Foto: AFP

UKRAJINCI nisu trebali angažirati svog Specijalnog izaslanika za Balkan da secira Dinamo, niti je siroti Sergej Rebrov s izvidnice u Rijeci morao trčati predati raport u Kyiv, samo kako bi se odmah vratio na Maksimir opservirati suparnike protiv njihovog najvećeg rivala.

Čačićev Dinamo, kojem je, kao i Jurčićevom, Liga prvaka završila onog trenutka kada se u nju plasirao, po tko zna koji put primao je golove "kakve samo Dinamo može primiti" i djelovao potpuno izgubljeno, ali ne među visokom, nego srednjom europskom klasom.

Ponovno smo gledali momčad limitiranih igrača, koja nema veze s modernim nogometom punim trke, tempa i brzih transformacija tokom utakmice, ekipu koja opet izgleda kao da neće osvojiti ni boda u skupini, a pitanje je hoće li zabiti ijedan gol, jer igra spori, bezidejni, pretpotopni nogomet i bolno je "potkapacitirana" za natjecanje ove razine.

Nije pitanje "Kako je Dinamo završio ovdje?", nego "U što se to pretvorila Liga prvaka?"

Ili ipak nije! To što Čačićev Dinamo s Kelavom, Brozovićem, Pivarićem, Beqirajem, postiže ono što nije mogao Vlakov s Cvitanovićem, Marićem, Vidukom, ili čemu se Kužeov, u kojem su igrali Modrić, Eduardo i Ćorluka, nije mogao ni približiti, pokazuje na što je spala Liga prvaka, odnosno njen "obavezni program" - natjecanje po skupinama.

Jer ono što je filantrop Platini zamislio - vraćanje Lige prvaka prvacima, krasna je ideja, ali problem su klubovi kao Dinamo, odnosno njihove gazde, koji je shvaćaju kao priliku za jednokratno bogaćenje i u koju ulaze bez ikakvih ambicija. Jer sve što gledamo od Dinama ove sezone podsjeća nas na prošlu: Momčad bez jakog trenera, koja opet nije oplemenjena velikim pojačanjem, bačena je europskim velikanima da na njoj popravljaju gol-razliku. Ispada da skupine Lige prvaka odrađuju i Barcelona i Dinamo. Prvi naravno, kao zagrijavanje pred prave utakmice, koje kreću tek od veljače, a ovi drugi kao nešto gdje se moraju pojaviti.

Pa gdje ćete uspjeti "zadržati koncentraciju" ako ne u Ligi prvaka?

Teško da Dinamovi igrači misle kako će se prodati na osnovu predstava poput onih prošle sezone u LP ili sinoćnje ukrajinske, koja je njima i prvaku Hrvatske za kojeg igraju, osmi uzastopni poraz u natjecanju, a ni trgovački talent Zdravka Mamića neće moći do vijeka (čitaj nakon prodaje Kovačića i Halilovića) bogatašima uvaljivati svoje igrače, pored puno jeftinijih iz BATE-a, Basela, Kopenhagena, koji se u Ligi prvaka ne sramote ni približno poput Dinama.

Igrači Dinama su prestrašeni u Ligi prvaka i djelomično zbog toga primili su rani gol i to je samo potenciralo nervozu vidljivu od početka utakmica. Problem s tim imao je i njihov suparnik, ali je loš ulazak u sezonu i trenersku smjenu puno lakše prebolio zahvaljujući Dinamu, koji im je poklonio dva gola.

"Ne možemo zadržati koncentraciju", sliježu dinamovci ramenima nakon neshvatljivih pogrešaka. Što bi dale njihove kolege iz Liverpoola, Intera, Atletica, PSV-a, da je mogu vježbati u ovom natjecanju...

Čačić: 59-godišnjak koji nema iskustva za ovaj rang i boji se da ne postane Novi Jurčić

Drugo poluvrijeme pokazalo je kako se hrabriji pristup puno više isplati, ali ponavljamo, ni puno jače momčad ne bi se uspješno prešaltale iz začahurenog sustava u potpuno drugačiji u samo jedno poluvrijeme, a posebno ne Dinamo.

Uostalom, kako je Čačić mislio napasti Dynamo (ako je uopće to mislio), kada je opet posegnuo za "Božićnim drvcem" (4-3-2-1) u kojem krilnih napadača uopće nema, a Brozović i Calello nisu Ambrosini i Gattuso, da "Kaka" i "Seedorf", tj. Sammir i Kovačić, sami sitnim vezom i krupnim koracima dođu do gola i jedinog napadača? Da ne spominjemo koliko je nedostajao "Pirlo" na privremenom radu u Hamburgu.

Kao i kod igrača, i kod trenera je ključ strah. Da ne bude novi Jurčić, da ne primi 20 i nešto golova u šest utakmica i otkaz prije Božića. A kada je tako, strah se prenosi na igrače. Dinamovci se boje "puknuti" iz daljine, ili barem ruba 16-erca, odakle u LP pada puno golova.

Najveća žrtva straha je obrana, odlična za HNL-a, ali koja je nakon Porta i u Kiyivu pokazala da ne može odoljeti napadima (Vida na beku nije ni blizu dobar kao ispred vrata) i biti temelj za igru na kontre. To se prije svih odnosi na Ivana Kelavu. S 24 godine više nije klinac kojem se toleriraju pogreške zbog sazrijevanja, nego kapetan i reprezentativac, koji je taj status izgubio zbog katastrofalnih ispucavanja, zapravo asistencija suparnicima.

Iako je njegova krivnja velika, nije jedina. I tu se opet vraćamo na Čačića, jer netko je tim igračima rekao da rade ono što ne bi smjeli - vraćati loptu Kelavi.

Sammir: Morao bi biti puno bolji da bi ga se moglo uzvisiti, a suigrače mu poniziti s onim "nema s kim igrati"

Hrvatski reprezentativac iz Itabune sinoć je bio pod posebnim povećalom, jer teško da je nekoga tko ozbiljnije prati nogomet impresioniralo njegovo dobro poluvrijeme protiv petoplasirane momčadi HNL-a, koje je, ako je vjerovati dinamolozima, već ušlo u antologiju derbija.

Opustošeni Hajduk definitivno nije mjerilo Sammirove vrijednosti, Porto i Dynamo jesu. Bez obzira što mu sekundanti nisu na razini njegove razvikanosti, moramo primjetiti: Kao ni prije dva tjedna, tako ništa vrijedno spomena nije pokazao ni u ovoj utakmici i samo se potvrđuje ono što o njemu znamo otkad je došao - kampanjac koji živi na slavi hrpetine asistencija i golova u domaćem prvenstvu, uz "Villarreale" i "Werdere" koji se događaju svakih nekoliko godina.