NAKON atenske bronce o kojoj smo jučer pisali, hrvatska je košarka praktički izbrisana sa svjetske scene. Olimpijske igre u Atlanti 1996., bile su posljednje svjetsko veliko natjecanje na kojima je nastupila Hrvatska sve do Igara u Pekingu 2008., a na kontinentalnim turnirima nekoć slavna hrvatska košarka tonula je sve dublje u blato i europski prosjek.

 

 

Španjolska 1997., Francuska 1999., Švedska 2003. bili su turniri na kojima smo se uglavnom sramotili, a čak i u Turskoj 2001. sami smo krivi za nevjerojatan poraz u četvrtfinalu od domaćina kad smo prosuli 19 razlike sredinom treće četvrtine. Za sve smo to sami krivi, no nismo za ono što se hrvatskoj košarci dogodilo 23. rujna 2005. u Beogradu.

 

Toga dana FIBA je dobila jedan od najzvučnijih šamara, a tu pljusku nisu joj odvalili subjektivni i pristrani hrvatski navijači već cijeli košarkaški svijet, neutralni ljubitelji te divne igre,  koji su do toga dana naivno vjerovali da je košarka zaista kraljica igara.

 

 

Sudačka trojka u sastavu Volodymyr Drabikovsky, Virginijus Dovidavičius predvođena Talijanom Luigijem Lamonicom doslovno je izmasakrirala hrvatsku reprezentaciju, besramno i otvoreno stavivši se u službu španjolskog kraljevskog dvora.

 

Hrvatska je od prve minute igrala protiv sjajne Španjolske, beogradske publike koja je iz dobro nam znanih razloga otvoreno navijala protiv Hrvatske i sudačke trojke.

 

I na opće iznenađenje, izabranici Nevena Spahije fantastično su se do samog kraja držali protiv brojčano nadmoćnog protivnika, no u trenutku kad je postalo jasno da je vrag odnio šalu te da su Hrvati na korak od polufinala i borbe za finale protiv Njemačke, ''najbolji pojedinac'' susreta, Talijan Luigi Lamonica odlučio je udariti šakom o stol i završiti cijeli ovaj cirkus.

 

 

Navarro je kod tri poena prednosti za Hrvatsku, sedam sekundi prije kraja po tko zna koji put stao na liniju slobodnih bacanja, ubacio prvo i namjerno promašio drugo bacanje. Marko Tomas je skočio i uhvatio loptu da bi Garbajosa na dva metra od suca, koji ima posve otvoren pogled na situaciju, brutalno s leđa gurnuo Tomasa u skoku koji pada i preko njegove noge. Lopta mu, naravno, ispada iz ruke, hvata je Vazquez i donosi Španjolskoj produžetak.

Prekršaj? Naravno. Za cijeli košarkaški svijet, ali ne za Lamonicu, koji se samo cinično nasmijao znajući da Hrvati u dodatnih pet minuta ni psihički ni fizički ne mogu parirati uskrslim Španjolcima. 

 

Tako je i bilo. Španjolci su se šetali pokraj rastrojenih hrvatskih košarkaša, a Lamonica i društvo čak ni onda nisu smatrali da je posao do kraja obavljen, valjda su do kraja željeli poniziti Hrvate i u produžetku se pljačka nastavila tako da ne čudi da su na kraju Španjolci slavili 101:86.

 

Šteta što je FIBA dala u ruke jednom ovakvom sucu zadatak da vodi ovako važnu utakmicu jer je Hrvatska nakon dugo godina bila na odličnom putu vratiti se tamo gdje na koncu po talentu i tradiciji i pripada – u sam europski vrh.

 

Hrvatska je odigrala odličan turnir. Istina, prva dva koraka u Podgorici i nisu bila baš najspretnija. Bugari su u prvom kolu pobijeđeni na jedvite jade, a u drugom su Šiškauskas i društvo razmontirali Hrvatsku, nastavivši joj nabijati komplekse.

 

Ključna utakmica protiv jake Turske također nije dobro počela, no onda se dogodilo nešto što je racionalno teško objasniti, nešto što je moguće valjda samo u sportu, a zbog čega ga toliko i volimo.

 

 

Turska je tada bila moćna reprezentacija sa superzvijezdama poput Turkogluua, Okura, Pekera ili Tuncerija, no nestvarna serija hrvatskih košarkaša od 32:0 označila je početak hrvatskog pohoda na sam vrh. Bilo je užitak gledati što pod košem rade Vujčić i Kasun, a turska obrana za Gordana Giričeka jednostavno nije imala rješenja. 

 

Na valu te velike pobjede i nakrcani samopouzdanjem te vjerom u vlastite mogućnosti  i snagu u Podgorici je pometena i jaka Italija predvođena sjajnim Gianmarcom Pozzeccom.

 

Došao je i taj 23 rujan. Očekivao se spektakl, užitak za sve košarkaške sladokusce jer su na megdan izašle zaista dvije vrhunske momčadi, no praznik košarke pretvorio se u pravu noćnu moru zahvaljujući profesionalnoj i zanatski savršenoj režiji gore spomenute sudačke trojke.

 

Odmah na startu smo zbog ozljeda ostali bez dva ključna igrača, Kasuna i Planinića, no Hrvati su igrali kao u transu i unatoč tome veći dio utakmice imali su opipljivu prednost.

 

Takvu furioznu igru hrvatskih košarkaša valjda nitko nije očekivao, pa ni Lamonica i drugari te su odlučili po svaku cijenu vratiti Španjolsku u igru.

 

 

Dok je Španjolska na jednoj strani igrala agresivnu obranu s puno kontakta, Hrvatima su svirane osobne pogreške za najmanji dodir, a u nekim slučajevima i za "pogled". U nekoliko situacija između igrača nije postojao ni najmanji kontakt, dodir, a kamoli nešto više, no svejedno, suci su neprestano svirali prekršaje i hrvatske igrače punili osobnim pogreškama.

Kasun je zbog ozljede bio van igre, a u samo nekoliko minuta cijela centarska linija – Vujčić, Bagarić i Žižić – izbačena je.

 

Ipak, unatoč svemu Hrvatska je imala pobjedu u rukama, a onda, sekundu prije kraja  Lamonica se pobrinuo da ovu utakmicu, koja od samog početka nije imala konture pravog i sportskog natjecanja pretvori u tragikomediju.

 

Uvijek smireni i racionalni izbornik Neven Spahija poludio je, totalno je izgubio kontrolu, a igrači su plačući pitali se zbog čega im se ovo dogodilo. Spahija je dan nakon utakmice podnio ostavku izjavivši da nikad više neće imati ništa s ičim što ima FIBA-im predznak, a neki igrači su najavili otkaz reprezentaciji.

 

 

"Sve ste vidjeli, dovoljno je to što sam ušao u teren što nikada nisam napravio. Trojica čudnih ljudi sa čudnim odlukama natjerali su me na to. Ovo su najteži trenuci u mom životu. Igrači su posve potonuli, toliko su u depresiji da niti jedan nije bio sposoban doći na ovu konferenciju za novinare, ostali su plačući u svlačionici. Nije sada pitanje u taktici za sutrašnju utakmicu, pitanje je da li ih mogu psihički vratiti nakon ovog. Ove večeri imali smo na sebi svu nesreću ovog svijeta. Ozljede Planinića i Kasuna u prvom poluvremenu, sudačke pogreške, ništa nas nije pomazilo", nakon utakmice izjavio je Neven Spahija.

 

 

U Hrvatsku i u hrvatski košarkaški savez danima su pristizali silni mailovi podrške hrvatskim košarkašima.

 

"Pišem vam iz Litve. U ime svih ljubitelja košarke u Litvi želim vam se ispričati zbog arbitraže našeg suca Dovidaviciusa. Bilo je ružno gledati kako suci obavljaju posao u ovoj utakmici. Vaša reprezentacija igrala je odlično i Litva je bila uz vas. Nadamo se da ćete izboriti vizu za Japan. Još jednom oprostite", napisao je jedan litavski navijač.

 

"Nakon što je moja Turska eliminirana nadao sam se odličnom meču između Hrvatske i Španjolske. No, ono što sam vidio je bio jedan od najvećih skandala u povijesti košarke. Sve je napravljeno kako bi se Hrvati zaustavili. Ovo nije košarka! Ovo nije sport! To je politika, kriminal! Ne želim gledati završnicu prvenstva", riječi su jednog turskog ljubitelja košarke.

 

A Luigi Lamonica? E, taj isti Lamonica koji se samo cinično smješkao na sve prosvjede i iz sekunde u sekundu davao ruku Španjolcima, na kraju je za nagradu sudio finale Europskog prvenstva. I dan danas sudi.

 

 

Lamonica navodno zbog sudačkog kodeksa (a vjerojatnije zbog srama) godinama  nije želio pričati o toj utakmici, no ipak nije izdržao i otvorio je dušu:

 

 

''Ne osjećam se krivim, nimalo. Suci su ljudi od krvi i mesa, dogodi se da nešto i krivo prosude, no na moj su račun bile upućene preozbiljne optužbe. Gledao sam snimku utakmice i katkad je različito ono što se vidi na terenu i kad se gleda na televiziji'', rekao je Lamonica i osvrnuo se na brojne prijetnje iz Hrvatske:

 

''Neki su išli toliko daleko da su od mene tražili ispriku za ispadanje Hrvatske s EP-a. Naravno, nisam im se ispričao jer se nisam ni osjećao krivim.'' 

 

 

Matej Mamić, sadašnji sportski direktor Cedevite prije deset godina u beogradskoj Areni na svojoj je koži osjetio što znači poniženje i nepravda i svoja sjećanja na tu utakmicu podijelio je s nama:

 

''Prazno, glupo, nemoćno. Mislim da su to riječi koje najbolje mogu opisati stanje u kakvom smo bili nakon kraja utakmice. Samo smo tupo zurili pred sebe i po parketu pogledom tražili suigrače.

 

Vjerujte mi, ništa nam nije bilo jasno. Najviše me ta nepravda boli jer smo nakon dugo vremena ponovno izgledali kao prava ekipa. U grupnoj fazi u Podgorici smo iz utakmice u utakmicu rasli, onaj preokret protiv Turske dao nam je krila i nahranio nas je samopouzdanjem tako da u repasažu Italija nije imala ni grama šanse. Toliko smo bili moćni, jaki, samouvjereni. U Beograd smo došli puni samopouzdanja i osjećali smo da ponovno gradimo kult reprezentacije. Da nam ljudi vjeruju.

 

 

Te smo Španjolce nedugo prije već dva puta dobili u nekim prijateljskim susretima i znali smo da smo bolji od njih, da možemo u najmanju ruku ravnopravno s njima igrati. Međutim, previše je bilo sudačke kuhinje da bismo mogli privesti mirno utakmicu kraju. Mada, s vremenske distance od deset godina ne mogu se oteti dojmu da smo i mi na neki način krivi za poraz. Istina, nije lako zadržati mirnoću i zdravu psihu kad gledaš kako te kradu, ali mislim da je bila pogreška što smo u zadnjoj sekundi kod onog skoka na klupi imali dva visoka igrača, Prkačina i Bagarića, koji na kraju nisu ušli u igru.

 

 

Šteta, najviše mi je žao što su naše igre vratile vjeru u hrvatsku košarku, ponovno su se vratili navijači. Sjećam se utakmica u Podgorici. Imao sam osjećaj da igramo doma, pred našim navijačima. I ždrijeb nam je išao na ruku. Istina, momčad koja ima Nowitzkog uvijek je jaka, ali dobili bi Nijemce i igrali bi u finalu, samo da su nam dozvolili. No, eto, dogodio se još jedan poraz, kao i mnogo puta prije i poslije, no za razliku čak i od onog u Istanbulu, kad smo mi bili isključivi krivci, ovaj put je viša sila bila presudna.''