjeseci kasnije i smjena Štimca te dolazak braće Kovač.

 

 

Dolaskom Kovača, dobio je devet minuta u dodatnim kvalifikacijama protiv Islanda, u uzvratu, bio je zatim u početnoj postavi u prijateljskom ogledu sa Švicarskom, kad je već oživio prelaskom u Hull, ušao s klupe protiv Malija, te u generalnoj probi za SP počeo od prve minute protiv Australije u Salvadoru. I upravo je u tom susretu postigao svoj posljednji pogodak za Hrvatsku, u 58. minuti je zakucao od grede za ohrabrenje pred Mundijal.
 

Na njemu, se, pak, također upisao u statistiku, vodio se kao asistent autogolu Marcela, kojim je Hrvatska povela protiv Brazila u Sao Paulu. No, ta asistencija zapravo je bila promašaj dobre prilike, a samo je srećom rezultirala velikim slavljem hrvatskih navijača. U nastavku turnira nije igrao protiv Kameruna, dok u 16 minuta protiv Meksika nije uspio utjecati napraviti ništa da zaustavi ispadanje sa SP-a. 

 

Posljednju utakmicu za reprezentaciju, kako sad stvari stoje, odigrao je devetog rujna ove godine, u kvalifikacijskom ogledu protiv Malte ušao je na početku drugog dijela, a kasnije asistencijom za Kramarića sudjelovao u konačnih 2:0. 

 

S njegovih 29 godina i povratkom u dobru formu u Hullu nije se moglo očekivati da će biti kraj. Negdje je, očito, puklo, a ukoliko je ovo konačna odluka napadača rođenog u Gabeli, pamtit ćemo ga po tim golovima Irskoj i Makedoniji, po sretnoj asistenciji protiv Brazila, ali i po činjenici da "novi Bokšić" (titulu koju je opravao tek rušenjem njegovog rekorda od 22 gola u Premiershipu) svoje sjajne klupske izvedbe s Otoka nikad nije u potpunosti ponovio u reprezentaciji.