Arsenal se nikad nije oporavio od ozljede Eduarda. "Takvu bol nikad nisam vidio"
ZAGREB, 29. studenoga 2009. Na Maksimirskoj cesti istražitelji su rekonstruirali pokušaj dvostrukog ubojstva iz 1995. godine. Trauma Vjeke Sliška i Juraja Dodića preispitivala se dok je policija pokušavala ustanoviti je li se njihovo kretanje moglo primijetiti iz susjedne stambene zgrade. Dok su agenti nastavljali s radom, okupljeni mediji bili su uzbuđeni pojavom čovjeka iz obližnje banke. Eduardo da Silva, Arsenalov neustrašivi broj 9, bio je veća vijest za web stranicu thesefootballtimes.co, piše Christopher Weir.
Dvadeset godina prije tog dana, stidljivo dijete iz Carioca, okruga Bangua, imalo je samo jedan san – oponašati svog idola Romarija i igrati za Vasca da Gamu. U Villi Kennedy nije se imalo što raditi, bilo je to kriminalom opterećeno predgrađe Rio de Janeira koje je mladi Eduardo nazivao domom.
Nogomet je bio jedini spasitelj od života u kriminalu, slabo plaćenog rada ili još gore. Iako je imao aspiracije da uspije kao profesionalni nogometaš, njegovi treneri nisu bili tako uvjereni.
Eduardo je žudio za uspjehom, ali za natjecanje na najvišoj razini nedostajalo mu je tjelesnih proporcija i talenta. Frustriran što ga veći klubovi ignoriraju, pridružio se CBF New Kennedyju, odlučan izboriti se za profesionalnu karijeru.
Jedva je podnosio zagrebačku hladnoću i snijeg
Godine 1999. prišao mu je skaut iz hrvatskog kluba Dinama iz Zagreba. Teško da je to bilo poznato ime u Rio de Janeiru, ali ponudili su mu probu zajedno s njegovim suigračem Leandrom. Budući da u njihovoj domovini ponuda nije bilo, momci su prihvatili priliku i otišli u hladnu stranu zemlju sa zagonetnim jezikom i bez sustava podrške. "Jedva sam podnosio hladnoću i snijeg", govorio je kasnije Eduardo prisjećajući se pogleda na nepoznati grad iz svoje hotelske sobe. U danima prije WiFi-ja i Skypea, usamljeni je 16-godišnjak utjehu tražio u stalnim telefonskim pozivima majci.
Već tada su se, međutim, pojavili znakovi posebne odlučnosti. Eduardo je trenirao maksimalnim intenzitetom impresionirajući Dinamove trenere svojom otpornošću i prilagodljivošću. Probijao se kroz pričuve skrivajući čak i stres frakturu stopala iz straha da bi mogla naštetiti njegovim šansama da zaigra.
Leandro je imao manje sreće te se nakon nekoliko mjeseci vratio kući u Brazil. Eduardo je sada ostao potpuno sam, ali njegove su izvedbe pomogle ublažiti njegove probleme. No, Dinamovi su treneri i dalje smatrali da nije spreman za prvu momčad. Na zimu 2002. godine, poslan je na posudbu u momčad fenjeraša Intera iz Zaprešića. U međuvremenu je neko kratko vrijeme proveo čak u Clube Atlético Banguu. Bilo je vrijeme da uspije ili da propadne.
Deset golova i 15 utakmica kasnije, pozvali su ga natrag u Zagreb. Dan nakon njegova 18. rođendana, potpisao je svoj prvi profesionalni ugovor. Potpisivanju je nazočio i Zdravko Mamić, ambiciozni menadžer, koji mu je obećao pomoći u zamjenu za dio zarade. Tinejdžeru, koji se fokusirao samo na proboj u prvu momčad, to se činilo kao poštena ponuda.
Ohrabren povjerenjem koje mu je klub ukazao, Eduardo je postao jedan od najopasnijih napadača hrvatske lige. Vižljast, ali elegantan, bio je lukavi egzekutor odličnog kretanja. Prve je sezone postigao devet pogodaka i bio proglašen igračem godine. Sljedeće sezone, međutim, interes su počeli iskazivati veliki europski klubovi. Igrajući s Vedranom Ćorlukom i Lukom Modrićem, Eduardo je bio u središtu Dinamova uspješnog napada. Uz Ivana Bošnjaka bio je najbolji strijelac Dinama koji je preoteo naslov prvaka vječnom suparniku Hajduku.
Do trenutka kad je njegov klub u kolovozu 2006. godine u kvalifikacijama Lige prvaka stigao na Emirates, Eduardove predstave privukle su pažnju Juventusa, PSV-a i Ajaxa. Arsenal je u prvoj utakmici pobijedio s 3:0. U uzvratu je Kolo Toure pokušao uklizati u noge Dinamovu napadaču. Njegov je vješt udarac završio iza Manuela Almunije, na radost gostujućih navijača.
Arsenal se oporavio i na kraju pobijedio s 2:1, ali je napadač ostavio dojam na Arsenea Wengera. "Znao sam odmah da je poseban. Njegova prošlost je znakovita, mladi Brazilac se adaptirao na potpuno drukčiju zemlju pa sam vjerovao da će se brzo prilagoditi na Arsenal", priznao je kasnije francuski trener.
Prije odlaska srušio rekord Gorana Vlaovića
Bilo kakva sumnja u Eduarda uskoro će biti uklonjena jer će sezonu završiti s 47 golova, srušivši golgeterski rekord Gorana Vlaovića od prije 10 godina. U jednoj od posljednjih utakmica prije nego što je objavljeno da se seli u London, uspio je postići čak hat-trick protiv omraženog Hajduka.
Arsenal je bio klub u tranziciji. Prodajom Thierryja Henryja i Freddiea Ljungberga uklonjeni su i posljednji tragovi Invinciblesa, dok je selidba na Emirates značila da su financije bile ograničene. Opterećen dugom, Wenger nije imao izbora, nego se prikloniti politici fokusiranja na mlade nadajući se da bi tinejdžerski talenti mogli ponoviti izvrsnost svojih prethodnika. Bila je to nova generacija, nije se imala na koga osloniti i morala se sama dokazati.
Eduardo je odmah ostavio dojam postigavši debitantski gol protiv Lazija na turniru u Amsterdamu. Mnogi navijači Gunnersa tada su prvi put vidjeli čovjeka koji je bio anonimac čak i u svojoj domovini. U kolumni koja je napisana godinu dana nakon njegova dolaska, Tim Vickery iz BBC-ja prisjetio se Eduardove utakmice protiv West Hama: "Komentator se upustio u debatu treba li Dunga pozvati Eduarda da zaigra za Brazil zaključivši kako ga zaista vrijedi pogledati."
Do tada je, naravno, Eduardo bio prvotimac hrvatske reprezentacije koji je postigao pogodak protiv Engleske Stevea McClarena u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo dvije godine ranije. U početku je Eduardo smatrao da je život u Engleskoj težak, a obrane u Premier ligi pružile su mu otpor. Eduardova skromnost savršeno je oslikana u odabiru automobila. U London Colney je stigao u narančastom Nissanu Muranu koji mu je dostavljen iz Zagreba.
Njegov se nogomet uskoro poboljšao. Arsenal je sjajno započeo i na krilima izvedbi Robina van Persiea i Emanuela Adebayora zasjeo je na čelo lige. Nakon što se nizozemski napadač ozlijedio u utakmici reprezentacije, njihova se kandidatura za naslov počela klimati. S Togoancem usamljenim u napadu, Arsenal je sretno izvukao bod (1:1) na Anfieldu. Wengeru je trebao plan B.
Pronašao ga je krajem listopada. Arsenal je u Carling Cupu na Bramall Laneu igrao protiv Sheffield Uniteda Neila Warnocka. Nakon sedam minuta, Nicklas Bendtner odigrao je jednostavno dodavanje za svog novog suigrača. Odmah uspostavivši kontrolu nad loptom, Eduardo je nezaustavljivo pogodio mrežu. U drugom poluvremenu postigao je još jedan gol oslobodivši se svog pratitelja.
U studenome je Arsenal prvi put poražen. Sevilla je slavila s 3:1, a jedini gol postigao je Eduardo. No momčad se vratila u dobru formu, a hrvatski se napadač ustalio u prvoj momčadi. Postigao je premierligaški pogodak na Goodison Parku proslijedivši dodavanje Gaëla Clichyja neumoljivo pored Tima Howarda. Njegov drugi gol bio je još ležerniji, Phil Jagielka se ispružio dok je šut pronašao put do donjeg kuta vrata.
Na putu prema prvom naslovu nakon 2004.
Bio je to njegov četvrti gol tog mjeseca, računajući i dva koja je postigao protiv Blackburna u Carling Cupu. "On bi mogao biti naš novi pobjedonosac", divio se Wenger pridružujući se navijačima Gunnersa koji su smatrali da svjedoče rađanju nečeg posebnog.
Do veljače, Arsenal je bio favorit za prvi naslov u Premier ligi nakon 2004. godine. Wengerovi momci imali su pet bodova prednosti izgubivši samo jednu ligašku utakmicu. Preostalo je još 12 kola kad je Arsenal 23. veljače došao na St. Andrew na utakmicu s posljednjeplasiranim Birminghamom. Bilo je to dva dana prije Eduardova 25. rođendana. Nakon tri minute igre, do hrvatskog je golgetera otprilike na sredini terena stiglo dodavanje Clichyja. Dok je udarao loptu prema suigraču, za loptom je krenuo i Birminghamov branič Martin Taylor. Umjesto lopte, pronašao je Eduardovu nogu.
Tibija i fibula su slomljene, dijelovi kosti probili su okolno tkivo noge na koju je oslonio svoju težinu, a snaga udarca dislocirala je njegov gležanj. Težina ozljede isprva nije bila očita. Tek kad je Cesc Fabregas počeo užurbano gestikulirati prema klupi, strašna se spoznaja proširila terenom. Španjolski je nogometaš bio vidno potresen mučnim prizorom. Aleksandar Hleb se okrenuo i stavio ruku na usta kao da će mu pozliti. Mathieu Flamini je bjesnio na suca dok je Emanuel Adebayor vrtio glavom u tihoj nevjerici.
"Rekli su mi da je ozljeda tako uznemirujuća da ne možemo pokazati fotografije. Rijetko sam kad vidio takvu kolektivnu bol među nogometašima", rekao je BBC-jev komentator Jonathan Pearce.
Sedam minuta i 40 sekundi nakon prekršaja, Eduardo je podignut na nosila. Na licu je imao masku s kisikom, sklupčan u položaj fetusa. Wenger je potapšao svoga igrača s očinskom zabrinutošću dok je fizioterapeut Colin Levin odsutno zurio u travnjak, ukočen zbog onoga s čim se upravo suočio. Svi su znali koliko je to loše, čak i domaća publika koja je suosjećajno zapljeskala dok su nosila prolazila prema ambulantnim kolima i potom do obližnje bolnice Selly Oak.
"Mislim da ovaj momak više nikad ne bi trebao igrati nogomet. Što Taylor uopće radi na nogometnom travnjaku?" uzrujano je rekao Wenger nakon utakmice. Na pitanje je li Eduardova sezona završena, Wenger je proročki odgovorio: "Završeno je puno više od njegove sezone."
"Čim je sudac izvadio crveni karton i kad sam vidio užasnuta lica Arsenalovih igrača, znao sam da je ozljeda ozbiljna. Mislim da nije problem samo u uklizavanju. Bilo je to pogrešno vremenski tempirano uklizavanje, gotovo poput izleta", rekao je idućeg dana za Sky Sports News Birminghamov trener Alec McLeish.
Taylorova djeca nacrtala su mu hrvatsku zastavu
Bila je to nevjerojatna reakcija, ublažena McLeishovom željom da zaštiti svoga igrača. Taylor, otac koji je u to vrijeme studirao na sveučilištu, primio je gomilu prijetnji smrću i e-mailova mržnje. "Pošao je u bolnicu dok sam bio na operaciji. Sa sobom je poveo kćer ili sina koji su mi na papiru nacrtali hrvatsku zastavu", prisjetio se kasnije Eduardo u razgovoru za FourFourTwo.
Arsenalov kapetan William Gallas bio je manje pomirljivog raspoloženja. Njegova je momčad upravo propustila vodstvo 2:1. Clichy je skrivio kazneni udarac iz kojeg je James McFadden izjednačio. Bio je to početak kraja Arsenalove sezone. Nakon posljednjeg sučeva zvižduka, Gallas je izveo jednu od najozloglašenijih epizoda u povijesti Premier lige, udarajući reklamne panoe, prije nego što je posve sam sjeo u središnji krug na terenu.
I tu nije bio kraj. Gallas je u svlačionici optužio Gilberta Silvu da previše voli pažnju javnosti, nakon čega je između njih gotovo došlo do fizičkog obračuna. Arsenalov je kapetan grozno reagirao nakon šoka zbog Eduardove ozljede. Nije nimalo čudno da je njihova kandidatura za naslov uskoro isparila jer je remi u Birminghamu bio prvi u seriji od četiri utakmice bez pobjede. Od 21 boda, koliko je mogao osvojiti u idućih sedam utakmica, Arsenal je uspio prikupiti samo sedam i nije se mogao oduprijeti Manchester Unitedu koji je imao šest uzastopnih pobjeda.
Tek je kasnije Wenger priznao da je debakl na St. Andrew'su "unio neki nemir" u momčad. Sezona koja je tako mnogo obećavala počela se raspadati i, što je još važnije, ta je utakmica iskristalizirala ideju koja se ukorijenila u nogometnom diskursu. Kako je to Eduardova ozljeda jasno pokazala, Arsenal se mogao zaustaviti snažnim, ružnim i ne uvijek korektnim pritiskom.
Odjednom se Wengerov neuspjeh da nadomjesti igrače poput Patricka Vieire, Sola Campbella i Raya Parloura pokazao presudnim. Denílson, Abou Diaby i Theo Walcott bili su talentirani, ali nedostajalo im je smjelosti i lukavosti da bi preživjeli premierligaške ulične borbe. Dok su šokirani Arsenalovi igrači gledali Eduarda kako se grči na travnjaku, rodila se misao koju je Patrice Evra savršeno zaokružio godinu kasnije. Igrati protiv Arsenala, rekao je Evra, izgleda kao da "11 muškaraca igra protiv 11 djece".
"Možeš li biti bolji nego što si bio?" bilo je jednostavno pitanje o kojem je Eduardo morao razmišljati tijekom svoga 11-mjesečnog izbivanja iz momčadi. Upravo je odigrao 90 minuta za pričuve protiv Stokea. Bio je to njegov drugi povratak nakon što je u utakmici protiv Portsmouthovih pričuva zbog istegnuća tetive odigrao samo 45 minuta. Realnost je bila takva da nitko nije imao odgovor na postavljeno pitanje.
Nakon operacije, Eduardo je pošao u Rio de Janeiro kako bi u društvu obitelji i prijatelja, a pod paskom brazilskog kineziologa Odira de Souze, čekao da mu kosti zarastu i radio na atrofiranim mišićima. "Bilo mi je jako teško, ali sad sam ponovno jak", rekao je za Arsenal TV po povratku u London.
Wenger je, međutim, čekao s njegovim povratkom. Bio je zabrinut jer, iako je Eduardo djelovao mentalno oporavljen, njegovo se tijelo sporije prilagođavalo, a komad metala u njegovoj nozi ograničavao mu je tempo i pokretljivost. Mjesec dana kasnije, svaka sumnja je nestala. Arsenal je na Emiratesu, 16. veljače 2009. godine, igrao protiv Cardiff Cityja u četvrtom kolu FA kupa. Nakon 20 minuta igre, Carlos Vela ubacio je centaršut s lijeve strane, a Eduardo je ušao u prostor i zabio glavom.
"Neke stvari su jednostavno suđene", povikao je komentator Clive Tyldesley dok je hrvatskog golgetera progutala masa crvenih dresova. Drugi je pogodak postigao iz kaznenog udarca nakon nespretnog poteza Gavina Raea, što je bio vrhunac nezaboravnog i emotivnog popodneva. "Imao sam suze u očima. Slavio sam ljubeći svoj vjenčani prsten jer su me moja supruga Andreja i kći Lorena i obitelj podržavali kroz sve ovo", rekao je novinarima nakon utakmice.
"Kako se usuđuješ biti tako dobar?!"
U sljedećem kolu bilo je još bolje. Arsenal je pobijedio Burnley s 3:0, ali Eduardov pogodak u 51. minuti pokazao je zbog čega je bio poseban. Nakon visokog dodavanja Alexa Songa, hrvatski nogometaš iz prve je udario loptu vanjskom stranom kopačke te sjajno zatresao dalji ugao vrata Briana Jensena.
"Kako se usuđuješ biti tako dobar", zapitao se oduševljeni komentator ITV-a Peter Drury dok je Wenger ustvrdio da je to bio najbolji gol koji je vidio u cijeloj sezoni.
Međutim, unatoč ljepoti njegovih golova, Eduardova nova realnost bila je neizbježna. Sada je bio samo jedan od igrača u momčadi, dobivao je priliku u domaćim kupovima i nevažnim utakmicama Lige prvaka. Njegov jedini doprinos vrijedan pažnje sljedeće godine dogodio se u burnoj utakmici kvalifikacija za Ligu prvaka protiv Celtica. Eduardo je izborio kazneni udarac, ali je optužen za glumu.
Kasnija analiza pokazala je da nije bilo simuliranja, a čak se i David Beckham našao pozvanim da istupi u njegovu zaštitu. Ishod te utakmice, međutim, do danas je ostavio gorak okus u nekim četvrtima Glasgowa. Eduardo će te sezone postići još samo tri gola, a dolazak napadača iz Bordeauxa Marouanea Chamakha tog ljeta definitivno ga je gurnuo prema izlazu.
Šahtar Donjeck bio je sljedeća stanica. Više od šest milijuna funti odštete bilo je dovoljno da Wenger pristane, a Eduarda su na Donbass Arenu privukla obećanja suigrača iz reprezentacije Darija Srne. Približavalo se Svjetsko prvenstvo 2010. godine i svi su vjerovali da bi transfer mogao oživjeti njegovu karijeru. Uskoro se postavilo pitanje njegove lojalnosti.
Iako se Eduardo molio da se ne nađe na suprotnoj strani od svojih donedavnih suigrača, Šahtar je dospio u skupinu H Lige prvaka zajedno s Arsenalom. Ukrajinska momčad bila je deklasirana u listopadu u Londonu primivši pet golova prije prvog postignutog. Eduardo je pogodio volej koji je izazvao najbučnije slavlje te večeri, a njegovo je ime odjekivalo tribinama koje su pljeskale. Nisu mu samo čestitali na oporavku nego su ga i pozdravljali u kući koju nikad nije trebao napustiti.
Dok je Arsenal već razmišljao o sljedećim iskušenjima u Ligi prvaka, Eduardo se pokušao usredotočiti na vlastito nogometno iskupljenje. Situacija u njegovom privatnom životu, međutim, uskoro će mu to umnogome otežati.
Njegov bivši menadžer Zdravko Mamić tužio ga je 2011. godine tvrdeći da mu nije isplaćen odgovarajući dio Eduardove zarade nakon transfera u Arsenal. Mamića je trener Ćiro Blažević opisao kao "alfu i omegu hrvatskog nogometa", koji je slične ugovore sklopio s Lukom Modrićem i Dejanom Lovrenom još dok su bili talentirani Dinamovi juniori.
Eduardo je odbio tužbu tvrdeći da u vrijeme potpisivanja ugovora nije razumio hrvatski jezik pa nije ni mogao znati što potpisuje. Uspio je poništiti ugovor 2014. godine, a svoje osjećaje prema Mamiću jasno je izrazio iste te godine nakon što se povukao iz reprezentacije. Napao je "one koji formalno nisu dio momčadi, ali imaju veliki utjecaj na njen rad i dužnosnike". Svi su znali o kome govori.
Eduardo je ipak procvjetao u Ukrajini. Zahvaljujući hladnokrvnim, vještim pogodcima, proglašen je igračem godine 2016. Nakon uspješne posudbe u Flamengo prije tri godine, definitivno se vratio u Brazil 2017. u dres Atletico Paranaensea. No, klub je nakon kratke suradnje obilježene ozljedama raskinuo ugovor. Imao je 34 godine i sjaj njegovih kopački je blijedio. "Nisam kriv što sam slomio nogu, ali ispravno je reći da je taj trenutak promijenio moju sportsku karijeru. Ne znam što bi se dogodilo da nisam pretrpio ozljedu", rekao je Eduardo 2010. godine.
Tko zna što bi se dogodilo s Arsenalom. Ostavši bez svog najboljeg golgetera u dugo godina, preplašeni odjecima njegove strašne ozljede, neočekivano su ispustili prvi trofej u Premier ligi nakon vremena Invinciblesa. Ni do danas se nisu oporavili od tog događaja.