Foto: AFP

"PROBLEM s ovom generacijom Njemačke i Bayerna je što je osvojila previše srebra i bronce", detektirao je prije mjesec dana Oliver Kahn najveću manu perspektivnog naraštaja Elfa, koji je imao nesreću da se "rodi" u eri najjače Španjolske svih vremena, Mourinhova Intera, Kloppove Borussije i Lippijeve Italije.

> Balotelli izbacio Njemačku: Italija u finalu Eura

Bayernova sedmorka zarazila Elf

Podsjetimo, u Bayernu (čijih je sedam igrača igralo protiv Italije) i Njemačkoj su samo posljednjih godina izgubili nevjerojatno mnogo polufinala i finala: 2006. na SP od Italije, dvije godine poslije na Euru od Španjolske,  2010. od Intera u LP i opet Španjolske na SP-u, pa do recentnih njemačkih prvenstava i finala Kupa od Borussije, kao i finala Lige prvaka, koje je prije mjeseca dana Bayern izgubio od Chelseaja.

Kahn zna što govori, jer i sam je u oba najsvetija njemačka dresa osjetio svu gorčinu srebra: U finalu Lige prvaka '99., kada je u sudačkoj nadoknadi od Uniteda izgubio već dobivenu utakmicu, kao i tri godine poslije na SP-u. Proglašen je najboljim igračem prvenstva, ali je sve pokvario porazom u finalu od Brazila.

Je li vrijeme za Borussijin vrtić?

Međutim, te vječno bolne rane Kahn je ublažio osvojenom Ligom prvaka i s par njemačkih naslova, ali što je "uzela" ova njemačka generacija? S izuzetkom Borussijinih mladaca, ništa. Doista, Lowa se može pitati zašto u svojoj mladoj reprezentaciji nije dao priliku još mlađim Borussijinim mulcima koji po Njemačkoj već dvije godine suvereno šamaraju Bayern. Ipak, na ovaj razlog savršeno sjeda protuargument kako je Borussija prošlosezonskim debaklom u Ligi prvaka pokazala koliko su Gotze i dječaci zeleni za berbu međunarodnih trofeja.

Ali, ne valja ni orijentacija na Bayern, čijih je sedam igrača u Varšavi sudjelovalo u još jednom porazu ove godine, nakon što su bili drugi u prvenstvu, izgubili u finalu Kupa i naravno, finalu Lige prvaka. Od takvog materijala ne gradi se šampionska momčad.

Njemačka pod Lowom od tenka koji sve gazi, postala "Željo" ili "Cibalia": Simpatična momčad koja lijepo igra, ali ništa ne osvaja

Novi dokaz da je ova generacija i dalje "verlorene" (izgubljena), a ne "goldene" (zlatna), došao je i protiv Prandellijevih Azzura, jer onaj tko ima gubitnički mentalitet, do njega velikim dijelom dolazi zato što se previše prilagođava protivniku i sluša "što će drugi reći", umjesto da snagu i motiv ne crpi samo iz svojih vrlina i kvaliteta, nego i mana i nedostataka. Njemačka je naravno napravila prvo, a za razliku od Italije, propustila učiniti drugo.

Iako je potpisnik teksta veliki protivnik "kulta trenera", koji se od pojave Mourinha pretjerano slavi i kojem se svi klanjaju i sve žrtvuje, namjerno su u naslovu komentara dva trenera koji po dobrom i lošem itekako "žigosaju" svoje reprezentacije.

Low je u Njemačkoj nešto poput Bilića u Hrvatskoj 2007. Bog koji je u savršenoj casual odjeći i s jednako počešljanim tjemenom, iz Klinsmannovih skuta pao na njemačku klupu. Tetošen, mažen, pažen s "doživotnim" ugovorom i wengerovskom politikom neosvajanja ničega lijepom igrom, uz tek sporadična izrugivanja javnosti gadnoj navici da u žaru utakmice gricka skorene sline, u Varšavi je naišao na svog Semiha Senturka u liku Maria Balotellija.

Prandellijeva pobjednička momčad bez zvijezda i navijača nikla iz potresa, policijskih racija i noćnih hodočašća

S druge, pobjedničke strane i u finalu Eura, nalazi se Italija, koja je tamo zahvaljujući hrabrosti i viziji jednog čovjeka, koji je na početku turnira morao zaigrati 3-5-2, jer je Criscito "u Remetincu" i koji je u pet talijanskih utakmica promijenio barem tri različite taktike, a njegova momčad je opet u svakom susretu potpuno i(li) velikim dijelom dominirala nad svim protivnicima. Prandelli ekipu temelji na Juventusu, koji je bez poraza osvojio titulu.

Podsjetimo se u kakvom je ozračju Italija otišla na Euro: Katastrofalni potres je u sjevernoj Italiji ostavio je smrt i ruševine, a Antonia Di Natalea zatočio u liftu, zatim policijska racija na kamp reprezentacije u Covercianu i s tim povezano otpadanje Criscita i istrage oko Buffona, pa otkazivanje prijateljske utakmice s Luksemburgom.

Italija: Bez utakmica, bez gola, i nizom poraza, do finala Eura

Ovo sve "savršeno" je leglo na podatak da reprezentacija nije igrala od kraja veljače i poraza od Amerikanaca (0:1) u Genovi. Dodamo li tome da su izgubili i utakmicu prije te, također prijateljsku i kod kuće, 15. studenog prošle godine od Urugvaja u Rimu (0:1), dolazimo do poraznog zaključka po Azzure : Posljednja utakmica na kojoj su zabili gol i pobijedili prije Eura, bila je 11. studenog 2011. protiv Poljske u Wroclawu (2:0).

Debaklom je završila i posljednja provjera pred EP: Generalku za europske i svjetske prvake, izgubili su od Rusije 0:3. Dolaskom na Euro, gdje ih za razliku od šarenih vojski ostalih reprezentacija, prati tek stotinjak navijača, stranice njihovih medija (u kojima su ravnopravno s vijestima s Eura stajale one gdje će dogodine Pandev na posudbu) "krasili" su homofobni ispadi Antonia Cassana i špekulacije koji je igrač homoseksualac.

Prandelli, poznati talijanski trener-vatrogasac, je cijelo to vrijeme zore provodio budan, ali ne zbog razmišljanja kako zaustaviti Mandžukića ili Torresa, nego zato što je ponukan svim ovim nedaćama, sa cijelim stožerom i vrhom Saveza cijelu noć pješačio do talijanskog samostana usred poljske šume, ne bi utjehu i snagu našao barem u molitvi.

Balotelli i Cassano: Dva divljaka koji se "nalaze zatvorenih očiju", prije ovog ljeta zajedno su igrali punih 59 minuta!

Prandelli je tvrdoglavo inzistirao ne samo na trganju talijanskog katanca i igranju s dva napadača, nego i da mu taj dvojac čine tipovi koji su otrov za svaku svlačionicu i bilo čiji trenerski autoritet. Podsjetimo da je Cassano uz to operirao srce (zbog čega na utakmicama izlazi nakon sata igre), a Balotelliju bi također dobro došla, ako ne operacija, onda barem dijagnoza.

Izbornik je još na početku svog mandata naglasio njih dvojicu kao idealni napadački par, ali je imao nesreću da ih nikako nije mogao uigrati za Euro. Točnije, Balotelli i Cassano su do lipnja ove godine, na travnjaku zajedno proveli svega 59 minuta i to "davne" 2010., kada je u kolovozu Prandelli prvi put vodio reprezentaciju protiv Obale Bjelokosti. Niti dvije godine poslije, čini se da nema obrane koja ih može zaustaviti.