U SUBOTU od 20:45 u Berlinu veliko finale Lige prvaka igrat će Barcelona i Juventus, a za momčad iz Katalonije nastupit će Ivan Rakitić, koji ima priliku postati treći Hrvat u nizu, nakon Marija Mandžukića i Luke Modrića, osvajač Lige prvaka.

 

Također, podigne li Ivan ''klempavi'' pehar, postat će jedini nogometaš u povijesti koji je u dvije sezone s dva različita kluba osvojio i Europa ligu i Ligu prvaka.

 

O Rakitićevim prvim nogometnim koracima, o odluci da uzme hrvatski, a ne švicarski dres te o njegovom odnosu s Messijem, razgovarali smo s Ivanovim ocem Lukom.

 

Luka Rakitić, koji prije 30 godina trbuhom za kruhom otišao u Švicarsku, nikad nije zaboravio svoje korijene, kao ni ljubav prema nogometu. Jedno i drugo prenio je na svoje sinove Dejana i Ivana. Dejan je trener i igrač u NK Pajdama, klubu hrvatskih iseljenika u Švicarskoj, dok je Ivan nogometaš koji će u subotu imati priliku ispisati zlatne stranice nogometne povijesti.

 

Ovo je priča o obitelji Rakitić.

 

 

''Što reći osim da sam ponosan, da ponosniji ne mogu biti. Moj sin igra finale Lige prvaka. Ma nije on samo moje dijete, nije on samo moj sin, Ivan je dijete sviju Hrvata koji vole nogomet i uvjeren sam da će svi oni navijati za njega u subotu. Kad je Ivan bio dijete vidjelo se da je poseban, da igra drugačije od svojih vršnjaka. Unatoč svemu što je do sada postigao, prava karijera je tek pred njim. Bit ću u subotu u Berlinu na stadionu, kao i što sam bio lani u finalu Europa lige. U rukama sam držao taj trofej, a valjda će dragi bog dati da u ruke primim i ovaj najveći.''

 

 

''Istina, dragi bog mu je dao nogometni talent, no reći ću vam sad nešto. Naravno da mi je kao ocu drago kad čitam kako ga hvale, kako igra dobro, kako je postao neizostavni član vjerojatno najbolje momčadi na svijetu. Sve to godi jednom ocu, međutim, najviše sam ponosan što mu taj uspjeh nije udario u glavu, što se nije osilio i što mu glava nije u oblacima. Kad čitate njegove intervjue, kad slušate njegove izjave vidjet ćete da je i dalje ostao isti onaj skromni dječak kakav je bio kad je počinjao ganjati loptu tu u Švicarskoj.

 

Mislim da su navijači Barcelone prepoznali baš tu njegovu ljudsku kvalitetu i zbog toga ga vole. Ali, njega su navijači obožavali gdje god da je igrao. U Schalkeu, u Sevilli, pa ovdje u Baselu. U svim švicarskim mlađim reprezentativnim vrstama, od svoje 12 godine pa sve do juniorske reprezentacije bio je kapetan. Suigrači su ga cijenili, poštivali ga, vjerovali mu. Navijači su ga obožavali. Nije to nešto što se može nasilu postići. Ili imaš to u sebi ili nemaš. A navijače ne možeš prevariti niti kupiti. Jednostavno, Ivan je takvo dijete i ponosan sam što smo ga supruga i ja takvog odgojili da prije svega bude čovjek, a onda sve ostalo.''

 

 

''Rodom sam iz Sikirevaca, to vam je jedno malo mjesto u blizini Slavonskog Broda. Baš kao i Ivan, a očito je to naslijedio od mene, od malena sam obožavao nogomet. Imao sam sreću da sam odrastao u obitelji koja je voljela sport i koja je me na neki način podupirala u želji da postanem profesionalac. Otišao sam u Zenicu u školu i igrao sam u juniorima Čelika. Mogu reći da sam bio dobar igrač. Bio sam član juniorske reprezentacije BiH, kucao sam i na vrata reprezentacije Jugoslavije, ali ključni problem bio je taj što nisam imao nikoga iza sebe, nisam imao potporu, nitko me nije gurao.

 

Moji su bili sa sela, a i sami znate kako je to onda. Recimo, u mojoj generaciji bili su sjajni igrači poput Gorana Jurića, Dragana Škrbe, Bobana Božovića, koji su poslije napravili odlične karijere, a mene je život odnio u nekom sasvim drugom smjeru. U Švicarsku sam otišao trbuhom za kruhom 1986. na poziv brata, koji je ovdje živio i radio. Međutim, ljubav prema nogometu ni tada nije nestala i dalje sam se, amaterski naravno, bavio nogometom. Ovdje sam se i oženio. Imam troje djece. Osim Ivana imam i starijeg sina Dejana i kćerku Nicol, koji oboje žive u Švicarskoj.''

 

 

''Vjerujete mi na riječ, niti u jednom trenutku nije bilo upitno kakvu će Ivan donijeti odluku. Bez obzira što je rođen u Švicarskoj, Ivan je odrastao u hrvatskoj obitelji, odgojen je u hrvatskom duhu uz hrvatsku zastavu. Naravno da sam i ja to želio, ali nikad nisam vršio pritisak i tjerao ga da odluči nešto mimo njegove volje. Čak sam mu rekao da bez obzira koju reprezentaciju odabere da ću ja s ponosom držati tu zastavu u ruci i navijati za njih. Ivan mi je samo odgovorio: ''Tata,odlučio sam ono što tvoje srce hoće.''

 

Švicarci su ga silno voljeli i sigurno je da su bili jako razočarani njegovom odlukom. Nikad u povijesti navijači Basela nisu niti jednom igraču čestitali rođendan, a Ivanu su za njegov osamnaesti preko cijelog stadiona izvjesili ogroman transparent. 

 

Istina, bilo je tada ružnih stvari. Dobivali smo razne prijetnje. Slali su nam razna pisma, zvali usred noći i čak su nas neki tjerali da napustimo Švicarsku. Međutim, u pitanju su bili pojedinci, manja skupina švicarskih nogometnih fanatika, koja se nije mogla pomiriti s činjenicom da je Ivan odabrao Hrvatsku. Ali, bilo je i pozitivnih primjera. Kako je bilo i ružnih pisama, bilo je i onih pisama podrške. I dan danas sve to čuvam, a Ivanu nisam to niti pokazao. Nisam ga želio opterećivati. Tako je vrijeme bilo.''

 

 

''Uvjeren sam da se igrač poput Messija više nikad neće roditi. Kakav je kao nogometaš, jednako je takav i kao čovjek. Velik kao planina, a opet ponizan. Kad je Ivan prošlo ljeto došao u Barcelonu Messi je bio prvi koji mu je pružio ruku, koji mu je rekao da mu se u bilo koje doba i dana može obratiti, da mu sto posto stoji na raspolaganju. To su velike stvari, a to Ivan najbolje zna.''

 

''Nije to ništa čudno. Ivan nikad nije bio igrač koji igra za sebe. Nikakvi osobni uspjesi, nikakva  pojedinačna priznanja njemu nikad nisu značila, ako to sve skupa ne bi bilo oplemenjeno i uspjehom ekipe za koju igra. Takav je bio još kao dijete u Švicarskoj, takav je u reprezentaciji, a vidimo da je takav i u Barceloni. Vjerujte, Barcelona je velik klub, možda i najveći na svijetu. Ma nema šanse da bi se Ivan u tako kratkom roku nametnuo i treneru i suigračima, a i navijačima da mu na prvom mjestu nije momčad.''

 

 

''Taj ulazak u Drugu Interregionalnu ligu najveći je uspjeh jednog hrvatskog zavičajnog kluba u Europi. Također, 20. lipnja igramo finale Kupa našeg kantona i ako pobijedimo, automatski smo plasirani u Kup Švicarske, što znači da već sutra možemo igrati natjecateljsku utakmicu protiv Basela ili St Gallena ili protiv bilo kojeg prvoligaša. To je nevjerojatan uspjeh i sad u subotu smo ga pošteno proslavili. Sve zasluge pripadaju Dejanu, on je i trener i igrač, a užasno mi je drago kad sam vidio koliko je taj rezultat značio i znači svakom Hrvatu iz Švicarske. Čini ih ponosnim, a mene onda ta činjenica čini sretnim. Nekoliko televizija je došlo snimati prilog, bila je i masa novinara, jasno, uglavnom zbog Ivana jer je on rođen tu u Möhlinu, no veliku pozornost poklonili su i neviđenom uspjehu jednog malog hrvatskog kluba.''

 

 

''Danas se svaki Švicarac ponosi Ivanom. Nitko više ne spominje to što je bilo, jer ova utakmica koju će Ivan odigrati u subotu predstavlja i velik uspjeh za Švicarsku. U finalu Lige prvaka u jednoj Barceloni igrat će igrač s švicarskom putovnicom (Stephan Lichtsteiner, švicarski reprezentativac lijevi je bek Juventusa, op.a.), i to ne neku beznačajnu ulogu. Čak su i knjigu o Ivanovim prvim nogometnim koracima napisali. Svaki dan ovdašnje novine pune su tekstova o Ivanu. Baš danas su me zvali s televizije koja će prenositi finale da bi došli kod nas kući i ovdje snimili jednu reportažu. Tako, da, mogu slobodno reći: ''Švicarska se ponosi Ivanom.''

 

 

''Ivan je davao cijelog sebe u svakom klubu u kojem je do sada igrao, međutim za njega je reprezentacija svetinja. Ja to kao otac najbolje znam. U klubu igra za život, to mu je posao, možda je nespretno reći da tamo samo odrađuje posao, ali u suštini to je tako. S druge strane, reprezentacija i ljubav prema Hrvatskoj nešto je sasvim drugo. Čim sad u subotu završi utakmica, Ivan dolazi u Hrvatsku na praznike. Najprije će obići moju rodbinu u Slavoniji, pa supruginu u Žepču. Danima priča samo o tome i veseli se. Također, znam koliko mu znači svaki dolazak u reprezentaciju. Gledajte, slažem se, možda se i moglo do sada nešto više napraviti, no to je nogomet, to je sport. Nekada promašiš, nekada pogodiš. Vjerujem u Kovača i ako ovako nastavi uvjeren sam da ćemo se svi skupa u budućnosti puno puta veseliti.''

 

 

''Tako je. Pajde će na tom prvenstvu predstavljati Europu, a plasman smo izborili izlučnim turnirom u Nici.''

 

 

''Prije četiri godine na Svjetskom prvenstvu u Splitu bio je s nama svih deset dana. Bilo bi lijepo da i sad dođe, ali samo kao gost. Ne vjerujem da bi imao mjesto u momčadi. Prejaki smo. Nisam siguran da bi se uspio nametnuti. Možda preko veze, jer mu je brat trener, pa da mu ovaj da koju minutu ako imamo dobar rezultat.''

 

 

''Sve su to momci koji žive i rade ovdje u Švicarskoj, a nogomet im je jedna vrsta hobija. Riječ je o jednoj internacionalnoj momčadi. Naravno, najviše je tu Hrvata, ali imamo i Švicaraca te igrača iz raznih drugih država. Međutim, meni je čast da svi ti igrači, recimo Samuel Haas, koji je s Ivanom igrao za mlađe švicarske selekcije s ponosom nosi na prsima hrvatski grb. Haas nekad zna reći Ivanu u šali: ''Ivane, nemaš ti pojma, ti igraš u Barceloni, ali ja sam u Pajdama.'' Imamo kadar od tridesetak igrača, a nitko od njih ne želi otići, nego žele ostati s nama. To me čini ponosnim jer znam da radimo dobar posao. Ivan nam pri tome također puno pomaže. Za narednih deset godina smo mirni što se tiče lopti, dresova, kopački. Prije tri godine organizirao je i prijateljsku utakmicu Pajdi s momčadi njegovih prijatelja za koju su igrale brojne zvijezde, od Klasnića, Petrića, Runje, do Drmića, Gavranovića i Perišića. Bilo je prekrasno. Doživljaj za pamćenje.''

 

 

''Kako ne, radi se na tome, predložili su oni nama to, ali problem je što ih sad nikako ne možemo ugurati u raspored. Prebukirani smo. Ali sredit ćemo nešto, samo moraju biti strpljivi.''