DEBAKL Argentine ne čudi. To je logičan završetak jedne sulude ideje. Messi je vjerojatno propustio posljednju pravu šansu da postane svjetski prvak, a to može zahvaliti kulturi u argentinskom nogometu izgrađenoj oko njega.

Za krah Argentine kriva je ideja da jedan igrač osvaja turnire.

Je li Messi kriv?

Sasvim je jasno kako velik dio javnosti smatra kako je Messi jedan od najodgovornijih za ovo što se dogodilo. Kao što bi vjerojatno, u slučaju da su osvojili Svjetsko prvenstvo, dominantan narativ bio kako ga je osvojio on sam. Kasnije ovog dana, s turnira je izletio i drugi najbolji igrač ove generacije. I možda je bio potreban baš takav simboličan scenarij u kojem obojica ispadaju isti dan. Rezultat stvara ekipa, a njezini igrači nastupaju kao realizatori jasnih i logičnih ideja – sve osim toga su bajke, parole i maksime. One su potrebne nogometu da bi bio brend kakav jest, ali nisu realne. Messi danas nije imao samo zagonetku kako se braniti protiv Matuidija i Kantea. Morao je istovremeno spajati narušene odnose u savezu, držati govor igračima koji više ne vjeruju treneru i nositi odgovornost prema cijeloj naciji na svojim leđima. U 89. minuti utakmice doslovno je pokazivao Mercadu da on ne može primiti loptu jer je okružen trojicom igrača i usmjeravati ga da loptu pošalje slobodnom igraču na krilo. Ta slika savršeno opisuje ovu Argentinu – Messi tjera suigrača da igra nogomet. Messi je odigrao turnir za zaborav, u rangu s ostatkom reprezentacije. Ono što je šteta za njih i one koji ih vole – nisu ni imali pravu šansu da uspiju.

Svjetsko prvenstvo u Brazilu kao krivi temelj

Argentina je 2014. godine stigla do finala Svjetskog prvenstva. Bio je to rezultatski vrhunac generacije koja je sve od 2006. godine naovamo građena kao ekipa Messija i 10 drugih igrača. Jer Argentina je igrala prilično spor, loš i bezidejan nogomet na zadnjih nekoliko turnira. U JAR-u 2010. su na čistu klasu prošli slabašnu skupinu, da bi ih prvi pravi suparnik Njemačka u četvrtfinalu demolirala. Već je tada bilo jasno kako taktika "daj loptu Messiju" može funkcionirati ili kada vam suparnik ostavi višak prostora, ili kada su preostali najbolji igrači u pravoj formi. I kada su uopće na terenu. Argentina je 2014. godine igrala defenzivan i reaktivan, ružan nogomet koji se u napadu bazirao isključivo na solo dionicama Messija i Di Marije. Na jedvite jade su tukli BiH, Iran (gol u posljednjoj minuti) i Nigeriju, da bi s minimalnih 1:0 i u utakmicama bez šanse slavili protiv Švicarske i Belgije. U polufinalu protiv Nizozemaca nisu postigli pogodak, prošli su na penale, da bi u finalu izgubili u 113. minuti. Finale je bio nerealan doseg s obzirom na igru, Argentina je imala izrazito puno sreće i Messija u živoj formi. A u nogometu je vrlo opasno misliti da stvari radite dobro ako to nije istina. Posljednji i užasan krik te ideje vidjeli smo danas u Rusiji.

Nevjerojatna utakmica

Kako objasniti da je Argentina izašla na teren sa 7 rudara, a u prvih 10 minuta napravila penal i prekršaj na vrhu 16 metara sprječavajući kontru? I to protiv ekipe koja na postavljenu obranu ne može stvoriti nikome ništa, dok su u tranziciji nezaustavljivi. Kako objasniti da je na desnom krilu Pavon zacementiran uz liniju i da se napad gradi preko boka? Čak i kad prođe, što mu je opcija? Centrirati loptu na Messija između Umtitija i Varanea? Kako je moguće da povedeš nevjerojatnom srećom i u trenucima kada stojiš s 10 igraća u svojih 30 metara, protivnik ti stvori čisti višak na krilu i uđe u završnicu kao da igra protiv drugoligaša? Kako je, kvragu moguće da ne postoji baš ni teoretska šansa da Dybala ili Aguero budu standardni igrači? Tko uvodi Mezu u trenutku kada spašava život na turniru? Igraš protiv najbržeg igrača na svijetu koji te ubija kontrama. Zašto onda uvodiš jednog od najsporijih stopera na turniru? Puno je pitanja, a nijedan odgovor. Ovako loše postavljenu i vođenu momčad nema pretjeranog smisla objašnjavati s taktičkog aspekta. Ovaj problem je mnogo dublji.

Sampaoli i Argentina su nespojiva kombinacija

Jorge Sampaoli nije užasan trener, što je dominantna teza nakon ovog Svjetskog prvenstva. Radi se o tipu koji je uzeo Copa Americu s Čileom, ispao od Brazila u Brazilu na penale i dvije godine je njegova ekipa igrala, uz Nijemce, najbolji nogomet na svijetu. Sampaoli je produkt latinoameričke škole trenera-idealista koji forsiraju presing igru i pozicijski nogomet u kojem svaki igrač mora okupirati pojedinu zonu u svakom trenutku. Praotac te ideje je Marcelo Bielsa, ali on je jednostavno prevelik luđak da uspije u realnim okvirima vrhunskog nogometa – ono što on zahtijeva, ljudsko tijelo ne može ispuniti. Sam je za sebe rekao: "Kada bih vodio robote, nikada ne bih izgubio utakmicu." Presing i pozicijski nogomet u teoriji zvuče predivno, ali postoji jedna velika caka – zahtijevaju izrazitu disciplinu i strogo pokoravanje pravilima sustava koji je iznad svakog pojedinca. Taj je sustav izrazito osjetljiv na bilo kakvu vrstu pogreške i baš zbog toga je ključna kombinacija trenera i svlačionice – on ih zbilja mora uvjeriti da je to najbolji način za postići rezultat.

I dok je u Čileu Sampaoli to uspješno implementirao, isti zadatak bio je puno teži u ekipi u kojoj su barem petorica igrača s popisa prevelike zvijezde da bi igrali obranu. Što je još opasnije, Argentinci kao narod su vrlo ponosni na svoju kulturu i identitet u igri – to je kroz gotovo cijelu njihovu povijest bio nogomet sa 7 destruktivaca i 3 svjetske klase prema naprijed. I ne osjećaju se ugodno kada ih netko pokuša naučiti nešto novo jer igraju protiv svojeg duha. Kada na to dodate igrača koji je transcendirao sport i veći je od ekipe i nacije, recept za katastrofu je već spreman. Sampaoli je to shvatio, ali prekasno. Počeo je raditi kompromise i pokušao se prilagoditi rudarskom nogometu. I tu je potpisao konačni poraz – na tom terenu, on je prosječan trener u najboljem slučaju. Igrači to itekako osjećaju i vrlo je indikativan njihov govor tijela na ovom turniru, ali i u kvalifikacijama – to je stav igrača koji ne samo da nisu sigurni igraju li najbolji igrači i jesu li postavljeni kako treba - to je stav igrača koji su apsolutno sigurni da to nije slučaj. A kada pukne povjerenje, tada si već izgubio i samo je pitanje tko će to doći naplatiti. Sampaoli nije bio Sampaoli, a Argentina nije bila Argentina. Jednostavno nisu mogli uspjeti.

Nisu trebali ni biti tu

Argentina u kvalifikacijama, kada nije bilo Messija, nije dobila nijednu utakmicu niti postigla gol čak godinu dana. Spasili su se u zadnjem kolu pobjedom nad Ekvadorom u kojoj je Messi zabio hattrick. I opet se činilo kao da Argentina može ružnim, ali tvrdim nogometom do rezultata – bitno je ne primiti gol, dok će Messi nešto izmisliti. Da to neće biti baš tako, pokazala je već prva utakmica protiv Islanda, a dokazala utakmica protiv Hrvatske u kojoj je Argentina razbijena. Protiv Nigerije su se uz pomoć sudaca provukli u osminu finala, i to je opasno dobar rezultat s obzirom na sve što su prikazivali u posljednje dvije godine. Ne postoji ekipa na svijetu koja je tako daleko došla u cijelom ciklusu, a koja je djelovala tako loše. Messijanizam je ušao duboko u tkivo argentinskog reprezentativnog nogometa i postavio krive paradigme, a turnir u Rusiji je tek logičan i ružan kraj neodržive ideje.